Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U uobičajenom nadvikivanju američkih predsjednika s reporterima pred ukrcavanje u helikopter na južnom travnjaku Bijele kuće, aktuelnom američkom predsjedniku Donaldu Trampu (Trump) reporterka NBC televizije postavila je pitanje koje bi i u godinama hladnog rata prije spadalo u kakav špijunski film ili roman nego u pitanja na koja mora da odgovara predsjednik najmoćnije svjetske sile: „Da ili ne, gospodine Predsjedniče – da li ste radili za Rusiju?“ Tramp je odgovorio: „Ja nikad nisam radio za Rusiju ... Ne samo da nikad nisam radio za Rusiju nego mislim da je sramotno da vi čak i postavljate to pitanje jer to je sve velika debela obmana. Samo obmana“.
Može predsjednik koliko hoće da optužuje vodeće američke medije za širenje „lažnih vijesti“ ali u njima upravo ovih dana eskalira krajnje ozbiljno propitivanje zašto Tramp, koji je imao neslaganja na najvišem nivou sa liderima američkih tradicionalnih saveznika i institucijama kao što su NATO i Evropska unija, nikada nije kritikovao Putina – nego je čak hvalio njegove liderske sposobnosti – i šta to Rusi znaju o Trampu zbog čega on mora da ćuti.
Sumnje su dobile i dodatne dimenzije nakon što je The New York Times objavio kako je Federalni istražni biro (FBI) otvorio i službenu istragu o tome da li je Tramp zaista radio u korist Rusije a The Washington Post dodao ulje na vatru izvještajem o tome kako je u njegovih pet susreta s Putinom na različitim lokacijama u svijetu Tramp nerijetko insistirao na razgovorima nasamo; kako o sadržaju tih razgovora nije detaljno upoznavao ni najuži krug najodgovornijih za nacionalnu bezbjednost a nakon jednog od razgovora nasamo oduzeo je i bilješke koje je vodio službeni prevodilac.
Razlozi za sumnje u vezi s prirodom Trampove naklonosti za Putina su mnogobrojne: njegovi planovi da gradi poslovno-stambeni Tramp toranj u Moskvi; bliske – i često nezakonite – veze više njegovih najbližih saradnika s proruskim ukrajinskim političarima i s Moskvom zbog čega je više njih već i osuđeno; ublažavanje američkog stava o ruskoj okupaciji i aneksiji Krima; poziv Rusiji tokom izborne kampanje da pomogne u traženju „nestalih“ hiljada e-mail poruka njegove suparnice u trci za Bijelu kuću Hillary Clinton ... sve do ničim potkrijepljene izjave u okviru kritike NATO-a kako bi zemlja poput Crne Gore mogla uvesti zapadni vojni savez u treći svjetski rat ...
O tome da li su Tramp i njegov izborni tim sarađivali s Rusijom u njenom miješanju u američki izborni proces, i da li je i sam predsjednik Tramp – koliko god to ličilo na špijunski film ili knjigu – na neki način radio za ruske interese, tek slijede službeni nalazi istrage koju vodi specijalni tužilac.
Za razliku od američkog predsjednika, koji mora da odgovara na takva pitanja i pred televizijskim kamerama, predsjednici dvije balkanske države, Srbije i Bosne i Hercegovine, u posjeti ruskog predsjednika Putina Beogradu demonstriraju slavensku i pravoslavnu, ekonomsku i vojnu, bliskost s Rusijom na način koji ih udaljava od proklamovanih opredjeljenja za pripadanje evropskoj porodici naroda.
Putin u Beogradu
To bratstvo naći će se na kritičnom ispitu onda kad – i ako – Srbija u približavanju Evropi bude morala da se opredijeli i za „zajedničku spoljnu politiku“ s Evropskom unijom: ta politika zahtijeva i osudu ruske aneksije Krima i sankcije koje joj je povodom toga izrekao Zapad. To je tačka na kojoj službena politika Beograda o „sjedenju na dvije stolice“ više neće moći da odgađa sudbinski izbor: Rusija ili Evropa?
Slična je situacija s ruskim protivljenjem širenju NATO-a na zemlje Zapadnog Balkana.
Nakon Slovenije i Hrvatske, u NATO je – uprkos pritiscima pa čak i pred prijetnjom mogućeg državnog udara – primljena i Crna Gora a sad se euroatlantska perspektiva otvara i pred Makedonijom nakon njenog sporazuma o imenu s Grčkom. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska predstavljaju posljednju prepreku širenju te evropske zone sigurnosti.
Rusija je svoje protivljenje prijemu Bosne i Hercegovine u NATO iskazala u više navrata na zasjedanjima Savjeta za provedbu mira u Sarajevu i Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku ponavljajući standardnu liniju kako „euroatlantske integracije nisu jedina perspektiva“ Bosne i Hercegovine. U tom poslu, sprečavanja ulaska BiH u NATO, ruska politika svoje „njet“ provodi preko Srbije i Republike Srpske koje opet svoje protivljenje pravdaju podsjećanjem kako ih je „NATO bombardovao“ devedesetih bez i najmanje spremnosti da se i to bombardovanje stavi u kontekst devedesetih: uslijedilo je tek nakon genocida u Srebrenici i pokušaja progona cjelokupnog stanovništva Kosova.
A kad se ovih dana u Beogradu slavi rusko-srpsko bratstvo to nije moglo proći bez spomena i odlučujuće ruske uloge u sprečavanju izglasavanja rezolucije o osudi genocida u Srebrenici u Savjetu bezbjednosti.
Bosni i Hercegovini je u toj ruskoj i srpskoj „punoj podršci Dejtonskom mirovnom sporazumu“ namijenjena uloga taoca koji nema državni kapacitet da odlučuje o vlastitoj budućnosti niti će to moći bez značajnije podrške dobronamjernih međunarodnih partnera.
Facebook Forum