Dostupni linkovi

Kurspahić: Uzaludni 'pozdrav Ibrahimu'


Holandski vojnici sa Srebreničanima i prognanicima iz susjednih opština koji su potražili utočište u „zaštićenoj zoni“, Potočari, 12. jul 1995.
Holandski vojnici sa Srebreničanima i prognanicima iz susjednih opština koji su potražili utočište u „zaštićenoj zoni“, Potočari, 12. jul 1995.

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

U prošlonedjeljnoj kolumni („Istorija po narudžbi“), povodom odluke Narodne skupštine bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska o poništavanju izvještaja vlastite vlade iz 2004. godine o razmjerama zločina u Srebrenici u julu 1999. spomenuo sam i kako bi – umjesto poziva na formiranje „nezavisne međunarodne komisije“ koja bi trebalo da se, u maniru trla-baba-lan, bavi utvrđivanjem istine koju sav svijet već zna – bolje bilo da se negatori genocida prihvate iščitavanja postojećih izvještaja i dokumenata o Srebrenici.

Naveo sam kao primjer izvještaj tadašnjeg generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Kofi Anana Generalnoj skupštini pod naslovom „Pad Srebrenice“ od 15. novembra 1999. godine. Anan je preminuo u 80. godini u nedjelju, 18. avgusta, u Ženevi i to je razlog da se i ove nedjelje vratim tom njegovom izvještaju.

Posebno što su reagovanja na Ananovu smrt u našim krajevima, u rasponu od izjave Bakira Izetbegovića kako je kako je Ananova „ljudska osobina da prizna grešku i da se zbog nje izvini olakšala put traženja istine za žrtve genocida i njihove porodice, koja je potvrđena presudama međunarodnih krivičnih sudova“ do tvitiotske objave Vojislava Šešelja: „Javiše da je odapeo Kofi Anan. Šta je to g.... čekalo do sada ... Ta matora odrtina je mnogo jada nanela srpskom narodu i podržavala srpske neprijatelje“, u prvom slučaju pate od površnog svođenja Ananovih životnih zasluga za „priznanje greške i izvinjenje“ a u drugom na izljev nekontrolisane mržnje i bijesa.

Anan je učinio mnogo više od „priznanja greške“.

U svom izvještaju o Srebrenici, bogato dokumentovanom službenom prepiskom i izvorima i intervjuima sa desetinama međunarodnih i bosanskohercegovačkih svjedoka i učesnika u događajima u ljeto 1995, Anan dokumentuje „scene iz pakla, ispisane na najmračnijim stranama ljudske istorije“. On je tim izvještajem pokazao i sposobnost da uči i izvlači pouke iz vlastitih i institucionalnih propusta Ujedinjenih nacija.

Anan je učinio mnogo više od „priznanja greške“
Anan je učinio mnogo više od „priznanja greške“

O tome je 1995. godine – kad je prenio odgovornost za okončanje rata u Bosni i Hercegovini sa mirovnih snaga Ujedinjenih nacija na NATO – rekao: „Gledajući unazad, mi treba da dokumentujemo kako smo mi odgovorili na narastajuće užase u prošle četiri godine. I, dok to činimo, postoje pitanja na koja svako od nas mora da odgovori: Šta sam ja učinio; jesam li mogao učiniti više; i jesam li mogao to promijeniti; jesam li dozvolio da moje predrasude i ravnodušnost nadvladaju moj razum; i kako bih reagovao sljedeći put?“

Njegov izvještaj Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija mogao bi balkanskim sveznalicama na vlasti poslužiti kao uzor kako se istražuju, dokumentuju i kritički prosuđuju i događaji u kojima i lično snosimo neku odgovornost bilo za činjenje ili nečinjenje.

Koliko su temeljito sagledavani događaji koji su vodili onom što su međunarodni sudovi kasnije presudili kao genocid u Srebrenici pokazuje i sljedeća epizoda opisana u izvještaju: Dvojica humanitaraca – jedan u samoj Srebrenici a drugi izvan grada – u zabrinutosti zbog stezanja srpskog obruča oko „zaštićene zone“ i presijecanja dotoka humanitarne pomoći – dogovorili su se da će onaj izvan zone, ako primijeti znakove neposredne opasnosti, poslati kolegi u Srebrenici šifrovanu poruku: „Pozdravi Ibrahima“.

Kad je vidio kretanje srpskih snaga i artiljerije od Karakaja prema Bratuncu javio je kolegi: „Pozdravi Ibrahima“. Ovaj je smjesta obavijestio komandu holandskog bataljona, čije je misija bila zaštita Srebrenice, ali oni su bili više zaokupljeni vlastitom bezbjednošću nego bezbjednošću desetina hiljada Srebreničana i prognanika iz susjednih opština koji su potražili utočište u „zaštićenoj zoni“.

To će se pokazivati na svakom sljedećem koraku.

Kad su učestala granatiranja područja „zaštićene zone“, njeni branitelji zahtijevali su od holandske komande da im vrati oružje koje su predali u okviru „demilitarizacije zaštićene zone“ 1993. godine ali je njihov zahtjev odbijen.

Kad je ofanziva Mladićevih snaga ugrozila i same holandske mirovne snage, i kad je njihova artiljerija pogađala i rušila zidove holandskih osmatračnica oko Srebrenice – koje su tada više puta tražile „blisku vazdušnu podršku“, odnosno bombardovanje srpskih artiljerijskih položaja – komanda mirovnih snaga u Sarajevu i Zagrebu uskratila je tu podršku s birokratskim objašnjenjima da zahtjev za intervenciju nije podnesen na „odgovarajućim formularima“ ili da uopšte nije stigao.

Ananova istraga pokazala je da je i sam holandski ministar odbrane intervenisao protiv vazdušne intervencije kako se ne bi dalje ugrozila bezbjednost njegovog bataljona.

Hiljade Srebreničana tražilo utočište u krugu komande mirovnih snaga Ujedinjenih nacija
Hiljade Srebreničana tražilo utočište u krugu komande mirovnih snaga Ujedinjenih nacija

Kad su, u noći uoči pada Srebrenice, pripadnici odbrane „zaštićene zone“ na sastanku s holandskom komandom pitali šta da rade, Holanđani su im rekli kako im je najavljeno da će rano ujutro biti provedeni „masivni vazdušni udari“ protiv srpskih snaga i da je zato najbolje da se drže dalje od isturenih prvih linija.

A kad je grad pao, a hiljade Srebreničana tražilo utočište u krugu komande mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, holandski vojnici u brizi za vlastito izbavljenje nisu reagovali ili bar izvijestili više komande o prvim masovnim smaknućima a onda su i predali Mladićevim snagama posljednjih 239 Srebreničana koji su bili pod njihovom zaštitom i od tada su svi vođeni kao „nestali“.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG