(Komentar*)
Dva susreta balkanskih lidera s najvišim predstavnicima nove američke administracije, predsjednice Hrvatske s predsjednikom Trampom (Trump) u Varšavi i predsjednika Srbije s potpredsjednikom Pensom (Pence) u Vašingtonu, oživjeli su priče u javnosti tih dviju zemalja o „interesovanju koje vlada u Sjedinjenim Državama“ za jačanje uzajamne saradnje i odnosa s Beogradom i Zagrebom. Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić imali su, naravno, vlastitu interpretaciju tih razgovora ali je za njihovo razumijevanje i dimenzioniranje uvijek korisno pogledati kako su oni predstavljeni u zvaničnim saopštenjima Bijele kuće (jer u američkim medijima o tome gotovo nije bilo riječi). Tako je Tramp u razgovoru s hrvatskom predsjednicom naglasio američku podršku stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu; tražio od nje „da uradi sve što je moguće za regionalno pomirenje“ i podržao nastojanja za diversifikaciju energetskih izvora (čitaj: smanjivanje zavisnosti od ruskih energenata). Pens je – opet po zvaničnoj američkoj verziji – istakao značaj jačanja bilateralnih odnosa, podršku nastojanjima Srbije za pridruženje Evropskoj uniji i „napredak u normalizaciji odnosa s Kosovom“.
Da je „regionalno pomirenje“ i „normalizacija odnosa s Kosovom“, ipak, više stvar dobrih želja nego realnih bliskih perspektiva pokazao je upravo uz posjetu Vašingtonu sam predsjednik Srbije kad je bio „i iznenađen i uvređen“ time što je američki ministar odbrane Džejma Matis (James Mattis), čestitajući godišnjicu operacije „Oluja“ hrvatskom ministru odbrane, nazvao tu akciju „veličanstvenom pobjedom“. Istu reakciju u Srbiji je izazvala i izjava generala Matisa na saslušanju povodom izbora za ministra odbrane kako je Kosovo „primjer šta se desi kad se međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Državama, posveti odbrani svojih interesa i vrijednosti“ i kako će američki vojnici – trenutno njih 650 – ostati na Kosovu u sastavu KFOR-a sve dok „odbrambene snage Kosova ne budu u stanju da se brinu o sigurnosti kod kuće i teritorijalnoj odbrani“.
To što se u srpskoj javnosti o međunarodnoj intervenciji govori isključivo kao o „agresiji NATO-a“ i što se ruski veto na osudu genocida u Srebrenici proslavljao veo „velika pobeda“ – a u Republici Srpskoj se i službeno zabranjuje da se u školama spominje opsada Sarajeva i međunarodnopravno osuđeni genocid – neće doprinijeti ni razumijevanju sa svijetom ni regionalnom pomirenju. Predsjednik Srbije je neke od nesporazuma s američkim zvaničnicima pripisao slabostima u lobiranju i najavio veće angažovanje na tom planu kao da bi plaćeni lobisti mogli retroaktivno promijeniti sliku, na primjer o devedesetima, koju su mnogi uticajni akteri američke politike – uključujući i Matisa – ponijeli iz ličnog angažovanja na Balkanu i koja je zabilježena u značajnim knjigama i dokumentima iz kojih se o tome uči na američkim univerzitetima. Nastojanje da se lobiranjem promijeni slika o nama iz devedesetih je unaprijed promašena investicija: ključ je regionalna stabilnost i evropska perspektiva.
A zanimljiv odgovor na pitanje iz prve rečenice o „zanimanju za nas u Americi“ nudi web stranica BBC World News koja omogućuje instant odgovor na pitanje „koliko je puta predsjednik Tramp spomenuo vašu zemlju za prvih šest mjeseci predsjednikovanja“ u svojim komentarima na Twitteru.
Ukucajte Srbija – nijednom, Hrvatska – nijednom, Bosna i Hercegovina – nijednom, Kosovo - nijednom. Za to vrijeme Rusiju je spomenuo 48 puta, Kinu 19, Sjevernu Koreju 18, Japan 13, Meksiko i Australiju po 8, Siriju i Kanadu po 7, Iran i Poljsku po šest puta. Osim ovih Top 10 spominjao je još 26 zemalja.
Iz bosanske i šire balkanske perspektive – to što odavno više nismo ni blizu vrhu liste zemalja „zanimljivih“ američkom predsjedniku i što u Vašingtonu povodom dolaska novih administracija nema više cjelodnevnih ili čak višednevnih skupova akademskih, diplomatskih, vojnih i obavještajnih eksperata za Balkan i nije tako loše. Pored ostalog – to pokazuje postojanje saglasnosti i kontinuiteta u američkoj politici prema regionu: Sjedinjene Države žele da vide zemlje Zapadnog Balkana integrisane u Evropsku Uniju i NATO; podržaće njihova nastojanja i evropske partnere na tom putu; nastaviće da bdiju nad bezbjednošću regiona.
Gledano iz Vašingtona – za četvrt vijeka, od 1990, postignuto je dosta toga što omogućuje da se angažovanje na Balkanu svrstava u rijetke „priče o uspjehu“. Slovenija i Hrvatska su u Evropskoj uniji a osim njih još i Crna Gora i Albanija su članice NATO-a, Kosovo je priznato od 114 država, uključujući i 23 članice Evropske unije, a primljeno je i u članstvo Svjetske banke i Svjetske fudbalske federacije.
Od negativnih trendova – sa zabrinutošću se prate nesporazumi među susjedima, nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar Bosne i Hercegovine i obnavljanje miješanja iz susjedstva u vezi s ustavnim uređenjem države; opstrukcije Rusije uz njeno insistiranje u međunarodnim tijelima kako euroatlantska perspektiva nije i jedina opcija budućnosti zapadnobalkanskih zemalja.
Dobar američki poznavalac balkanskih prilika želio bi da vjeruje kako Vašington, zaokupljen drugim krizama i regionima, neće dići ruke od Balkana jer, kako kaže, u nedavnoj posjeti Beogradu primijetio je kako s neizvjesnostima poslije Brexita privlačnost Evrope slabi, Sjedinjene Države su se praktično povukle a Rusija nije baš privlačna perspektiva. „Ostalo je samo beznađe“.
Facebook Forum