Brza akcija Sjedinjenih Američkih Država kojom je uhapšen predsjednik Venecuele NicolAs Maduro odjeknula je daleko izvan Latinske Amerike i otvorila pitanja za jednog od najbližih partnera Karakasa: Kinu.
Operacija dolazi u trenutku kada se Peking suočava s paralelnim izazovima na drugim mjestima – širenjem protesta u Iranu, jednom od ključnih zemalja koje snabdijevaju Kinu energijom – i ima implikacije za Tajvan, samoupravnu demokratiju koju Peking smatra svojom i obećava da će je staviti pod kontrolu, po potrebi i silom.
Da bi se razumjelo šta napad na Venecuelu otkriva o globalnoj poziciji Kine, Radio Slobodna Evropa(RSE) je razgovarao s Michaelom Sobolikom, višim saradnikom u washingtonskom Hudson institutu i bivšim savjetnikom američkog senatora Teda Cruza. Sobolik pomno prati strateško nadmetanje SAD-a i Kine i autor je knjige Countering China’s Great Game: A Strategy for American Dominance.
Intervju ispod je skraćen i uređen radi jasnoće.
RSE: Kina je bila glavni ekonomski i politički partner Maduru, investirala je više od 60 milijardi dolara u Venezuelu i potpisala sporazum o "partnerstvu za sve vremenske uslove" s Karakasom. Ali šta hapšenje Madura i ono što se sada dešava u Venecueli znači za Kinu u Latinskoj Americi i šta nam govori o načinu na koji Kina podržava svoje partnere?
Sobolik: To ne znači mnogo, i mislim da je važno naglasiti tu realnost jer Venecuela nije prvi partner Narodne Republike Kine koji je upao u probleme i dobio gotovo nikakvu pomoć od Pekinga.
U junu, tokom operacije "Ponoćni čekić", kada su Sjedinjene Države bombardovale iranska nuklearna postrojenja, Kina nije mogla učiniti ništa osim posmatrati i osuđivati napad. Proteklih šest mjeseci pokazalo je veliki problem Narodnooslobodilačke armije (PLA) – njenu nesposobnost da projicira moć na smislen način izvan svog neposrednog okruženja.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da se operacija hapšenja Madura dogodila svega nekoliko sati nakon što se kineska delegacija sastala s njim. [Napomena urednika: Qiu Xiaoqi, kineski specijalni predstavnik za latinoamerička pitanja, sastao se s Madurom u Karakasu dan prije američkog napada i navodno je još bio u Venecueli kada je Maduro uhapšen i odveden na suđenje u SAD-u.]
To je ogromna sramota za Kinu. Na tom sastanku možemo samo zamisliti da su se pravili planovi za budućnost [i] možda davala neka obećanja. Sva obećanja koja je Kina dala Venecueli sada znače vrlo malo.
To je također neugodno za [kineskog lidera] Xi Jinpinga jer je Venecuela bila jedno od njegovih najistaknutijih uporišta u zapadnoj hemisferi. Uklanjanje Madura ne briše sve kineske pozicije, ali uklanja jednu veliku.
RSE: Spomenuli ste kineske probleme s projekcijom sile i nedostatak stvarnih opcija da podrži partnere pod pritiskom. Ali zar ipak nema vrijednosti u tome da Kina koristi retoričke alate koje ima i osuđuje SAD u međunarodnim institucijama kako bi okupila zemlje oko sebe?
Sobolik: Priča je jeftina u međunarodnoj politici. Ako sve što imate jeste diplomatija koja nije potkrijepljena silom, onda imate samo riječi. Riječi nisu dovoljne da osigurate svoje interese, niti su dovoljne da vaša vojska bude uspješna.
Mislim da Kina sada polaže nade u to da im diplomatija može pomoći tako što već pokušavaju prikazati SAD kao agresora i kršitelja međunarodnog prava. Pretpostavljam da se nadaju ne samo da će im ta strategija donijeti rezultate, nego i da će Amerika pretjerati i previše se raširiti.
Primijetit ćete da [američki] predsjednik [Donald] Trump ponovo govori o Grenlandu i kako nam treba Grenland, te da ne isključuje upotrebu vojne sile. Ne očekujem rat između SAD-a i Danske oko Grenlanda. Međutim, činjenica da sila nije isključena daje Kini priliku da retorički kaže: pogledajte šta su SAD upravo uradile u Venecueli. Poslat će vojsku gdje god žele. Uradili su to s Iranom. Uradili su to s Venecuelom. Prijete da će to uraditi s NATO partnerom.
Siguran sam da će Kina brzo pokušati to iskoristiti. I mislim da to također pokazuje koliko je važno kako SAD upravlja ovim trenutkom.
RSE: Ako možemo malo promijeniti fokus, spomenuli ste Iran. To je još jedno mjesto gdje trenutno raste napetost. Imali smo napade ovog ljeta od strane SAD-a i Izraela, te sve veće proteste zbog ekonomske krize koji svakim danom jačaju. Šta bi Peking mogao učiniti da podrži Iran?
Sobolik: Za Kinu je ovo drugačija priča. Iako Venecuela učestvuje u kineskom uvozu nafte, ona pokriva tek oko 7 posto kineskih potreba za naftom. Iran, s druge strane, ima ogroman značaj za Kinu kada je riječ o nafti.
Dakle, Kina će morati istrpjeti određeni gubitak ugleda zbog Venecuele, ali Iran je druga priča. Oni se u velikoj mjeri oslanjaju na Teheran za naftu. Kineski interesi su u Iranu mnogo dublje i suštinski povezani nego u Venecueli.
Naravno, Kinezi nisu mogli učiniti ništa da zaustave dolazak bombardera B2 s bunker-buster bombama u junu [2025], ali zanimljivo je pitanje: šta bi Kina bila spremna učiniti da osigura svoju energetsku sigurnost ako se politika u Iranu preko noći promijeni na način koji im ne ide u prilog? To je puno hipotetičkih scenarija i ne želim previše ulaziti u to, ali mislim da je važno naglasiti da Kina može sebi priuštiti da se osramoti u Venecueli i ima luksuz da uči iz svojih grešaka.
Međutim, ako se stvari u Iranu brzo promijene i Kina bude zatečena, to bi mogao biti ogroman strateški problem za njih. Zato očekujem da će Kinezi jasno i agresivno komunicirati s administracijom Donalda Trumpa i da će poduzeti korake kako bi osigurali svoje energetske potrebe.
RSE: Još jedna stvar koja povezuje veze Venecuele i Irana s Kinom, osim nafte, jeste da obje zemlje imaju kinesku vojnu opremu, prvenstveno sisteme protivzračne odbrane. Operacija SAD-a kojom je uhapšen Maduro skrenula je pažnju na sposobnost američke vojske da izbjegne kineske radarske sisteme koje Venecuela posjeduje, posebno JY‑27A mobilne radare za otkrivanje tehnologije niske vidljivosti, koji bi navodno trebali detektovati avione pete generacije poput američkih F‑22 i F‑35.
Šta nam to govori o kineskoj vojnoj opremi?
Sobolik: Venecuela ima nekoliko različitih kineskih radara za protivzračnu odbranu. Spomenuli ste JY‑27A, koji je starija generacija radara. Dakle, to nije najnovija i najbolja tehnologija.
Ali važno je znati koliko su ti sistemi katastrofalno zakazali protiv Amerikanaca, jer ste imali kineske radare i ruske rakete zemlja-zrak spojene zajedno, što je trebalo zaštititi Venecuelu. Dakle, svaka druga zemlja na svijetu koja je kupac kineskih sistema protivzračne odbrane treba postaviti pitanje: koliko će moja odbrana zaista funkcionisati, ne samo protiv Amerikanaca, nego i protiv Izraelaca? Šta je s drugim zemljama koje su saveznici SAD-a i imaju svoje sigurnosne interese?
Želim biti jasan: nije da je najnovija kineska tehnologija testirana i pokazala se lošom, ali sistemi koji bi trebali biti pouzdani pokazali su se ranjivim na protivmjere, ne samo od strane SAD-a, nego i od strane američkih saveznika.
To je još jedna crna mrlja za Kinu i sramota za njihovu industriju izvoza oružja. To bi trebalo natjerati Xija da se zapita koje druge sposobnosti Amerikanci mogu neutralizirati ili sabotirati, što bi moglo smanjiti njegovo povjerenje u korištenje vojske za osiguranje svojih interesa.
RSE: Od operacije u Venecueli, neki tvrde da to daje Kini nacrt kako da krene na Tajvan, dok drugi analitičari kažu da taj napad ruši međunarodne norme i stvara sfere uticaja koje bi mogle ohrabriti Kinu da napadne Tajvan.
Tajvanska vlada, u međuvremenu, kaže da to odvraća Peking jer pokazuje američku vojnu moć i spremnost da je upotrijebi. Kako vidite da ovo utiče na kineske kalkulacije o Tajvanu?
Sobolik: Ne mislim da ono što se dogodilo u Venecueli najavljuje novu eru sfera uticaja.
Najveći pokazatelj koji ide protiv toga je činjenica da je predsjednik Trump najavio budžet za odbranu od 1,5 biliona dolara. To nije budžet optimiziran samo za zapadnu hemisferu. To je globalni budžet za globalnu vojsku s globalnim misijama.
Mislim da je to vjerovatno loša vijest za Kinu. Koliko god oni žele da priča o Venecueli bude o tome kako SAD krše međunarodne norme i ponašaju se agresivno, prava priča je da je Amerika bila dovoljno jaka da osigura svoje interese, a Kina nije bila dovoljno jaka da to spriječi.
Za Tajvan, mislim da su potpuno u pravu kada kažu da ovo jača našu sposobnost odvraćanja, iz istog razloga zbog kojeg naša podrška Ukrajini može ojačati odvraćanje u Indo-Pacifiku. Xi i Vladimir Putin su se kratko sastali u februaru 2022., neposredno prije nego što je Putin pokrenuo svoju "specijalnu vojnu operaciju". I svako ko kaže da Xi nije pratio reakciju Amerike i Evrope na Putinovu invaziju na Ukrajinu – vara sam sebe. Svako ko kaže da nisu gledali kada smo imali katastrofalno povlačenje iz Afganistana 2021. – također se vara.
Svi pokušavaju procijeniti odlučnost i sposobnosti velikih sila, pa kada SAD izvedu rizičnu vojnu operaciju poput one u Venecueli bez gubitka ljudstva ili opreme, to pokazuje da kada SAD nešto kažu, oni to i provedu.
To je suština odvraćanja. Odvraćanje je jasna, vjerodostojna prijetnja koja se komunicira i koja funkcioniše ako druga strana vjeruje da ćete je zaista sprovesti. Dakle, mislim da ovo čini Tajvan sigurnijim, jača odvraćanje.
To je također razlog zašto je važno stajati uz Ukrajinu i osigurati da taj sukob ne završi u Putinovu korist – jer to zaista ima značaj za Tajvan. Mislim da je Xi-u proteklih dana planiranje postalo komplikovanije na više načina, i mislim da je to vrlo dobra stvar.
Priredila Elvisa Tatlić