Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Nakon što je 15. marta 28-godišnji australijski bijeli rasista Brenton Harrison Torrant upao u dvije novozelandske džamije i ubio 50 i ranio još 50 ljudi, pripadnici sinagoge Drvo života u Pittsburghu u Sjedinjenim Državama uznemireno su počeli da zovu jedni druge i da razmjenjuju e-mail poruke: znali su da moraju učiniti nešto a to je od njih tražio i njihov rabin zahtijevajući da se jave svojim susjedima muslimanima.
Ova manifestacija solidarnosti jevrejske kongregacije s lokalnom islamskom zajednicom inspirisana je solidarnošću koju su muslimani Pittsburgha pokazali nakon što je bijeli ekstremista 27. oktobra ubio 11 pripadnika njihove sinagoge.
Na komemoraciji idućeg dana, na kojoj su lideri lokalnih vjerskih zajednica – islamske, jevrejske, protestantske, prezbiterijanske i hinduističke – u demonstraciji jedinstva zajedno izišli na podijum, posebno je zapažen istup izvršnog direktora pitsburškog Islamskog centra, Wasiullah Mohameda, koji je rekao kako je njegov centar počeo sakupljati novac za sahranu poginulih i kako je već sakupio više hiljada dolara a idućih dana i više stotina hiljada.
Pripadnici njegove zajednice ponudili su i ličnu fizičku zaštitu susjedima Jevrejima i desetine njih pojavilo se na prvoj molitvi u sinagogi nakon masakra. Tog dana spisateljica iz sinagoge Drvo života Moli Paskal (Molly Pascal) pozdravila je susjeda muslimana želeći mu "selam" a on je odgovorio sa "šalom".
O tome je nakon masakra nad muslimanima u Novom Zelandu napisala autorski tekst u Washington Postu pod naslovom "Uzvraćajući ljubav nakon akta mržnje". Podsjetila je kako je na poruku mržnje masakra u sinagogi odgovoreno milionima poruka ljubavi. Sada je i sinagoga Drvo života duboko saosjećala s muslimanima na Novom Zelandu.
Takve manifestacije solidarnosti su, ipak, rijetke – i zato su tako zapažene – a svijetom vlada ekstremizam i mržnja. Pokazao je to i uskršnji masakr islamskih ekstremista nad katoličkim vjernicima u Šri Lanki kao bolesna "osveta" najnevinijim za nasilje kontinentima daleko za koje oni, naravno, ne snose nikakvu krivicu.
Novinarka Sulome Anderson, koja radi na knjizi o američkom ekstremizmu, ovih dana je objavila članak o tome kako "Islamska država" i bijeli nacionalisti zapravo radikalizuju jedno drugo i kako njihovom uspjehu i širenju mržnje pogoduju i dvostruki standardi u njihovom tretmanu i u Sjedinjenim Državama: "Islamska država" zvanično je proglašena za terorističku organizaciju i zlodjela počinjena u njeno ime gone se i kažnjavaju kao terorizam.
Podcast: Islamofobija - Biće gore prije nego što bude bolje
Zagovaranje superiornosti bijele rase ili pripadanje rasističkim, pa i neonacističkim grupama koje slave Hitlera i organizuju nasilne demonstracije, tretira se blagonaklonije kao "pravo govora" zaštićeno Prvim amandmanom američkog Ustava pa tako nema odgovarajućeg reagovanja na širenje mržnje prema cijelim vjerskim ili etničkim grupama uključujući muslimane, Jevreje, Latinoamerikance, Afroamerikance, gej populaciju.
I sam predsjednik Tramp (Trump) – koji je u izbornoj kampanji zagovarao zabranu ulaska muslimana u Sjedinjene Države, pripisivao Meksikancima sklonost nasilju i krijumčarenju droge i pozivao na izgradnju zida prema Meksiku – na pitanje nakon masakra u Novom Zelandu radi li se o narastanju opasnosti od zagovornika bijele superiornosti u svijetu odgovorio je: "Ne mislim to, zaista. Mislim da je to mala grupa ljudi koja ima vrlo, vrlo ozbiljne probleme".
Uzvišena priča o razmjeni selam za šalom podsjetila me na vrijeme kad je u Sarajevu, pod terorom ubilačke opsade, 1993. godine Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini upriličila svečani sedar na koji su pozvani građani svih bosanskohercegovačkih nacionalnosti dijeleći skroman tradicionalni ručak i topla osjećanja zajedničkog.
Od tada je Bosna i Hercegovina, slijedeći dejtonske ustupke kojima je umjesto zavnobihovske "i srpske - i muslimanske - i hrvatske" postala zemlja "tri konstitutivna naroda", doživjela postepeno utapanje svakog drugog – građanskog, intelektualnog, umjetničkog, sportskog – identiteta u bespogovornu etničku i vjersku grupnu identifikaciju koja ne ostavlja mjesta za individualnost.
U bosanskohercegovačkom slučaju, to nije pomodno pridruženje aktuelnim svjetskim trendovima sukobljavanja nepomirljivih krajnosti, nego je logičan ishod izbora koje su – "u ime naroda" – napravile nacionalističke partije u vrijeme raspada Jugoslavije.
Bosanske muslimanske vođe iz tog vremena – jer tada još nisu bili Bošnjaci – izabrali su da radi osvajanja vlasti "sade tikvu" sa đavolom hrvatskog i srpskog nacionalizma kad su udruženo obećavali Švicarsku a sa različitim stepenom odgovornosti, od udruženog zločinačkog poduhvata do potpune nedoraslosti vremenu, proizvele nesreću monumentalnih razmjera.
Gotovo tri decenije kasnije politika grupnog identiteta prosipa se u takozvanim društvenim mrežama na internetu u obliku otvorene mržnje prema svemu "drugačijem": autori koji u tom ambijentu još zagovaraju i praktikuju razum rizikuju etikete jugonostalgije i naivnosti ali i prijetnje i nasilje.
Autor izvanredno primljene knjige "Voli svog neprijatelja" Artur Bruks (Arthur C. Brooks) kaže kako se Amerika razdire u gorčinama i preziru ali nudi i recept "kako ujediniti naciju oko principa uvažavanja, ljubaznosti i dostojanstva". Njegov odgovor – pozajmljen iz učenja vođe pokreta za jednakost Martina Lutera (Luther) Kinga – glasi: "Voli svog neprijatelja".
King je, naime, opominjao kako "ako mrziš svoje neprijatelje, nemaš načina da ih iskupiš ili promijeniš". Bruks kaže kako ne treba prezirati ni one koji otvoreno zagovaraju mržnju: možete prezirati njihove poglede ali ne i njih. Čak i kad je mržnja u modi.