Dok je Tribunal u Hagu izricao presudu osnivaču i predsjedniku „Srpske Republike“ u Bosni i Hercegovini Radovanu Karadžiću za genocid, istrebljenje nesrpskog stanovništva, ubistva i progone, zločine protiv čovječnosti i protiv zakona i običaja ratovanja – za predsjedavanja nad cijelim katalogom najgorih zlodjela počinjenih u okviru sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata – predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić je iz Varvarina poručivao kako nikome neće dozvoliti da ovu presudu koristi protiv srpskog naroda i Republike Srpske. Taj princip pojedinačne odgovornosti vođe nasuprot kolektivnoj krivici naroda jeste u samoj srži misije haškog tribunala ali ako želi onemogućiti pripisivanje zlodjela srpskom narodu i Republici Srpskoj Vučić se mogao obratiti i svom počasnom gostu na varvarinskoj svečanosti Miloradu Dodiku. On je – po vlastitom osjećanju Karadžićevih istorijskih zasluga za nastajanje Republike Srpske i „odbranu srpskog naroda“ – još koliko prošlog vikenda na Palama otvorio studentski dom koji nosi Karadžićevo ime.
Nije, dakle, bio potreban neki „spoljni neprijatelj“ ni „antisrpska propaganda“ da bi se dovela u vezu današnja Republika Srpska sa „udruženim zločinačkim poduhvatom“ za koji je osuđen njen utemeljivač. To, dajući javnoj instituciji njegovo ime – kao i ranije priređujući dočeke haškim osuđenicima i ispraćajući umrlog doživotnog osuđenika generala Tolimira kao „heroja odrane“ srpskog naroda – čini sam sadašnji predsjednik Repulike Srpske.
Sinhronizovana politika poricanja „udruženog zločinačkog poduhvata“ i njegove najdrastičnije manifestacije u genocidu u Srebrenici, u okviru koje je ruski veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija o osudi genocida proslavljan kao „velika pobeda“ aktuelne srpske politike, više je put kolektivizcije nego individualizacija odgovonosti za ratna zlodjela.
U podneblju u kojem se nastavlja nazdravljati ratnim zločinima i njihovima počiniocima presude haškog tribunala – i posebno ova izrečena Radovanu Karadžiću – imaju neprocjenjivu istorijsku i obrazovnu vrijednost.
Neće se sa svim detaljima ove presude složiti mnogi, i ne samo sljedbenici i baštinici Karadžićevog nasljeđa, nego ni preživjeli iz sedam opština u kojima je Tribunal utvrdio zločine istrebljenja, ubijanja, progona i deportacija, ali ih nije nazvao i genocidom.
Ali, ovo suđenje je – obiljem dokumentacije i iskazima stotina svjedoka i sudskih vještaka – utvrdilo temeljito dokazanu snažnu vezu između Karadžićeve prijetnje o „nestajanju muslimanskog naroda“ sa govornice parlamenta Bosne i Hercegovine u oktoru 1991. i Mladićevog poziva na „osvetu Turcima u ovim krajevima“ nakon zauzimanja „zaštićene zone“ Srebrenice u julu 1995.
Ono je pokazalo kako je Karadžić predsjedavao nad stvaranjem odvojenih srpskih institucija u Republici Bosni i Hercegovini; kako je označio kao srpska široka područja i orkestrirao uspostavu srpskih opština, kriznih štabova, policije i paravojski na tim područjima čak i ako su neka od njih – od Zvornika preko Prijedora i Sanskog Mosta, Foče i Višegrada, sve do Bratucna i Srebrenice – imala predratnu nesrpsku većinu; kako su na tim prostorima „preuzimana vlast“ i uspostavljani koncentracioni logori, provođene masovne likvidacije i sistematski progon sve do ucjene Mladića Srebreničanima da sami odluče hoće li „opstati, otići ili nestati“.
Preživjeli tog pokušaja istrebljena rasuti su širom svijeta, svako od njih sa vlastitim sjećanjem i pričom, a oni među njima koji su u troipogodišnjem ubijanju Bosne izgubili najdraže i prije iziricanja presude su govorili kako od nje ne očekuju mnogo: njima niko neće moći vratiti ubijene i „nestale“ očeve i braću, muževe i sinove i za njih je negiranje zlodjela najdublja lična uvreda i nastavak decenija patnje.
Sa izricanjem presude Karadžiću neće prestati sistematsko negiranje prirode i razmjera ratnih zlodjela. Ono je postalo dio izbornih strategija i instrument održavanja na vlasti; način da se dokazuju reference zaštitnika nacionalnih interesa i da se – i po cijenu vrijeđanja osjećanja preživjelih – poriču i nipodaštavaju žrtve održavajući tako nacionalne i vjerske strahove, napetosti i mržnje.
Tribunal je, uprkos svim iznevjerenim – možda i neosnovanim – očekivanjima, odigrao dragocjenu ulogu u osvjetljavanju i dokumentovanju balkanskih devedesetih. U bosanskohercegovačkom slučaju, u odsustvu lokalnih i materijalnih i duhovnih uslova za bavljenje novijom istorijom i dominacijom „istorije po narudžbi“ koju pišu jeftini intelektualni plaćenici, haška međunarodno-pravosudna verzija prošlosti najbolji je odgovor poricateljima zlodjela.
Oni mogu, za dnevnopolitičke potrebe i za još jednu pa još jednu izbornu trku, i da nastave pričati kako su „svi činili zločine“ i kako su se „sarajevski muslimani sami bombardovali ne bi li izazvali stranu intervenciju“ ali Tribunal je dokumentovano zaključio kako su takvi incidenti statistički „beznačajni“ u odnosu na razmjere „sveouhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata“.
Dugoročno, najveća korist od haških postupaka i presuda i jeste ta bogata dokumentarna građa koja će nekoj budućoj intelektualnoj i građanskoj javnosti pomoći da ušutka i marginalizuje političke baštinike zločina.
