Piše Gideon Rachman, priredila: Mirjana Rakela
Moameer Gadafi mogao bi uskoro postati treći arapski lider kojeg je narod zbacio s dugogodišnje vlasti.
Do prije nekoliko godina, takav rasplet bi bio pozdravljen na Zapadu, no posljednjih godina libijski lider se počeo smatrati saveznikom u ratu protiv terorizma, ali i kao značajan poslovni partner, piše Gideon Rachman u Financial Timesu.
U 80-tim godina pukovnik Gaddafi se smatrao sponzorom terorizma, te oštro optuživan zbog stanja ljudskih prava u svojoj zemlji. Američki predsjednik Ronald Reagan nazvao ga je „ludim psom“, a SAD su 1986. godine, bombardirale Tripoli. Tada je Zapad tolerirao Sadama Huseina, prvenstveno jer im je koristio protiv Irana.
Kada je Washington odlučio zbaciti Saddama, počelo se isticati stravično stanje ljudskih prava u Iraku.
Istodobno je minimizirana okrutnost režima libijskog pukovnika Gaddafija. Kako su Sjedinjene Države i Velika Britanija pokušavali naći opravdanje za rat u Iraku, tako je libijsko odbacivanje oružja za masovno uništavanje bio znak da se stvari na Bliskom istoku mijenjaju, na bolje, poslije rata u Iraku.
Godine 2004., Tony Blair je posjetio Gaddafija, novog saveznika u ratu protiv terorizma. Blaira je slijedio britanski poslovni svijet, pa su sklapani brojni vrijedni ugovori u energetici. Condoleezza Rice je godine 2008. godine, bila u posjetu Gaddafiju, kao prva američka državna tajnica u posjetu Libiji od 1950 –tih.
Istina je da je libijsko ponašanje postalo manje opasno po Zapad. No, libijski lider ostao je brutalni despot. Bude li zbačen s vlasti, to neće biti zahvaljujući Evropi ili SAD. Njegov režim bio je čak drastičniji od onih u Egiptu ili Tunisu. Pukovnik nije dopuštao ni privid demokracije, postojanje opozicije, barem na papiru, što je bio slučaj u Egiptu. Sve opozicijske stranke su bile zabranjene, a članstvo u nekoj partiji kažnjavalo se smrću.
Sirija i Iran će teško 'pasti'
Freedom House nedavno je Libiju ocijenio kao najautoritarniju zemlju na Bliskom istoku. Za političke i građnske slobode Libija je dobila najgoru ocijenu, sedmicu. To je lošije nego u Siriji ili Iranu. Zauzela je mjesto uz Sjevernu Koreju i Burmu koje drže vrh ljestvice neslobodnih režima.
Libijsko naftno bogatstvo i njen ekscentrični i brutalni vladar ipak su toj zemlji od 6,7 milijuna stanovnika osiguravali posebno mjesto u svijetu.
Padne li i libijski režim, nakon Tunisa i Egipta, moći će se govoriti o „Arapskoj 1989“. No, dok je „Evropska 1989“ označila kraj nedemokratskim režimima koji su bili neprijateljski nastrojeni prema Zapadu, ovi na Bliskom istoku su se smatrali prozapadnim i snagama koje donose modernizaciju regije.
Nemiri su i dalje u Bahreinu gdje je baza američkoj Petoj floti, kao i u Jemenu, koji je bio važan saveznik u ratu protiv terorizma.
Amerikanci bi, piše Gideon Rachman, rado vidjeli sličan scenario u Siriji i Iranu, no vjerojatno je da su režimi u ovim zemljama toliko nemilosrdni, da će ih građanski nemiri teško zbaciti.
Saudijska Arabija ostaje tako najvažniji arapski saveznik Zapadu, iako ni Washingtonu nije lako stajati uz feudalnu monarhiju, iz čijeg je obrazovnog sustava izraslo 15 od 19 terorista u napadu 9. septembra na SAD.
Ipak, ostaju bastion prema Iranu i „centralna banka“ za naftu, kao najveći svjetski proizvođač crnoga zalata.
Teško je naravno očekivati da će se Saudijska Arabija spremno okrenuti demokratizaciji. Postoji čak mogućnost da vojnom intervencijom „pomogne“ sunitskoj kraljevskoj obitelji u Bahreinu.
Obamina administracija zasigurno bi željela priču u kojoj slobode i američki interesi idu „ruku pod ruku“. U stvarnosti, na Bliskom istoku, sve je mnogo složenije i opasnije.
Bez obzira na sve, ne treba imati osjećaja za sudbinu libijskog lidera. On ostaje ono što je uvijek i bio – despot i monstrum, zaključuje Gideon Rachman u tekstu za Financial Times.
Moameer Gadafi mogao bi uskoro postati treći arapski lider kojeg je narod zbacio s dugogodišnje vlasti.
Do prije nekoliko godina, takav rasplet bi bio pozdravljen na Zapadu, no posljednjih godina libijski lider se počeo smatrati saveznikom u ratu protiv terorizma, ali i kao značajan poslovni partner, piše Gideon Rachman u Financial Timesu.
U 80-tim godina pukovnik Gaddafi se smatrao sponzorom terorizma, te oštro optuživan zbog stanja ljudskih prava u svojoj zemlji. Američki predsjednik Ronald Reagan nazvao ga je „ludim psom“, a SAD su 1986. godine, bombardirale Tripoli. Tada je Zapad tolerirao Sadama Huseina, prvenstveno jer im je koristio protiv Irana.
Kada je Washington odlučio zbaciti Saddama, počelo se isticati stravično stanje ljudskih prava u Iraku.
Istodobno je minimizirana okrutnost režima libijskog pukovnika Gaddafija. Kako su Sjedinjene Države i Velika Britanija pokušavali naći opravdanje za rat u Iraku, tako je libijsko odbacivanje oružja za masovno uništavanje bio znak da se stvari na Bliskom istoku mijenjaju, na bolje, poslije rata u Iraku.
Godine 2004., Tony Blair je posjetio Gaddafija, novog saveznika u ratu protiv terorizma. Blaira je slijedio britanski poslovni svijet, pa su sklapani brojni vrijedni ugovori u energetici. Condoleezza Rice je godine 2008. godine, bila u posjetu Gaddafiju, kao prva američka državna tajnica u posjetu Libiji od 1950 –tih.
Istina je da je libijsko ponašanje postalo manje opasno po Zapad. No, libijski lider ostao je brutalni despot. Bude li zbačen s vlasti, to neće biti zahvaljujući Evropi ili SAD. Njegov režim bio je čak drastičniji od onih u Egiptu ili Tunisu. Pukovnik nije dopuštao ni privid demokracije, postojanje opozicije, barem na papiru, što je bio slučaj u Egiptu. Sve opozicijske stranke su bile zabranjene, a članstvo u nekoj partiji kažnjavalo se smrću.
Sirija i Iran će teško 'pasti'
Freedom House nedavno je Libiju ocijenio kao najautoritarniju zemlju na Bliskom istoku. Za političke i građnske slobode Libija je dobila najgoru ocijenu, sedmicu. To je lošije nego u Siriji ili Iranu. Zauzela je mjesto uz Sjevernu Koreju i Burmu koje drže vrh ljestvice neslobodnih režima.
Libijsko naftno bogatstvo i njen ekscentrični i brutalni vladar ipak su toj zemlji od 6,7 milijuna stanovnika osiguravali posebno mjesto u svijetu.
Padne li i libijski režim, nakon Tunisa i Egipta, moći će se govoriti o „Arapskoj 1989“. No, dok je „Evropska 1989“ označila kraj nedemokratskim režimima koji su bili neprijateljski nastrojeni prema Zapadu, ovi na Bliskom istoku su se smatrali prozapadnim i snagama koje donose modernizaciju regije.
Nemiri su i dalje u Bahreinu gdje je baza američkoj Petoj floti, kao i u Jemenu, koji je bio važan saveznik u ratu protiv terorizma.
Amerikanci bi, piše Gideon Rachman, rado vidjeli sličan scenario u Siriji i Iranu, no vjerojatno je da su režimi u ovim zemljama toliko nemilosrdni, da će ih građanski nemiri teško zbaciti.
Saudijska Arabija ostaje tako najvažniji arapski saveznik Zapadu, iako ni Washingtonu nije lako stajati uz feudalnu monarhiju, iz čijeg je obrazovnog sustava izraslo 15 od 19 terorista u napadu 9. septembra na SAD.
Ipak, ostaju bastion prema Iranu i „centralna banka“ za naftu, kao najveći svjetski proizvođač crnoga zalata.
Teško je naravno očekivati da će se Saudijska Arabija spremno okrenuti demokratizaciji. Postoji čak mogućnost da vojnom intervencijom „pomogne“ sunitskoj kraljevskoj obitelji u Bahreinu.
Obamina administracija zasigurno bi željela priču u kojoj slobode i američki interesi idu „ruku pod ruku“. U stvarnosti, na Bliskom istoku, sve je mnogo složenije i opasnije.
Bez obzira na sve, ne treba imati osjećaja za sudbinu libijskog lidera. On ostaje ono što je uvijek i bio – despot i monstrum, zaključuje Gideon Rachman u tekstu za Financial Times.