Dostupni linkovi

Kurspahić: Upitnici iznad 'najbolje godine'


Iz bosanskohercegovačke perspektive „najbolja godina“ u vezi s evropskim integracijama ne znači baš mnogo
Iz bosanskohercegovačke perspektive „najbolja godina“ u vezi s evropskim integracijama ne znači baš mnogo

Navikli smo već da politički prvaci iz naših podneblja u susretima sa stranim zvaničnicima nastoje da ostave utisak kako su stvari mnogo bolje nego što jesu i kako – u toj političkoj verziji kultne rečenice junaka iz filma „Sjećaš li se Dolly Bell“ – kao država „svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo“.

Ta navika, pred svijetom samo najljepše, mogla bi se uzeti kao olakšavajuća okolnost u pokušaju razumijevanja nedavne izjave predsjedavajućeg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine Denisa Zvizdića nakon razgovora s evropskim zvaničnicima u Briselu kako je iza njegove zemlje „najuspješnija godina kad je riječ o evropskim integracijama“.

To je potkrijepio podsjećanjem kako je ona dobila upitnik Evropske komisije i – ako su tačne medijske interpretacije njegove izjave – dodao kako se Bosna i Hercegovina mora „pravovremeno i profesionalno pripremiti“ u vezi s upitnikom.

Iz bosanskohercegovačke perspektive „najbolja godina“ u vezi s evropskim integracijama ne znači baš mnogo: suviše je godina straćeno u zaostajanju za susjedima na tom putu, ne samo iza Slovenije i Hrvatske, koje su punopravne članice Unije, nego i iza Srbije i Crne Gore, pa je iz te pozicije već i početni korak u vidu dobijanja upitnika dovoljan da prošla godina zaista izgleda mnogo bolje nego ijedna prethodna.

Johanes Han predaje Upitnik Denisu Zvizdiću
Johanes Han predaje Upitnik Denisu Zvizdiću

Samo dan nakon te Zvizdićeve izjave došle su i vijesti koje pokazuju kako su susjedne zemlje aspirantkinje na članstvo u Evropskoj Uniji imale i mnogo bolje od te bosanske „najbolje godine“.

Crna Gora i Srbija su, naime, upravo otvorile po još dva poglavlja u pregovorima o pridruženju: Crna Gora o slobodnom kretanju roba i regionalnoj politici a Srbija o intelektualnoj svojini i carinskoj uniji. Crna Gora je do sada otvorila 28 od ukupno 33 poglavlja a Srbija 10 sa perspektivom da do kraja godine otvori još nekoliko poglavlja.

Ako je tačno da je predsjedavajući Savjeta ministara rekao i da se valja „pravovremeno i profesionalno pripremiti“ onda je i to razlog za brigu jer je vrijeme za pripreme odavno prošlo – vrijeme je da se prione na posao nadoknađivanja propuštenog.

Za takvo šta neophodan je bosanskohercegovački konsenzus o evropskom – ili, još bolje, euroatlantskom putu – za ubrzano ispunjavanje uslova za prijem i u Evropsku Uniju i u NATO. Takve saglasnosti, međutim, nema.

Predsjednik Republike Srpske i ovih dana govori o Bosni i Hercegovini kao o „državi koja propada“ na putu „suštinskog raspada“ ostavljajući tako otvorenom i perspektivu budućeg osamostaljenja njegovog entiteta i bez forsiranja referenduma koji bi vodio u međunarodne osude i izolaciju. On, istina, u tom razgovoru za portal Politico kaže i kako njegov entitet želi u Uniju „ako taj blok preživi i stabilizira se“.

Predsjednik vladajuće hrvatske stranke, uz politički korektno izjašnjavanje za „europske vrijednosti“ predsjedava nad projektom u osnovi antievropske etničke segregacije i podjele bosanskohercegovačke države sa nekom varijantom trećeg entiteta u kojem kritička javnost prepoznaje duhove međunarodno osuđene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“: pritisci za promjene u tom smjeru – u vidu izbornog zakona po mjeri etničkih podjela, očuvanja aparthejdske ideje „dvije škole pod jednim krovom“ i uvođenja posebnog televizijskog kanala na hrvatskom jeziku - poprimaju razmjere ucjene čija bi prva posljedica mogla biti i blokada evropskog puta.

Bošnjačke vladajuće partije vole da se nazivaju „probosanskim snagama“ ali su one, od predratnog koaliranja s partijama čija je misija bila podjela Bosne i Hercegovine po dogovorima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana – sa kulminacijom u instaliranju paradžava Republike Srpske i Herceg-Bosne – više doprinosile razgradnji nego očuvanju i jačanju bosanske državnosti.

One za gotovo tri decenije vlasti i za više od dvadeset godina od Dejtonskog sporazuma ne samo da nisu uspjele da sačine platformu prihvatljivu i vanbošnjačkim strankama i oforme partnerstva za njeno provođenje nego su i ono što je reklamirano kao „koalicija bošnjačkog jedinstva“ sunovratili u bespoštednu otimačinu za privilegije vlasti.

Svakodnevna licitacija s međusobnim optužbama i kontraoptužbama za najcrnji kriminal ostavlja u kritičkom dijelu javnosti bljutav okus velike bošnjačke prevare: toj družini na vlasti – i oko vlasti – ovladavanje još kojim upravnim odborom javnog preduzeća, instaliranje vlastitih izabranika na još koji položaj u javnoj upravi ili diplomatiji, uticaj na pravosuđe i medije, mnogo su važniji od „evropske reformske agende“.

Kad, recimo, Dodik govori o tome kako može i Evropa „ako preživi i stabilizira se“ on otkriva i rasprostranjeni „euroskepticizam“ u značajnom dijelu balkanske javnosti: možda – kako to uporno ponavljaju iz Moskve – region ima i neku drugu perspektivu izvan euroatlantskih integracija.

To dangubljenje sa „planom B“ počiva na pogrešnoj predstavi kako nam se proevropske reforme i standardi nameću kao kakav evropski diktat. One će biti prigrljene samo onda kada se razumije da su ta evropska očekivanja, vladavine prava – političkog pluralizma – slobodnih medija i nezavisnog pravosuđa – jednakih uslova obrazovanja i zapošljavanja, najviši interes građana svake od zemalja kandidatkinja čak i kad ne bi bilo Unije.

Evropa, u tom punijem značenju, nije tek geografska lokacija: ona je sistem vrijednosti univerzalne privlačnosti – ideja kojoj vrijedi posvetiti istinski najbolje godine.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG