Još od vremena „prvih demokratskih izbora“ u Bosni i Hercegovini 1990, kad su lideri posestrimskih nacionalnih stranaka – Alija Izetbegović (SDA), Radovan Karadžić (SDS) i Stjepan Kljuić (HDZ) – pozvali i ubijedili birače da glasaju za te „narodne stranke“, u svakoj novoj izbornoj rundi, bilo da se radi o izborima na državnom bilo na lokalnom nivou, partije koje predstavljaju danas već „konstitutivne narode“ redovno uspijevaju da stvore atmosferu u kojoj isprepadani građani vjeruju da je glas za te partije i vođe maltene pitanje opstanka ili nestanka Bošnjaka, Srba ili Hrvata.
Tu predstavu toliko su već usavršili da se uoči lokalnih izbora prošle nedjelje savršeno znalo da će partije Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića – svaka na svom teritoriju – ako treba, kao nekad Slobodan Milošević u Beogradu, dobiti i svih „107 posto“ glasova. Prije toga su, naravno, još jednom promijenili temu i misiju lokalnih izbora: umjesto izgradnje puteva i škola, pitanja lokalne uprave i njenog služenja građanima, komunalija i vodosnabdijevanja, javne bezbjednosti i razvojnih projekata, govorilo se o pitanjima opstanka naroda i države, jednakopravnosti naroda i čak mogućim novim sukobima.
Izetbegovićeva SDA se, u koaliciji sa Savezom za bolju budućnost Fahrudina Radončića, proglasila pobjednikom na izborima u Federaciji i posebno je likovala zbog osvajanja sarajevskih opština. Njihova kampanja počivala je na naglašavanju najzad postignutog bošnjačkog jedinstva i obećanjima kako će ono pokrenuti ekonomski razvoj i evropske reforme: prvaci tih dviju stranaka su usput na svakoj stanici izborne kampanje obećavali i poneki autoput ili kakvu drugu investiciju. Izlazak na izbore u koaliciji, kao i svako grupno zadovoljstvo, omogućuje i slabijem partneru da prikrije mršav učinak pa – u ovom slučaju – i osjetno slabiji izborni rezultat nego prije četiri godine a da, ipak, trči pobjednički krug kao u onoj dosjetki o mišu koji trči za slonom i viče: „Uuu, ala tutnjimo!.“
Pobjednička euforija, međutim, zamagljuje i neke druge suštinske aspekte prošlonedjeljnog izbornog ishoda: bošnjačko jedinstvo na teritoriji s bošnjačkom većinom savršeno odgovara i vladajućoj partiji u Republici Srpskoj da i na krilima referenduma o Danu Republike ojača svevlašće u svom entitetu i HDZ-u da u ime neupitnog zahtjeva za jednakopravnost Hrvata gura oživljavanje osuđenog ratnog projekta „Herceg-Bosne“ makar pod nekim drugim imenom ili u drugom pakovanju, na primjer u vidu preustroja Federacije, spajanja i okrupnjavanja kantona, formiranja izbornih jedinica koje će „onemogućiti da Hrvatima drugi biraju predstavnike“.
U zaokupljenosti antidejtonskom retorikom i aktivnostima predsjednika Republike Srpske ostala je potpuno po strani latentna kriza u odnosima federalnih partnera čije su najupadljivije manifestacije onemogućavanje izbora u Mostaru u već drugom izbornom ciklusu – pri čemu nije uvažena i provedena ni presuda Ustavnog suda - i incidenti koji su onemogućili provođenje izbora u Stocu: sve su to pitanja koja se ne mogu gurati pod tepih ako se zaista želi prionuti na ispunjavanje uslova za približavanje Evropi.
Latentni „nesporazumi među konstitutivnim narodima“, u kojima svako ostaje predan svojim – međusobno nepomirljivim – ratnim ciljevima, nisu jedini izazov prevlađujuće bošnjačke politike. SDA je, iako slavi izbornu pobjedu, izgubila niz opština u kojima je poratnih godina dominirala, među ostalima i Zenicu, Bihać, Visoko, Goražde i niz drugih, a u Tuzli je ponovo pobijedio SDP sa Jasminom Imamovićem, i može se pokazati i da je „bošnjačko jedinstvo“ za sada proizvelo rezultat koji joj daje tek moć nad Sarajevom „od Marindvora do Alipašinog polja“ (ne i od Baščaršije jer je u opštini Stari Grad pobijedio nezavisni kandidat).
Olaki sud o „konačnom trijumfu etno-nacionalizma“ i u Sarajevu mogao bi uskoro biti korigovan kad profunkcionišu i opštinska vijeća u kojima je, recimo, Naša stranka – ostajući vjerna vlastitim osnivačkim principima i odbijajući da bude uvučena u neprirodne pogodbe i koalicije - postigla bolji izborni rezultat nego prije četiri godine, a simbolično učešće u gradskim opštinskim vijećima osigurale su i druge stranke bliže lijevom krilu političkog spektra (SDP, Demokratska fronta, Građanski savez ...)
Izborni trijumf SNSD Milorada Dodika u Republici Srpskoj i HDZ Dragana Čovića u kantonima s hrvatskom većinom izmješta i projekt „bošnjačkog jedinstva“ iz zavjetrine velikih riječi i obećanja na vjetrometinu jedino bitnog pitanja „od danas pa nadalje i ubuduće“: hoće li se nakon svih predizbornih konfrontacija najzad vratiti projektu evropskih integracija i uspostaviti to proevropsko partnerstvo s partijama bez čijeg je aktivnog učešća i doprinosa i cijeli taj projekt besperspektivan.
O pogubnosti olako datih izbornih obećanja, kao da odslikava i bosanske realnosti, govorio je – iz američkog iskustva - Bil Klinton (Bill Clinton) u godini u kojoj je izabran za predsjednika Sjedinjenih Država (1992): „Nije čudo da Amerikanci mrze politiku kad, iz godine u godinu, slušaju svoje političare kako daju obećanja koja se neće ispuniti jer oni to i ne misle – kampanjske fantazije koje pobjeđuju na izborima, ali ne pokreću narode“.
Facebook Forum