Pedeset godina od njegovog ubistva, snovi Martina Luthera Kinga juniora lebde između prvog crnog predsjednika Sjedinjenih Država, ali i čestih ubistava Afroamerikanca širom Amerike koji svjedoče da još ima bitaka koje treba mirno i nenasilno dobiti.
U govoru "Bio sam na vrhu planine" održanom u Mason hramu u Memfisu, neposredno u blizini Lorian motela u kojem će sjutradan 4. aprila 1968. biti ubijen, dr. King se osvrnuo na svoje životno iskustvo a potom i gotovo predvidio vlastiti kraj: "Vidio sam Obećanu zemlju... možda neću stići tamo sa vama".
Pedeset godina kasnije, dr. King je ikona na zidovima institucija, muzeja, kancelarija i u srcima svih koji vjeruju u građanske slobode i ljudska prava i koji se neustrašivo, uz često velike i nevjerovatne žrtve, bore za njih i "obećanu zemlju".
Pola vijeka kasnije, previše je onih koji i dalje čekaju i sanjaju "obećanu zemlju" (Promise land), a bolji svijet za koji se borio na 50. godišnjicu njegovog fizičkog odlaska, među ostalim bilježi i sljedeće:
U SAD-u su u toku različiti protesti zbog ubistva 22-godišnjeg nenaoružanog Afroamerikanca Stephona Clarka u kojeg je policija ispalila 20 metaka, od toga osam s leđa, a kamere koje policajci sada nose upravo zbog ovakvih incidenata su se bez objašnjenja ugasile. To je, zapravo, posljednji u nizu incidenta u kojima je američka policija, pod vrlo sumnjivim okolnostima, za nekoliko godina ubila više Afroamerikanaca.
Upravo ti incidenti bili su razlog zbog kojeg je zvijezda američkog fudbala Colin Kaepernick prošle godine u znak protesta kleknuo tokom intoniranja američke himne. To je izazvalo burne reakcije i polemike, kao i solidarisanje drugih sportista sa njim. I pored toga, Kaepernick je platio cijenu svog građanskog protesta - cijelu ovu sezonu ostao je bez angažmana.
Sjedinjene Države su avgusta prošle godine zabilježile i Šarlotisvil, kada su zli duhovi 1930-ih, 40-ih i 50-ih prošlog vijeka, probuđeni kod naših savremenika sa svastikama, bakljama i u odori Kju Kluks Klana, marširali gradom uzvikujući nacističke, rasističke i antisemitske parole. Kada su se civilizovani građani 21. stoljeća pojavili na kontraprotestu, mladi pripadnik "alt righta" James Alex Fields, automobilom je uletio u njih i ubio 32-godišnju pravnu savjetnicu Heather Heyer. Povod za incidente u Šarlotsvilu bio je spomenik komandantu vojske konfederacije generalu Robertu E. Leeju koji se u građanskom ratu borio za očuvanje robovlasništva u Americi.
Američkom predsjedniku Donaldu Trumpu trebalo je dvije sedmice javnog pritiska da osudi neonaciste i rasiste u Šarlotsvilu.
Važno je gdje stojiš u vremenu izazova i kontroverzi
Dr. King je cijelog zemaljskog života propovijedao mirne, nenasilne ali uporne proteste protiv nepravde i nasilja, uvjeren da se društvo pa i svijet može mijenjati.
"Krajnja mjera vrijednosti čovjeka nije gdje stoji u vrijeme komfora i ugodnosti, već gdje stoji u vremenu izazova i kontroverzi", jedna je od njegovih često citiranih rečenica.
Cijeli život Martina Luthera Kinga bio je vrijeme izazova i kontroverzi i uvijek je stajao na pravoj strani, što mu je, uz ne tako male žrtve u borbi za pravdu i jednakost, osiguralo besmrtnost.
Baptističkog pastora i doktora teologije kojeg je moćni šef američkog Federalnog istražnog biroa (FBI) Edgar J. Hoover nadzirao i uporno želio dovesti u vezu sa komunistima i svrstati među državne neprijatelje samo zato što je želio pravdu i jednakost za sve, u "Bašti ruža" (Rosen Garden) Bijele kuće je tadašnji državni tužilac Robert Kennedy izveo i upozorio da je pod nadzorom. Međutim, dr. King se nije dao zaplašiti, niti zaustaviti u mirnom protestu protiv nepravde i rasne segregacije u SAD-u.
Dr. Kingov lični idol čije je metode nenasilnog aktivizma i građanske neposlušnosti slijedio u svojoj borbi, bio je slavni Indijac Mahatma Gandhi. Kao student teologije, dr. King je Gandhija opisivao kao "pojedinca koji najbolje otkriva rad u duhu Božijem". Slijedio ga je.
Iste godine, kada je doktorirao na teologiji na bostonskom Univerzitetu, dr. King je 1955. sa Rosom Parks započeo Montgomeri bojkot koji je trajao 385 dana. Rosa Parks je te godine odbila da ustupi svoje mjesto u autobusu bijelom muškarcu, što je bilo nepisano ali čvrsto utemeljeno pravilo. Prije nje, iste godine to je učinila 15-godišnja učenica Claudette Colvin.
U vrijeme bojkota na Kingovu kuću bačena je i bomba. Prvi, ali ne i posljednji put, uhapšen je ali je efekat nenasilnog i strpljivog protesta rezultirao ukidanjem segregacije u autobusima.
Dr. King je nakon Montegomerija postao apsolutni lider građanskog pokreta. Iste godine je formirana i dr. King je postao prvi predsjednik Južne hrišćanske liderske konferencije (Southern Christian Leadership Conference). Ova organizacija na čijem je čelu ostao do smrti, bila je stožer nenasilne borbe i brojnih građanskih akcija protiv segregacije i ekonomske nepravde poput Albani pokret u Džordžiji 1961. godine, Birmingem kampanje iste godine, do legendarnog marša na Vašington.
Marš na Vašington "za posao i slobodu", kako se zvanično zvao, okupio je zajedno grupe za građanska i ljudska prava i različite vjerske lidere i bio je do tada najveće zabilježeno okupljanje u Vašingtonu. Dr. King je održao svoj najpoznatiji 17-minutni govor poznat pod naslovom "Ja imam san" (I have a dream), govor koji se smatra jednim od najbriljantnijih u istoriji američkog oratorstva. Originalna kucana verzija govora sa ručno zapisanim ispravkama dr. Kinga pronađena je 1984.
Vašintonski marš i govor, te onaj od Selme do Montegomerija u Alabami, bili su ključni za usvajanje Zakona o građanskim pravima iz 1964. godine (Civil Rights act of 1964.). Ovim zakonom je zabranjena diskriminacija na bazi rase, boje, religije, pola ili nacionalnog porijekla. Zabranjeno je onemogućavanje prava na registraciju za glasanje, rasnu segregaciju u školama i prilikom zapošljavanja. Prvobitne mjere omogućene za zaštitu ovih prava bile su slabe, ali su naknadnim aktima i amandmanima popravljane.
Uslijedile su Selma pokret za glasanje i "Krvava nedjelja" (Bloody Sunday) 1965. godine, događaj poznat po tri protestna marša od Selme do Montgomerija koji su nasilnim putem policija i mafija pokušali da spriječe. Ovi krvavi događaji u kojima je smrtno stradala nekolicina lidera zajednice, doprinijeli su da iste godine bude usvojen i Zakon o pravu glasa (Voting right act), još jedno od ključnih dostignuća građanskog pokreta.
Dr King i Robert Kennedy: Prijatelji a da nijesu znali
Nakon uspjeha na jugu uslijedio je pokret na sjeveru, u Čikagu, "Čikago pokret za slobodu" 1966. godine, i kampanja za siromašne ljude 1968. Cijelo vrijeme borbe, osim protiv predrasuda i otpora bijelaca, nadzora FBI-ja, Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) i Centralne obavještajne agencije (CIA), dr. King je, prvenstveno zbog nenasilnih metoda borbe, bio suočen sa otporom i kritikama u afroameričkim krugovima koji su težili agresivnijim metodama borbe.
To uključuje i članove militantne Nation of Islam i Malcoma X, te drugih lidera crne zajednice.
Prema istraživanju javnog mnijenja Galupa 1966. godine, dvije trećine Amerikanaca imalo je negativno mišljenje o dr. Kingu, borcu za građanske slobode i u to vrijeme najmlađem Nobelovcu. Nagradu je dobio sa 35 godina starosti. Velikim dijelom i zbog toga što se, uvijek dosljedan sebi i svojim uvjerenjima, nije suzdržavao od osude rata u Vijetnamu.
"Najveća tragedija od svih je da je naša nacija, koja je inicirala toliko revolucionarnog duha u modernom svijetu, sada postala dio baklje antirevolucionarnosti", rekao je dr. King 25. februara 1967. godine, u još jednom od govora kojim je ponovo skrenuo pažnju nacije, iako to nije bilo ono što je većina željela čuti.
Protivljenje ratu u Vijetnamu koštalo ga je podrške mnogih takozvanih bijelih saveznika, uključujući predsjednika Lyndona B. Johnsona, potom sindikalnog vođe i izdavača Billy Grahama. Štampa se takođe okrenula protiv njega. The Washington Post je objavio da je dr. King kritikom rata u Vijetnamu "umanjio svoju korisnost za njegove ciljeve, njegovu zemlju, i njegov narod".
Međutim, on je uzvratio. "Nacija koja nastavlja iz godine u godinu da troši više novca na vojni budžet nego na programe socijalne zaštite približava se duhovnom posrnuću", podsjeća danas, povodom 50. godišnjice odlaska dr. Kinga, na njegove riječi Catholic Reporter.
Nobelovu nagradu za mir dr. Martin Luther King junior dobio je 14. oktobra 1964. godine, kao do tada najmlađi primalac ove prestižne nagrade. U obrazloženju Nobelovog komiteta pisalo je da je nagrađen za vođenje nenasilnog otpora protiv rasnih predrasuda u SAD-u.
Predsjednik Lyndon B. Johnson nije mu čestitao ali jeste državni tužilac Robert F. Kennedy, brat ubijenog predsjednika Johna Kennedya sa kojim je imao komplikovane odnose, mada su savremenici i istoričari, kao i oni koji su sarađivali sa obojicom, njihove sudbine uvijek povezivali.
Kennedy je bio taj koji se iz Indijanapolisa obratio naciji u kojoj su već počeli nasilni neredi širom zemlje na vijest o ubistvu dr. Martina Luthera Kinga u Memfisu i podsjetio da je i njegovog brata ne tako davno ubila ruka bijelog čovjeka. Podsjetio je i one koji su potonuli u bijes i nasilje da je to suprotno onome što je dr. King propovijedao i u šta je vjerovao.
U knjizi Obećanje i san (The Promise and the Dream) autor David Margolick je u Neispričanoj priči o Martinu Lutheru Kingu junioru i Robertu F. Kennedyiju citirao aktivistu za ljudska prava, kongresmena Johna Lewisa, koji je o složenom odnosu Kinga i Kennedyia rekao: "Bili su prijatelji, a nijesu čak ni znali da su prijatelji".
Te noći kada je dr. King ubijen, prisjeća se Lewis, dok su pokušavali da shvate šta se dogodilo i kako dalje, nije siguran da li je naglas neko slušajući Kennedya rekao ili su to samo mnogi glasno osjećali da će "on vjerovatno biti sljedeći".
Robert Kennedy ubijen je iste 1968. godine, 5. juna nakon što je osvojio demokratsku kandidaturu za predsjedničku nominaciju. Te 1968. King je imao 39 godina, Kennedy je bio tri godine stariji.
Vjera u sposobnost društva da se mijenja
Kongresmen John Lewis, koji je bio najmlađi član "velike šestorke" koja je organizovala Marš na Vašington 1963. godine, kaže da je najveći dar dr. Martina Luthera Kinga juniora bio "vjera u sposobnost društva da se mijenja".
Dr. King nastavlja da oblikuje naše živote svakog dana.- John Lewis
"Ja sam samo jedan čovjek čiji je život pomjeren zahvaljujući njegovim uvjerenjima. Ima nas na hiljade, desetine hiljada drugih. Dodaj nas sve skupa i imate preporođenu naciju. Danas smo bolji nego što smo bili prije 50 godina kada nam je dr. King oduzet. Marširali smo prema pravdi. Marširali smo prema jednakosti. Dr. King nastavlja da oblikuje naše živote svakog dana… Slavimo njegovu posvećenost miru i ljubavi, njegovu filozofiju nenasilja, njegovo poštovanje svih ljudi. Oslanjamo se na njegovu snagu i njegovo vjerovanje u duh istorije", napisao je Lewis u tekstu Život Martina Luthera Kinga juniora: Pedeset godina kasnije u izdanju lista TIME.
Kaže da je imao 15 godina kada je prvi put čuo propovijed dr. Kinga koga je, kao i Rosu Parks koja je odbila da bijelom muškarcu ustupi mjesto u autobusu, slušao na radiju. On i njegova porodica su podržali bojkot autobusa u Montegomeriju. Rosu Parks je upoznao 1957. godine, kao 17-godišnjak, godinu dana kasnije dr. Kinga, i do detalja se svega sjeća, kao i onog trenutka kada ga je pozvao da mu se pridruži, dao mu savjete i uputstva.
"Da nije bilo zbog dr. Kinga i Roberta Kennedya, vjerovatno danas ne bih bio izabrani zvaničnik. Ta dva mlada lidera su me uzdigla i inspirisala me. Uvijek sam osjećao, tada i danas, 50 godina kasnije, da kada su nam ta dva mlada lidera oduzeta, nešto je umrlo u nama. Nešto je umrlo u Americi… Dr. King nas je učio da ne budemo ogorčeni ili neprijateljski nastrojeni. Učio nas je da imamo vjere i budemo humani… Dugujemo mu to", iskreno će Lewis.
Timuel Black, istoričar, profesor emiritus, politički aktivista i edukator, danas 99-godišnjak, koji je pomagao dovođenju dr. Kinga u Čikago, kaže da i danas osjeća odgovornost da se Kingove poruke šire dalje.
"Dr. King je ostavio među mnogima od nas osjećaj da možemo učiniti nemoguće", kaže Black i dodaje da je upravo on popločao stazu za crne političare poput Carol Mosely Braun, prve žene crne senatorke iz Ilinoisa, te Baracka Obamu.
Četrdeset godina nakon što je dr. Martin Luther King fizički ubijen u Memfisu, ali njegov legat nastavio da živi, Sjedinjene Države su dobile prvog Afroamerikanca u Bijeloj kući. Teško da ima ikoga ko tog 4. novembra 2008. nije pomislio na dr. Kinga i njegov legat gledajući Baracka Obamu koji je, kako su u tom momentu pokazivala istraživanja javnog mnijenja širom svijeta, osim u SAD-u mogao jednako biti predsjednik i u drugim dijelovima svijeta.
No, kako navodi John Lewis, razočarenje je što i danas mnoge od nenasilnih bitaka dr. Kinga ostaju da se dobiju, što breme rasizma još nije odbačeno, kao ni breme diskriminacije a i nasilja je previše.
"Razočaravajuće je da Kongres bježi od siromašnih i obespravljenih. Razočaravajuće je da neke od naših braće i sestara odbacujemo sa naših obala. Ali, kao zemlja, zauvijek smo mu dužnici. Ja ne znam kakav bi moj život bio bez dr. Kinga, ali znam kakav je zahvaljujući njemu", kaže ovaj američki kongresmen i veteran borbe za građanske slobode, koji je 2015. na 50. godišnjicu Selme marširao držeći se za ruke sa dva američka predsjednika, Georgeom W. Bushom i Barackom Obamom, te prvim damama SAD-a.
U ljeto 2016. godine, neposredno nakon šoka izazvanog Brexitom, u Londonu je održan jedan od brojnih protesta, koji ne bi ostao upamćen da naslovi u britanskim medijima nijesu glasili: "Policija privela devet bijelih pripadnika pokreta 'Crni životi su važni' (Black lives meters) zbog ometanja saobraćaja na aerodromu prilikom protesta...".
U jednoj od propovijedi slavni baptistički pastor rekao je: "Vrijeme je uvijek pravo da se uradi ono što je ispravno".
Bista dr. Martina Luthera Kinga juniora nalazi se u Ovalnoj sobi Bijele kuće. Na zapadnom ulazu Vestmisterske katedrale (Westminster Abbey) u Londonu koja služi za vjenčanja, sahrane i krunisanja kraljevske porodice, nalazi se statua dr. Kinga, uklesana i postavljena 1998.
Sudbina je htjela da su baš uoči 50. godišnjice smrti dr. Kinga Sjedinjene Države 24. marta vidjele impresivne marševe širom Amerike, stotina hiljada djece među njima, nastavnika, roditelja i svih koji ih podržavaju, sa kojih je od vlasti jasno i artikulisano zatražena konkretna akcija i kontrola dostupnosti oružja.
Iznenadni napadi pojedinca na takozvane lake mete u školama, bioskopima, crkvama i slično, već decenijama su odnijele više života u SAD-u nego bilo gdje drugo na svijetu.
Tekst povodom 50. godišnjice smrti dr. Kinga, New Yorkerov autor Jelani Cobb zaključio je, podsjećanjem da je 24. marta ove godine na Maršu za naše živote (March for Our Lives) u Vašingtonu (koji je mnoge asocirao baš na onaj koji je predvodio dr. King), Jaclyn Corin, srednjoškolka, učenica koja je preživjela oružani napad na školu u Parklandu na Floridi, među ostalim, osvrćući se na pažnju i masovnost koju je ovaj istorijski skup i pokret izazvao, rekla: "Mi danas i zauvijek dijelimo podijum sa onima koji su uvijek gledali pravo u oči cijevi pištolja".
Potom joj se na podijum pridružila 11-godišnjakinja Yolanda Renee, unuka dr. Matina Luthera Kinga juniora.
Facebook Forum