(Komentar*)
Beogradski susret predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sa zamjenikom pomoćnika američkog državnog sekretara Hojtom Brajanom Jiem (Hoyt Brian Yee) – i posebno reagovanja na „teške zahtjeve“ koje je postavio američki diplomata – pokazuju koliko su malo balkanska politika i njena diplomatija naučili o vođenju spoljnih poslova i razumijevanju politike najuticajnijih članica međunarodne zajednice.
To što je Vučić doživio kao „teške zahtjeve“ zapravo je dugogodišnja konstanta američke spoljne politike: podrška evropskim i – tamo gdje je to izbor balkanskih zemalja – euroatlantskim aspiracijama, odnosno članstvu u Evropskoj Uniji i NATO-u; normalizacija odnosa Srbije i Kosova na način da te dvije zemlje podržavaju a ne ometaju jedna drugu u tom procesu; suzbijanje štetnog ruskog uticaja u regionu; iskreno dobrosusjedstvo u kojem Srbija neće ohrabrivati ni podržavati secesionističke ideje i aktivnosti iz Republike Srpske.
Ozbiljna državna politika, koja nije zaslijepljena samočestitanjem zbog „uvažavanja na koje nailazi u svetu“, morala je i sama sačiniti popis prioriteta američke politike na Balkanu pored ostalog upravo na izlaganju Jia pred potkomitetom za Evropu Spoljnopolitičkog komiteta američkog Kongresa 17. maja ove godine.
Odgovarajući na zabrinutost uvaženih kongresmena za američku politiku na Balkanu u mandatu administracije koja dovodi u pitanje tradicionalna savezništva, poništava međunarodne sporazume i smanjuje izdvajanja za spoljnu politiku, Ji je rekao kako je politika prema Balkanu dosljedna u svim smjenama administracija bar 20 godina i kako je američki cilj „miran, stabilan i bezbjedan Balkan“; čvrsto i hitno uklanjanje izvora nestabilnosti, bilo da je riječ o korupciji ili štetnom uticaju Rusije.
„Zapadni Balkan suočava se s izazovima koji, ako se ne bavimo njima, predstavljaju prijetnju američkim interesima u Evropi“, rekao je Ji, podsjećajući na izjavu senatora Džona Mekejna (John McCain) nakon nedavne balkanske turneje: „Zanemarujemo taj region uz opasnost po nas same“.
To kongresno saslušanje pokazalo je kolika je zabrinutost u Vašingtonu zbog širenja „štetnog ruskog uticaja“ na Balkanu i zato nikoga ko strateški razmišlja ne treba da iznenađuje što je Vučiću poručeno da politika „sjedenja na dvije stolice“, i Rusija – i Zapad, ima ograničen rok trajanja i ne može biti osnova za dalje približavanje Srbije Evropi.
Katalog štetnih ruskih aktivnosti predočen kongresnom komitetu uključuje: ruska nastojanja da se omete približavanje balkanskih zemalja Zapadu, od podrške osujećenom državnom udaru u Crnoj Gori do protivljenja euroatlantskim aspiracijama Bosne i Hercegovine i Kosova; držanja balkanskih zemalja u energetskoj zavisnosti i isporuka ruske vojne opreme Srbiji; uspostava „ruskog humanitarnog centra“ u Nišu za koji se traži diplomatski status a ne zna se kakva mu je misija mimo već postojećih institucija; rusko ohrabrivanje secesionističkih izjava i aktivnosti predsjednika Republike Srpske.
To što je Vučiću prenesen i američki zahtjev da utiče na doprinos Republike Srpske evropskim aspiracijama Bosne i Hercegovine ne bi iznenadilo nikoga ko je pročitao šta je Ji rekao u Kongresu: „Sve više ćemo držati lidere odgovornim za akcije koje povrjeđuju američke interese. Naša intervencija sa sankcijama protiv predsjednika Republike Srpske Dodika poslala je jasnu i efektivnu poruku da nećemo mirno gledati kako političari narušavaju stabilnost zemlje i regiona putem etno-nacionalističkih secesionističkih aktivnosti koje miniraju Dejtonski sporazum“.
O Bosni i Hercegovini Ji je rekao kako su njen najveći problem nepotrebne, preklapajuće i međusobno suprotstavljene i duboko nefunkcionalne političke institucije i procesi i kako Sjedinjene Države rade s bosanskohercegovačkim liderima i evropskim partnerima na tome da se potaknu neophodne političke reforme prije izbora 2018. godine.
„U međuvremenu, nastavićemo da radimo s partnerima da suzbijemo uzroke nefunkcionalnosti kao što su raspomamljena korupcija, organizovani kriminal i ekstremizam“, rekao je Ji.
Za razliku od lokalnih političara, poput Dodika, koji su ovog diplomatu pokušali omalovažiti kao „ostatak odlazeće administracije“ čije je vrijeme prošlo, on je na saslušanju u Kongresu dočekan s posebnim uvažavanjem kao neko ko – u vrijeme zaokupljenosti nove administracije novim svjetskim izazovima – može autoritativno govoriti o politici prema regionu u čiju su stabilnost Sjedinjene Države u prošle dvije decenije uložile velike vojne, diplomatske i ekonomske potencijale.
Na tom je kongresnom saslušanju jedan od učesnika američkih mirovnih inicijativa, Daniel Server (Serwer), rekao kako je u prvih deset godina američke intervencije, od 1995. godine, postignut značajan napredak dok je u posljednjih deset godina – sa prepuštanjem regiona Evropi – Balkan nazadovao.
Serverov savjet za očuvanje stabilnosti regiona:
„Članice NATO-a treba da kažu Republici Srpskoj da secesija neće biti priznata i da ni Republika Srpska ni država kojoj bi se ona priključila ne mogu računati na međunarodnu pomoć“.
Facebook Forum