Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovonedjeljni samit lidera šest zapadnobalkanskih zemalja u Berlinu, sazvan na inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron), nije izazvao nikakve nove potrese ni dramu i nikakve pomake bilo u rješavanju nesporazuma u fokusu ovog skupa, onog između Srbije i Kosova, ili u vezi s perspektivama pridruženja Evropskoj uniji preostalih šest zemalja regiona. Za razliku od balkanskih vođa, koji u domaćoj javnosti uspijevaju da održe status „čuvara nacionalnih interesa uprkos udruženim pritiscima i zavjerama cijelog svijeta“, zapadni posmatrači u stanju su da već u samom naslovu osvrta na samit u Berlinu, poput onog u Fajnanšel tajmsu (Financial Times), precizno okarakterišu ishod sastanka: „Francuska i Njemačka prosule hladnu vodu na balkanske nade za skoro pristupanje Evropskoj uniji“.
Predsjednici Srbije i Kosova obojica su pokazali javno nezadovoljstvo zbog sastava učesnika samita u Berlinu: Vučić je prigovarao što je umjesto predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine pozvan predsjedavajući Savjeta ministara Denis Zvizdić a Tači je svoje insistiranje kako u rješavanju kosovskog čvora umjesto „slabe i podijeljene“ Evrope odlučujuću ulogu treba da imaju Sjedinjene Države potcrtao i tako što je sa samita otišao na duži razgovor s američkim ambasadorom u Berlinu.
Tačno je da tzv. međunarodna zajednica već duže nema jasnu viziju za eurointegraciju Zapadnog Balkana: aktuelni američki predsjednik više je zaokupljen osporavanjem međunarodnih ugovora i saveza nego očekivanom vodećom američkom ulogom u svijetu; Evropska unija – kao ni u vrijeme balkanskih ratova devedesetih – nema kapacitet ni autoritet za „zavođenje reda u vlastitom dvorištu“ a sada je potresa i narastanje ekstremne desnice, porast antiemigrantskih raspoloženja i drama britanskog izlaska iz Unije (Brexit); i, uz sve to, narastanje ruskog i kineskog uticaja pored ostalog i na Zapadnom Balkanu.
Vučić je dolazeći u Berlin govorio i kako je njegova pozicija ojačana podrškom koju je dobio u razgovorima s ruskim i kineskim predsjednicima u Pekingu.
Da li je, bez ikakvog pomaka u vezi s Kosovom i bez perspektive skorijeg pristupanja zapadnobalkanskih država Evropskoj uniji, samit u Berlinu zaista promašen? Njegovi sazivači, kancelarka Merkel i predsjednik Makron, nisu ni davali obećanja nekog konkretnog ishoda. Ali, samit je – za one koji žele da čuju i mišljenja drugačija od njihovih prvaka – razjasnio neke stvari u vezi s prioritetima i perspektivama i pridruženja Uniji i raspleta kosovskog čvora.
- Resetovanje kosovskog dijaloga
- Vučić i Tači poslije sastanka sa Mogerini
- Tači za RSE: Bez sporazuma ove godine, gubimo deceniju
U vezi s pridruženjem: Makron je ponudio promijenjen red poteza. Umjesto ubrzanog proširenja založio se za jačanje političke stabilnosti regiona s naglaskom na proevropske reforme, iskorjenjivanje korupcije, jačanja pravosuđa i vladavine prava. U prevodu s francuskog: riječ je samo o „koraku na vrlo dugom putu“ odnosno prebacivanju naglaska s konačnog ishoda u vidu pridruženja na pospremanje kuće za eurokompatibilnost regiona.
U vezi s Kosovom: kancelarka Merkel rezolutno je odbacila ideju razmjene teritorija insistirajući kako rješenje za Kosovo ne može ići na štetu drugih u regionu.
Oko te ideje postoje ekstremne razlike među najuticajnijim akterima: Sjedinjene Države i šefica diplomatije Evropske unije Federica Mogherini ranije su izražavali otvorenost za sve o čemu se dvije strane dogovore, Njemačka je protiv, Srbija računa na podršku Moskve i Pekinga a Tači na američko preuzimanje vodeće uloge u finalu pregovora koji su već dugo u zastoju.
Stav Merkelove, protiv prekrajanja granica, odgovor je i na Vučićevo insistiranje, pod naizgled logičnim dokazivanjem kako „ne može Srbija samo gubiti“ i kako „mora nešto i da dobije“ koje – pored razmjene teritorija s Kosovom – sugeriše i pretenzije na teritorije Bosne i Hercegovine. Njegov ministar spoljnih poslova Ivica Dačić nedavno je citiran kako je izjavio: „Kad govorimo o Albaniji, moramo pričati o Kosovu, ali isto tako, nadam se da je jasno kad pričamo o Srbiji pričamo i o Republici Srpskoj“. Pred takvim – što aluzivnim, što otvorenim – povezivanjem budućnosti Bosne i Hercegovine s konačnom odlukom o Kosovu i Vučićeva prigodna uvjeravanja o „poštovanju njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ imaju tek funkciju uslovljavanja i produžene nestabilnosti.
To je možda i odgovor na njegovo negodovanje zašto Zvizdić a ne Dodik: Dodikovi pogledi na budućnost države čijim Predsjedništvom predsjedava suviše su poznati, i otvoreno podržavani od Vučića, da se međunarodnim partnerima čini značajnijim da čuju šta o budućnosti te države i regiona misle i drugi u Bosni i Hercegovini pa makar to bilo i upozorenje „premijera u tehničkom mandatu“ o mogućim tragičnim posljedicama prekrajanja granica. Istovremeno, korištenje statusa Republike Srpske kao potencijalnog uloga u kockanju s budućnosti Balkana osnažuje i argument kosovskog predsjednika kako je za Kosovo neprihvatljivo rješenje u vidu uspostavljanje neke „kosovske Republike Srpske“.
Berlinski samit, odbijajući ulogu političke pijace na kojoj se trguje teritorijama i suverenitetima, poruka je onima kojima je zaista do evropske budućnosti Srbije, da na tom putu postoje dva uslova: priznanje Kosova i usklađivanje spoljne politike s Evropskom unijom što podrazumijeva i uvažavanje evropske politike prema Rusiji i Kini. O tome će biti riječi i na julskom nastavku ovog dijaloga u Parizu.
Facebook Forum