Počelo je procesuiranje još jednog slučaja zločina počinjenih tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini. Naime, policijski pripadnici bosanskohercegovačke Države agencije za istrage i zaštitu (SIPA) proteklih dana su, po nalogu iz Tužilaštva BiH, uhapsili osam lica koja se sumnjiče da su, kao pripadnici HVO-a, počinili zločine protiv čovječnosti i zločine protiv ratnih zarobljenika u Vojno-istražnom zatvoru u Ljubuškom.
Neki od bivših zatočenika za naš program su ispričali da to nije bio nikakav zatvor nego tipični koncentracioni logor, u kojem su civili i ratni zarobljenici zlostavljani, te tjerani na prisilni rad.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine saopštilo je da su od pripadnika SIPA-e slobode lišeni osumnjičeni Ivan Kraljević, zvani Ivica, Mate Jelčić, zvani Pukovnik i Žuti, Slavko Skender, zvani Brada, Stojan Odak, zvani Stole, Nedjeljko Matić, zvani Nedo, Vice Bebek, zvani Vicko, Vinko Radišić, zvani Vinča, te Dragan Miloš.
Oni se sumnjiče da su kao zapovjednici i pripadnici HVO-a, Vojne policije i stražari, počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.
Portparol Tužilaštva BiH, Boris Grubešić, rekao je za RSE da su navedena lica osumnjičeni za ratne zločine počinjene u Vojno-istražnom zatvoru Ljubuški i drugim lokacijama, u periodu od aprila 1993. do marta 1994. godine.
"Prema prikupljenim dokazima, u objektu VIZ Ljubuški, bilo je zatvoreno oko 200 osoba bošnjačke nacionalnosti, koje su u okviru širokog i sistematičnog napada HVO-a na bošnjačko stanovništvo na širem području Hercegovine, nezakonito uhićene i dovedene sa područja Čapljine, Mostara, Stoca, Jablanice, Prozora i drugih mjesta, te zatočene u objekat VIZ u Ljubuškom. Zatočenici su u navedenom periodu odvođeni i dovođeni u druge zatvore i logore na području Hercegovine, tako da je kroz zatočenje u objektu VIZ prošao veliki broj osoba, među kojima je bilo i žena i malodobnih osoba", ističe Grubešić.
Jedan od onih koji je prošao kroz, kako kaže, "pakao Vojno-istražnog zatvora Ljubuški" bio je i Mostarac Mirzo Ćemalović.
"Nije to nikakav Vojno-istražni zatvor bio. Prvo, ništa nisu oni istraživali, niti su koga ispitivali. To je bio čisti logor", kaže Ćemalović.
Ćemalović ističe da su zatočenici, zapravo, bili držani u objektu predratne otkupne stanice.
"Biti u spavaoni sa 14 kvadrata 51 čovjek, bez prozora, bez išta, to je nemoguće. Nikad nisu mogli da svi legnu, nego vazda trojica-četvorica su stajala. U logoru je bio jedan mokri čvor, poljski mokri čvor. Jedan bio WC, jedna česma na 300 zatvorenika. Pa sad možete misliti kakvi su uslovi", priča Mirzo Ćemalović.
O tretmanu zatočenika u Vojno-istražnom zatvoru u Ljubuškom tokom 1993. i 1994. godine, Boris Grubešić navodi da su zatočenici držani u nečovječnim uvjetima.
"Oni su bili mučeni, zlostavljani, pljačkani, premlaćivani i zlostavljani na izuzetno ponižavajuće načine. Uslijed zlostavljanja mnogim zatočenicima bile su nanesene teške tjelesne ozlijede i nije im pružana adekvatna ljekarska pomoć, a tjerani su i odvođeni i na prinudne radove", riječi su portparola Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Bivši zatočenik logora u Ljubuškom, Mirzo Ćemalović, priča da su zatočenici odvođeni i na prisilni rad, pa su tako i na liniji razdvajanja na području Stoca pravili puteve za dovoz tenkova HVO-a.
"Mi smo tu služili kao radna snaga. Pojedini su dobijali i degenek. Nas su vodili na rad, na Hrgud nas vodili, i kroz Čapljinu dobijali kamenice u glavu na kamionu i vodili su nas čak da im okopajemo i duhan, jer sam to lično ja radio i nije ja, nego još nas 30", prisjeća se Ćemalović.
Predsjednik Udruženja logoraša Mostara, Safet Nožić, kaže da osjeća olakšanje, jer pravna država pokušava nešto da uradi u vezi sa zločinima počinjenim u Hercegovini.
"Dakle, ja sam u osnovi i u principu da svaki čovjek koji je učinio bilo kakvo djelo zločin, da odgovara individualno, da se jednom skine hipoteka: 'to je učinio narod ovaj ili onaj'. Ne!", mišljenja je Nožić.
Nožić dodaje da sudstvo treba odraditi svoj dio posla, kako bi se na kraju sa istinom i argumentima išlo u pomirenje.
"Mi moramo živjeti na ovom prostoru, mi nemamo nikakav drugi prostor, nego ovaj. Moramo živjeti jedni pored drugih, jedni uz druge, sa ljudskim relacijama i razumijevanjima", zaključuje Safet Nožić.
