Kemal Osmanagić iz Banjaluke više od dvadeset godina živi s obitelji u Kraljevini Danskoj. Doktor je veterinarske medicine i radi na poslovima državnog veterinarskog inspektora u toj zemlji. Do mirovine ga dijeli nekoliko godina. Kaže da je ostvario „danski san“ jer radi svoj poziv. Vjerovatno je jedini veterinar s prostora BiH koji radi na ovim poslovima u EU.
Šezdesetčetverogodišnji Kemal Osmanagić Bosnu i Hercegovinu napušta 1992. godine. Diplomirao je na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Od 1976. godine radio je kao veterinar i direktor Veterinarske stanice u Bosanskoj Gradišci. Dansku, u kojoj danas živi, odabrao je sasvim slučajno.
„Za mene je Danska bila samo jedna od niza zemalja koja prima izbjeglice iz BiH. Sa suprugom i dvoje djece starosti 9 i 10 godina, boravio sam u statusu izbjeglice - azilanta u raznim centrima danskog Crvenog križa. Pošto nismo imali stalni boravak, nije nam bilo omogućeno traženje posla niti školovanje. Vrijeme sam koristio za učenje jezika i volonterski rad u školi za djecu izbjeglica, gdje sam predavao biologiju. Nakon dobijanja azila, 1995. god, dobijam bespovratnu stipendiju za polaganje više ispita na Veterinarskom fakultetu u Kopenhagenu, radi postizanja danske autorizacije/nostrifikacije. Ovo je bilo neophodno jer dolazim izvan Evropske unije. Nakon dvije godine, položio sam sve tražene ispite, te stekao zvanje veterinara u Danskoj.“
Kemal danas radi i na poslovima državnog veterinarskog inspektora u Ministarstvu poljoprivrede i hrane Kraljevine Danske.
„Obavljam poslove veterinarske inspekcije pri danskim eksportnim klaonicama (official veterinarian). To podrazumijeva pregled životinja prije i nakon klanja, kontrolu dobrobiti životinja, higijenu, skladištenje i transport mesa, izvoz u EU i druge zemlje, uz izdavanje certifikata, itd.“
Sektor veterinarstva je poglavlje koje je najteže prilagoditi prilikom ispunjavanja uvjeta za pristupanje Evropskoj uniji, naglašava Kemal.
„Postoji čitav niz uvjeta koji se moraju ispuniti. Istakao bih kao prvo, Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja. U zemljama EU pridaje se veliki značaj ovom području. Ovim zakonom uređuje se odgovornost ljudi za zaštitu i dobrobit životinja u pogledu držanja, smještaja, ishrane, zaštite od mučenja, zaštite životinja u vrijeme ubijanja ili klanja, stresa tokom transporta, zaštite divljih životinja, te odnos prema napuštenim životinjama, kućnim ljubimcima i laboratorijskim životinjama, te formiranje etičke komisije i stručnog savjeta, kao i nadzor nad provođenjem ovog zakona i kaznene sankcije za prekršioce zakona. Obavezne su mjere suzbijanja zaraznih bolesti i zoonoza, te kontrolni sistem za hranu životinjskog porijekla koji podrazumijeva proizvodnju, promet i skladištenje i kontrola hrane u laboratorijama akreditiranim od Evropske unije. Postoji jos čitav niz zakona i podzakonskih akata, koje je potrebno implementirati u budućnosti. Dakle, u fokusu je uvijek sigurnost hrane, a u svrhu zaštite zdravlja ljudi. Danska je zemlja koja postavlja jako visoke veterinarsko-sanitarne standarde.“
Kemal također ističe kako njegovo iskustvo može pomoći i Bosni i Hercegovini.
“Ne želim biti pretenciozan. Bosna i Hercegovina ima veoma dobar stručni kadar koji je u stanju nositi se sa svim problemima. Što se tiče mog iskustva, mogao bih pomoći preko nekih projekata koje Danska veterinarska uprava nudi zemljama kandidatima za EU. Prema iskustvima novijih zemalja članica, poglavlje veterinarstva je bilo najteže poglavlje.“
Nakon više od dvadeset godina života u Danskoj Kemal smatra da je ostvario svoj cilj.
„U Dansku sam došao bez cilja. Bilo mi je samo važno izaći iz pakla u kome se našla Bosna i Hercegovina. U avionu za Kopenhagen postavljao sam si samo pitanja: gdje, kako i zašto. I nikakvih odgovora. Stigao sam jednog prohladnog oktobarskog popodneva 1992. sa suprugom i dvoje djece, te skromnim prtljagom. Bio sam prijatno iznenađen srdačnošću Danaca, počevši od aerodromske policije. Svi se smješe, ljubazni su. Kasnije sam shvatio da je osmjeh dio danske kulture. Poslije su se, naravno, ukazivali i neki ciljevi koje sam želio dostići. Valjda je instinktivna ljudska potreba da dostigne maksimum. Mislim da sam ipak ostvario 'danski san'. Radim svoj poziv, uskoro ću u penziju, djeca su se odškolovala i sada su ljekari u Danskoj. Supruga se obrazovala i radila kao socijalno-zdravstveni asistent. Ove godine je stupila u penziju.“
Na pitanje koje su prednosti života u ovoj europskoj državi, naš sugovornik odgovora:
„Prednosti su mnogostruke. Danska je pravna država koja ima vjekovnu tradiciju javnog i društvenog uređenja u čijem je fokusu dobrobit običnog građanina. Skoro sve je podređeno slabijim kategorijama stanovništva – djeci, penzionerima, samohranim roditeljima, porodiljama. U penziju se trenutno odlazi sa 65 godina. Socijalni i zdravstveni sistem je na zavidnom nivou. Ljekarske i bolničke usluge su besplatne. Školstvo je također besplatno. Djeca obično napuštaju roditeljski dom sa napunjenih 18 godina. Država je preuzela velikim dijelom i ulogu porodice. Danci nemaju nikakvu obavezu prema starima i nemoćnim roditeljima. Stari odlaze u staračke domove koji su visokog standarda. Nedavno sam pročitao da su Danci, prema nekim istraživanjima, najsretniji ljudi na svijetu!! Da li je zaista tako?“
Dobar životni vijek Kemal je proveo i u Bosni i Hercegovini. Kaže kako mu nedostaju i neke vrijednosti iz rodne zemlje.
„Naravno da mi nedostaju neke naše vrijednosti, kao npr. neposrednost, gostoprimstvo, druženje, naš humor i dr. Ipak, sve se to kompenzira na određeni način, posebno putem naših medija. Smatram da sam se dobro integrirao u dansko društvo, ali se nisam asimilirao. Osjećaj nostalgije me nije nikada potpuno napustio. Mlađa generacija, nažalost, tone sve više u asimilaciju. Često boravim u BiH, a nakon odlaska u penziju, vratit ću se, bar djelomično.“
Velik broj mladih napušta BiH. O tome naš sugovornik kaže:
„Nažalost, mislim da je opravdano, pa i nužno. Mladi u BiH tonu u apatiju, bez posla i stana, bez mogućnosti formiranja porodice, bez nade da će se uskoro dogoditi neke promjene na bolje. Podaci su alarmantni. Preko 60 posto je nezaposlenih. Ne mislim da mladi koji odlaze iz BiH nemaju dovoljno patriotizma ili nacionalne svijesti. Jednostavno, traže modus izlaska iz problema linijom manjeg otpora.“
U 2013. godini Danska je bila najskuplja država u EU, mjereno ukupnim nivoom potrošačkih cijena. U ovoj državi danas živi oko 20.000 građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
