Jednom sam u Washingtonu prisustvovao dvotjednom seminaru za menadžere radijskih i televizijskih stanica. Bilo je negdje godinu dvije pred rat. U veoma zanimljivom seminaru na kojem sam dosta naučio uočio sam na samom početku, meni tada čudnu, temu: Kako koristiti telefon? Pomislio sam najprije da me podcjenjuju ali mi to nije nimalo bilo logično. Zato sam nestrpljivo sačekao i tu “lekciju.”
Središnja obavještajna agencija (CIA) objavila je priznanje da je 2005-e godine uništila video zapise ispitivanja dvojice osumnjičenih pripadnika terorističke skupine Al-Qaida. Prvi čovjek agencije, Michael Hayden, objavio je da su video kasete uništene zato što predstavljaju “sigurnosni rizik” – da se ne otkrije identitet istražitelja. CIA tvrdi da nije bilo mučenja zatvorenika. “New York Times” je, medjutim, objavio kako njihovi izvori tvrde suprotno te da su kasete uništene radi toga što svjedoče o okrutnim metodama ispitivanja. Radilo se tvrdi i “Human Rights Watch” - o brisanju dokaza, prije svega.
Krajem prošlog tjedna je objavljeno da su još četvorica Engleza puštena iz zatvora Quantanamo. Bili su tamo pet godina i ništa im nije dokazano. Prije samo desetak dana objavljen je drugi izvještaj sigurnosnih agencija SAD-a u kojem se tvrdi da nije točna prethodna tvrdnja da Iran gradi nuklearnu bombu te da je proizvodnja bombe zaustavljena 2003-e godine.
Prije 5-6 godina sigurnosne su agencije tvrdile da Irak posjeduje oružje za masovno uništavanje i to je bio povod za rat. Kasnije se utvrdilo da je to netočno. Svijet je bio šokiran fotografijama mučenja zatvorenika u iračkom vojnom zatvoru Abu Ghraib. Pozornost javnosti je tada bila usmjerena na metode kojima istražitelji ispituju osumnjičenike za terorizam. Najavljena je i dogodila se istraga o tajnim zatvorima CIA-e.
Prošle i pretprošle godine komisija EU je dokazala postojanje tajnih letova CIA kojima su zatvorenici prebacivani sa jednog kraja zemljine kugle na drugi, koristeći neke evropske aerodrome. Sve je radjeno u strogoj tajnosti - dok nije otkriveno.
Za bila koga u SAD nije nikakva tajna da je tamošnja FOX televizija u svom programu na strani Bijele kuće te da to i ne krije. Gledao sam jedan dokumentarni film o FOX TV na jednom američkom okruglom stolu održanom u Salzburgu, mislim, 2004-e godine, i bio iznenadjen neprofesionalnošću o kojoj taj film govori. Vjerovali ili ne - podsjetilo me to na najgore dane TV Srbije!!
Prije dvije-tri godine je novinarski svijet bio šokiran sudbinom novinarke “New York Times”-a koja je radi toga što je odbila da imenuje svoj izvor za informacije koje je objavila morala odležati zatvorsku kaznu. Prošle je godine ostavku morao podnijeti prvi tužilac SAD-a, Alberto Gonzales, koji je, izgleda, sudije smjenjivao po političkoj podobnosti.
Slučaj savjetnika potpredsjednika SAD-a, zvali su ga Irv Lewis "Scooter" Libby, koji je namjerno otkrio identitet jednog agenta CIA jer je to koristilo njegovom šefu, potpredsjedniku SAD, je takodjer žestoko protresao Ameriku. Osudjen je, ali ga je Bush odmah pomilovao. Već su knjige napisane o teškim promašajima u Iraku te o primjerima korupcije u izgradnji ove zemlje.
Ima i drugih primjera koji bi mogli biti pomenuti ali je i ovo dovoljno. Istine radi valja reći da su svi ovi primjeri žestoko napadani u američkom tisku. Za razliku od mnogih drugih zemalja u SAD-u imaju slobodu da otkrivaju loše poteze svojih vlasti i u tome su novinari bolji od svih drugih. Fotografije o mučenju u zatvoru Abu Graib su objavile američke novine; korupciju u Iraku, nesposobnost administracije, loše procjene sigurnosnih agencija, tajne zatvore, slučajeve Gonzalesa i Libbyja sve je to prvo otkrio američki tisak, dakle, Amerikanci sami. Nije im trebao niko drugi.
Ali, bez obzira na tu činjenicu SAD je za mandata predsjednika Busha sama dovela u pitanje mnoge moralne principe za koje se zalagala. Kako sada Bush može pričati o pravima zatvorenika ili o neovisnosti sudstva?? S kojim će pravom njegova administracija upozoravati druge vlade na kršenja ljudskih prava?? Kako će se ubuduće vjerovati nalazima CIA?
Administracija predsjednika Busha nema pravo tvrditi da su to ekcesi, pojave i slično. To bi možda mogla uraditi neka druga vlada. Ali, od SAD se ne očekuje da radi ono što je Bushova administracija radila. Zato je razočarenje utoliko veće i zato SAD gubi svoj moralni prestižu svijetu pa danas predsjednički kandidati kao jedan od svojih osnovnih ciljeva ističu “povratak ugleda SAD.”
Na onoj lekciji o tome “kako upotrebljavati telefon” sam naučio da ako rukovodioc prima direktne telefonske pozive on u stvari pristaje da neko drugi za njega odabere s kim će razgovarati, o čemu će razgovarati i kako će razgovarati. Onaj s druge strane telefonske linije je spreman, a rukovodilac nije i ne mora biti. Zato je mudrije telefonske pozive primati putem sekretarica jer tada ti kao šef biraš i temu i vrijeme i sugovornika.
Vraćajući se tada kući razmišljao sam kako se u SAD-u ništa ne prepušta slučaju, kako se vodi računa i o takvim običnim temama kao što je ova o upotrebi telefona. I bilo mi je logično da budu najbolji u svemu te da su san za veliku većinu gradjana svijeta.
Svi mi trebamo svoje idole i imamo svoje ideale. Amerika je danas uzor i ideal za neuporedivo manji broj ljudi nego što je to bila prije vlasti predsjednika Busha. Američko je voćstvo bilo potrebno i kao uzor i kao prijetnja - i potrebno je i danas. Zato se padu američkog ugleda u svijetu najviše raduju oni u nedemokratskim društvima. Čim Amerika ćuti - oni mogu "tulumariti" (zatvarati, zabranjivati, krasti, ubijati, lagati, manipulirati, tući.....) do mile volje.
Kad mačke nema miševi kolo vode!