Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U prošlonedjeljnoj kolumni („Istorija po narudžbi“), povodom odluke Narodne skupštine bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska o poništavanju izvještaja vlastite vlade iz 2004. godine o razmjerama zločina u Srebrenici u julu 1999. spomenuo sam i kako bi – umjesto poziva na formiranje „nezavisne međunarodne komisije“ koja bi trebalo da se, u maniru trla-baba-lan, bavi utvrđivanjem istine koju sav svijet već zna – bolje bilo da se negatori genocida prihvate iščitavanja postojećih izvještaja i dokumenata o Srebrenici.
- Banjalučki scenarij promjene karaktera rata u BiH
- Dodikova loša manipulacija genocidom?
- ICMP: Činjenice o Srebrenici su neosporive
Naveo sam kao primjer izvještaj tadašnjeg generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Kofi Anana Generalnoj skupštini pod naslovom „Pad Srebrenice“ od 15. novembra 1999. godine. Anan je preminuo u 80. godini u nedjelju, 18. avgusta, u Ženevi i to je razlog da se i ove nedjelje vratim tom njegovom izvještaju.
Posebno što su reagovanja na Ananovu smrt u našim krajevima, u rasponu od izjave Bakira Izetbegovića kako je kako je Ananova „ljudska osobina da prizna grešku i da se zbog nje izvini olakšala put traženja istine za žrtve genocida i njihove porodice, koja je potvrđena presudama međunarodnih krivičnih sudova“ do tvitiotske objave Vojislava Šešelja: „Javiše da je odapeo Kofi Anan. Šta je to g.... čekalo do sada ... Ta matora odrtina je mnogo jada nanela srpskom narodu i podržavala srpske neprijatelje“, u prvom slučaju pate od površnog svođenja Ananovih životnih zasluga za „priznanje greške i izvinjenje“ a u drugom na izljev nekontrolisane mržnje i bijesa.
Anan je učinio mnogo više od „priznanja greške“.
U svom izvještaju o Srebrenici, bogato dokumentovanom službenom prepiskom i izvorima i intervjuima sa desetinama međunarodnih i bosanskohercegovačkih svjedoka i učesnika u događajima u ljeto 1995, Anan dokumentuje „scene iz pakla, ispisane na najmračnijim stranama ljudske istorije“. On je tim izvještajem pokazao i sposobnost da uči i izvlači pouke iz vlastitih i institucionalnih propusta Ujedinjenih nacija.
O tome je 1995. godine – kad je prenio odgovornost za okončanje rata u Bosni i Hercegovini sa mirovnih snaga Ujedinjenih nacija na NATO – rekao: „Gledajući unazad, mi treba da dokumentujemo kako smo mi odgovorili na narastajuće užase u prošle četiri godine. I, dok to činimo, postoje pitanja na koja svako od nas mora da odgovori: Šta sam ja učinio; jesam li mogao učiniti više; i jesam li mogao to promijeniti; jesam li dozvolio da moje predrasude i ravnodušnost nadvladaju moj razum; i kako bih reagovao sljedeći put?“
Njegov izvještaj Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija mogao bi balkanskim sveznalicama na vlasti poslužiti kao uzor kako se istražuju, dokumentuju i kritički prosuđuju i događaji u kojima i lično snosimo neku odgovornost bilo za činjenje ili nečinjenje.
Koliko su temeljito sagledavani događaji koji su vodili onom što su međunarodni sudovi kasnije presudili kao genocid u Srebrenici pokazuje i sljedeća epizoda opisana u izvještaju: Dvojica humanitaraca – jedan u samoj Srebrenici a drugi izvan grada – u zabrinutosti zbog stezanja srpskog obruča oko „zaštićene zone“ i presijecanja dotoka humanitarne pomoći – dogovorili su se da će onaj izvan zone, ako primijeti znakove neposredne opasnosti, poslati kolegi u Srebrenici šifrovanu poruku: „Pozdravi Ibrahima“.
Kad je vidio kretanje srpskih snaga i artiljerije od Karakaja prema Bratuncu javio je kolegi: „Pozdravi Ibrahima“. Ovaj je smjesta obavijestio komandu holandskog bataljona, čije je misija bila zaštita Srebrenice, ali oni su bili više zaokupljeni vlastitom bezbjednošću nego bezbjednošću desetina hiljada Srebreničana i prognanika iz susjednih opština koji su potražili utočište u „zaštićenoj zoni“.
To će se pokazivati na svakom sljedećem koraku.
- Srebrenica 23 godine poslije: Suze kojima nema utjehe
- Smiraj za žrtve genocida i apeli za otkrivanje preostalih grobnica
Kad su učestala granatiranja područja „zaštićene zone“, njeni branitelji zahtijevali su od holandske komande da im vrati oružje koje su predali u okviru „demilitarizacije zaštićene zone“ 1993. godine ali je njihov zahtjev odbijen.
Kad je ofanziva Mladićevih snaga ugrozila i same holandske mirovne snage, i kad je njihova artiljerija pogađala i rušila zidove holandskih osmatračnica oko Srebrenice – koje su tada više puta tražile „blisku vazdušnu podršku“, odnosno bombardovanje srpskih artiljerijskih položaja – komanda mirovnih snaga u Sarajevu i Zagrebu uskratila je tu podršku s birokratskim objašnjenjima da zahtjev za intervenciju nije podnesen na „odgovarajućim formularima“ ili da uopšte nije stigao.
Ananova istraga pokazala je da je i sam holandski ministar odbrane intervenisao protiv vazdušne intervencije kako se ne bi dalje ugrozila bezbjednost njegovog bataljona.
Kad su, u noći uoči pada Srebrenice, pripadnici odbrane „zaštićene zone“ na sastanku s holandskom komandom pitali šta da rade, Holanđani su im rekli kako im je najavljeno da će rano ujutro biti provedeni „masivni vazdušni udari“ protiv srpskih snaga i da je zato najbolje da se drže dalje od isturenih prvih linija.
A kad je grad pao, a hiljade Srebreničana tražilo utočište u krugu komande mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, holandski vojnici u brizi za vlastito izbavljenje nisu reagovali ili bar izvijestili više komande o prvim masovnim smaknućima a onda su i predali Mladićevim snagama posljednjih 239 Srebreničana koji su bili pod njihovom zaštitom i od tada su svi vođeni kao „nestali“.
Facebook Forum