Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
S posebnim zanimanjem sam ovih dana čitao intervju Dženane Karabegović za Radio Slobodna Evropa s gradonačelnikom Sarajeva Abdulahom Skakom povodom 73. godišnjice oslobođenja glavnog grada Bosne i Hercegovine 6. aprila 1945. („Gradonačelnik Sarajeva: Pozivam Pamuka da bude naš gost“).
Čitao sam ga, naime, kao neku vrstu popravnog ispita za gradonačelnika koji s obilježavanjem 6. aprila – i uz lanjsku i uz ovu godišnjicu – srlja iz jedne u drugu krajnje nesretnu grešku. Lani je to bila više puta ponovljena izjava kako je „prije 72 godine pobijeđen antifašizam“ koja je izazvala zgražavanje ili ismijavanje na društvenim mrežama ali je u nekim odlukama donesenim pod okriljem Skakine Stranke demokratske akcije kritički dio javnosti ostao u nedoumici: je li Skaka govoreći o „pobjedi nad antifašizmom“ napravio samo krajnje neprimjeren lapsus ili je možda i nehotice oslikao žalosno prevlađujuće stanje duha u vladajućoj bošnjačkoj partiji.
Ovu godišnjicu obilježio je skandal druge vrste: odluka o dodjeli, pa oduzimanju, zvanja počasni građanin Sarajeva turskom nobelovcu Orhanu Pamuku. Kad je u stranci zaključeno kako bi ta nagrada piscu koji je možda „suviše samostalan“ po vladajućim kriterijima u savremenoj Turskoj mogla izazvati reagovanje Ankare, gradske vlasti su zaključile kako „Pamuk nije napravio ništa posebno za Sarajevo“ i odlučile su da se zvanje počasnog građanina Sarajeva – umjesto Pamuku – po Skakinoj izjavi televiziji dodijeli „bivšem predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Kljuiću“. Da ne sitničarimo: nije baš Kljuić nego Mesić. Ali, nije ni Mesić, pošto on nije mogao da prihvati ulogu „rezervnog počasnog građanina“ Sarajeva.
To je perspektiva iz koje sam priželjkivao da Skaka obznani vlastite greške oko 6. aprila, da sam kaže koliko su one neumjesne, i da pokaže da je iz njih nešto naučio ako ni o čemu drugom onda o značenjima simbolički najvažnijeg dana u istoriji Sarajeva.
Na tom popravnom ispitu pao je već u odgovoru na prvo pitanje.
Upitan šta ocjenjuje najvažnijim za 6. april, rekao je: „Od ove godine taj dan ćemo vezati i za dan kad otvaramo Trebevićku žičaru“ što je ocijenio kao „jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata kojeg je grad Sarajevo uradio“.
Ponovno otvaranje žičare, nakon 26 godina, jeste simbolično vanredan događaj: on će omogućiti novim generacijama Sarajeva da uživaju čist vazduh i svježinu Trebevića, njegove staze i neponovljiv pogled na grad i svakako će posjetiocima Sarajeva dati još jednu mora-se-doživjeti priliku da upotpune albume „za uspomenu i dugo sjećanje“ na grad.
Ali, čovjek koji je prošle godine obilježio 6. april kao „dan pobjede nad antifašizmom“ morao je za prošlih godinu dana, ako već nije u dosadašnjem obrazovanju, naučiti nešto o stvarnim značenjima 6. aprila pa na pitanje o tome „šta ocjenjuje najvažnijim za 6. april“ reći kako se s oslobađanjem od fašističke okupacije i ustaške vlasti Sarajevo našlo na pravoj strani istorije; morao je i u ovoj prilici iskazati poštovanje žrtvama okupacije – i posebno gotovo istrebljenoj jevrejskoj zajednici Sarajeva – i zahvalnost oslobodiocima; mogao je reći kako je prva partizanska jedinica koja je kroz Višegradsku kapiju ušla u Sarajevo u oslobodilačkoj misiji bila 16. muslimanska udarna brigada; i, koliko god to ne bilo baš prevlađujuće u njegovoj izbornoj bazi, morao je pokazati da zna razlikovati antifašizam i fašizam kojem ni u kojem obliku nema mjesta u Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas i sutra i da ličnosti i ideologije bliske fašizmu predstavljaju istorijsku sramotu i za grad i za zemlju.
To bi, naravno, bilo teško očekivati od pripadnika partije pod čijom su vlašću ulice i ustanove u Sarajevu i u novije vrijeme imenovane po pripadnicima, simpatizerima i propagandistima fašizma.
A mogao je gradonačelnik i produbiti simboliku 6. aprila podsjećanjem da je nekako uz taj dan 1992. počeo troipogodišnji teror nad Sarajevom i kako je, u iskušenjima najduže opsade jednog grada u zabilježenoj istoriji, Sarajevo ostalo vjerno kulturi i tradiciji poštovanja i očuvanja vjerskih i etničkih različitosti.
Simbolično odavanje počasti prvim žrtvama te opsade, Suadi Dilberović i Olgi Sučić, prilika je i za podsjećanje s najdubljim ljudskim poštovanjem na sve žrtve opsade. To podrazumijeva i potrebu da najzad – i sa zakašnjenjem od 22 postdejtonske godine – gradonačelnik Sarajeva obznani kako su nasuprot odbijanju građana Sarajeva da izjednačavaju vođe i učesnike opsade sa svojim sugrađanima Srbima pojedini odmetnuti komandanti i jedinice Armije BiH ipak činili zlodjela nad Srbima u Sarajevu od kojih su neki završili u zloglasnim Kazanima a ostaci desetina „nestalih“ nikada nisu pronađeni. Ti zločini moraju biti istraženi, dokumentovni i kažnjeni.
Otvaranje žičare jeste simbolični veliki korak za poratno Sarajevo ali to nije zamjena za obavezu svođenja čistih računa prošlosti. Radi budućnosti.
Facebook Forum