Osamnaesta godišnjica parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, povodom koje su obnovljene već mnogo puta vođene rasprave na temu: je li Dejton „ludačka košulja“ ili temelj trajno „mirne Bosne“, pokazala je u do sada najdramatičnijoj mjeri potpuno odsustvo bilo kakve ideje o tome kako da se u nekoj kreativnoj primjeni tog, malo iznuđenog-malo nametnutog, pa zato i nesavršenog akta počne uspostavljati „funkcionirajuća država“.
U kakvim se krajnostima kreću razmatranja budućnosti dejtonske Bosne i Hercegovine čak i u okviru samo jedne partije i u interpretaciji njenog neupitnog vođe demonstrirao je i ovih dana predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik: on sam se nebrojeno puta do sada izjašnjavao za dosljedno poštovanje „slova dejtonskog ugovora“ – zahtijevajući obustavu novih, pa i reviziju već donesenih, međunarodnih odluka o proširenju nadležnosti državnih organa – a istovremeno njegov kabinet objavljuje dokument naslovljen „Dejtonska struktura BiH i pravni položaj Republike Srpske“ u kojem se Bosni i Hercegovini nude samo dva moguća ishoda: ili konfederacija s dejtonskim nadležnostima ili raspad na tri etničke teritorijalne jedinice.
On je i ovih dana, nastupajući na tribini na Pravnom fakultetu u Beogradu, ostao dosljedan tom istovremenom zaklinjanju u „slovo Dejtona“ i zagovaranju u osnovi antidejtonskih rješenja: rekao je kako je za Bosnu najbolje da se dogovori njen miran raspad, da Republika Srpska postane država, ponavljajući kako će o tome jednog dana biti raspisan i referendum „i protiv tog referenduma niko ništa neće moći“. Taj scenarij – po kojem je entitet država a država tek „sporazumna zajednica“ – direktno je suprotan „slovu Dejtona“ jer on je potvrdio međunarodno priznatu državnost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i nijednom odredbom ne uspostavlja entitete kao države u državi.
„Zapaljiva retorika“, kako se u međunarodnim izvještajima o političkom stanju u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini kvalifikuju uporni verbalni ispadi predsjednika Republike Srpske i njegovo zalaganje za referendum o njenoj državnosti, u osnovi služi samo njegovim ličnim političkim interesima: u očima srpskih birača učvršćuju njegov prestiž kao najistaknutijeg predstavnika „vitalnih nacionalnih interesa“, bez ikakve perspektive međunarodnog priznanja takvog čina, i istovremeno – u ponavljanju istih predvidivih reakcija u Sarajevu – razotkrivaju odsustvo bilo kakve vizije o funkcionirajućoj državi u federaciji i posebno u vrhovima bošnjačke politike.
Dodik je već na počecima svog uspona u vrh srpske politike otkrio magičnu moć igranja na nacionalnu kartu u osvajanju vlasti: pripisuje mu se kako je još prije deset godina o tome rekao: „Kad na predizbornim skupovima govorim o integracijama, Evropi, pravnoj državi, ekonomiji, budućnosti ... na mitinzima imam pozorišnu publiku. A onda bacim parolu 'Ne damo Republiku Srpsku!' i završio sam posao. Niti ja, niti oni, ne znamo šta to znači, ko nam je otima, ali dotadašnja pozorišna publika provri i odatle se regrutuje i dobar dio mojih birača“.
Milorad Dodik
Ali, dok je vodeći srpski političar transparentan da transparentniji ne može biti u zalaganju za „raspad kao najbolje rješenje“, bosanskohercegovačka javnost – zaokupljena verbalnom „dodikovštinom“ – ne pridaje ni približno istu težinu izjavama i političkim projektima u federaciji koji gotovo jednako potkopavaju bosanskohercegovačku državnost.
Zalaganje vodećih hrvatskih partija za „treći entitet“, odnosno „teritorijalizaciju konstitutivnosti“, pokušaj je oživljavanja ratnog projekta „Herceg'Bosne“ i on nailazi na podršku u Republici Srpskoj, pored ostalog u vidu najnovije najzvaničnije tvrdnje kako Bosna može opstati jedino kao konfederacija s dejtonskim nadležnostima ili se raspasti na tri etničke teritorijalne jedinice. Zalaganje za takav ishod, osim što je očito protivno „slovu Dejtona“, potpuno zanemaruje zastrašujući potencijal otvaranja pitanja kako bi se geografski odredile „tri etničke teritorijalne zajednice“ i da li bi u tom povratku crtanju karata baš sve ostalo na nivou dejtonskog, 51-49 posto, razgraničenja. Ono, takođe, previđa ključnu lekciju iz devedesetih: uvođenje etničkih mapa u takozvani mirovni proces bilo je prije poziv na „etničko čišćenje“ nego doprinos rješavanju problema.
Kontradikcije u Dodikovom istovremenom zalaganju za „slovo Dejtona“ i za raspad Bosne i Hercegovine – samo na drugi način – prisutne su i u javnom angažmanu najisturenijeg predstavnika bošnjačke politike Bakira Izetbegovića. On govori o tome kako se nesavršenosti dejtonskog sporazuma mogu prevazići u procesu ispunjavanja uslova za približavanje Evropskoj Uniji ali istovremeno povodom zahtjeva za obezbjeđenje „grupe nacionalnih predmeta“ bošnjačkoj djeci u Republici Srpskoj izjavljuje: „Ovo je vjerovatno najbitije političko pitanje u ovom času u BiH i bitnije od rješavanja predmeta Sejdić-Finci. Pogledajte koliku energiju međunarodna zajednica u BiH troši na rješavanje pitanja Ostalih, a ovdje se krše prava konstitutivnih naroda i nemamo nikakvu reakciju međunarodne zajednice.“
Ne ulazeći ovdje u prava na jednakost u obrazovanju, Izetbegovićevo rangiranje „konstitutivnih“ i „Ostalih“ pokazuje potpuno nerazumijevanje evropske ideje i standarda jednakih ljudskih prava u kojima ličnost ima jednaka prava kao i „narod“ i u kojima jedno ne može biti važnije od drugog. To objašnjava i zašto ni nakon svih obećanja i nagovještaja sporazuma – Bosna i Hercegovina nikako da napravi makar i simboličan prvi korak prema Evropi.
