Da počnemo od golih činjenica, od onoga o čemu bi se složila i jedna i druga "zavađena strana”: u subotu, 14. maja, opozicija je organizovala protestni skup na jednoj a vlast na drugoj lokaciji u istom gradu; prvi su zahtijevali ostavku i smjenu predsjednika i vlasti - drugi su odgovorili optužbama za izdaju; prvi su optuživali vlast za opšte siromašenje i korupciju u vrhovima vlasti - drugi uzvratili tvrdnjama da proteste opozicije potiče, diktira i finansira Zapad i posebno Amerika. Tako se - kako uobičajeno biva tamo gdje vladaju autoritarni režimi - pokušaj ukazivanja na dramatično stanje ekonomije i socijalnih prilika izrodio u nadvikivanje o "patriotizmu” i "izdaji”. Do neke sljedeće prilike.
Ako oko takvog opisa i karakterizacije protesta opozicije i kontramitinga vlasti nema bitnog neslaganja, onda je sljedeće logično pitanje: šta će se dalje događati s predsjednikom Nicolasom Madurom i njegovom Venecuelom? Priča o protestu i kontraprotestu, naime, događala se istoga dana sa istim strepnjama - na šta je sve spremna vlast da bi očuvala moć i privilegije - u dva međusobno veoma udaljena grada: Karakasu i Banjaluci.
Frapantna, gotovo blizanačka, podudarnost reagovanja vlasti i predsjednika Venecuele I Republike Srpske na porast nezadovoljstva i proteste opozicije ne završava se na ovom već rečenom.
Zanimljivo – vlastodršci i Venecuele i Republike Srpske krajnje su sumnjičavi u vezi s "miješanjem Zapada” u njihove političke prilike. Optužuju posebno Ameriku i njene saveznike i, u navodnoj odbrani od pritisaka s te strane, traže oslonac u "tradicionalnom prijateljstvu” s Putinovom Rusijom. Tu se radi o obostranom interesu: Maduro – i ne manje Milorad Dodik – u službenoj ruskoj inicijativi pod okriljem Ujedinjenih nacija za osudu navodne američke politike "promjene režima” suprotstavljenih američkim interesima i ekspanzionizmu vide mogući međunarodni oslonac za opstajanje na vlasti po svaku cijenu.
Za Rusiju je "zaštita interesa Republike Srpske” jedan od načina da četvrt vijeka nakon raspada sovjetske imperije vrati izgubljeni osjećaj relevantnosti u međunarodnim odnosima. Njeni predstavnici u više međunarodnih foruma, od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku do Savjeta za provedbu mirovnog sporazuma u Sarajevu, u raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine uporno ponavljaju kako "eurotlantska perspektiva” nije jedina alternativa i kako o tome treba da se "dogovore narodi” u samoj Bosni i Hercegovini, računajući da sa srpskim odbijanjem pridruženja NATO-u takvog dogovora zapravo i ne može biti.
Taj se utisak bratske brige osnažuje u simboličnom automatskom ruskom svrstavanju uz srpsku verziju u tumačenju i prošlosti i sadašnjosti: prošle godine – Rusija je stavila veto na usvajanje rezolucije o Srebrenici 20 godina nakon međunarodnopravno presuđenog genocida, a svakih šest mjeseci odbacuje kritičke izvještaje međunarodnog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini o srpskim potkopavanjima Dejtonskog mirovnog sporazuma kao "antisrpske” i "jednostrane”.
Sa naftom prebogatom Venecuelom, zemljom sa najvećim rezervama nafte na svijetu, interes je i mnogo konkretniji od emotivnog pravoslavnog bratstva: prije nego što su dramatično pale cijene nafte – koje su teško pogodile i rusku i venecuelansku ekonomiju – Venecuela je 2005. godine kupila od Rusije oružja u vrijednosti od više od četiri milijarde dolara a nakon što je ipak došlo do "promjene režima" u Argentini i Brazilu, što Moskva pripisuje nastojanju "takozvanog istorijskog Zapada da održi dominaciju u međunarodnim odnosima", oslonac na Rusiju predstavlja se kao jedino realna alternativa.
Sličnosti između politike koju vode Dodik i Maduro ne iscrpljuju se u toj, u osnovi, antizapadnoj kampanji.
Na domaćem terenu – obojica su u dugim godinama vladavine naslijedili institucije, od organa vlasti do medija, koje su navikle da bespogovorno slijede naloge ili mig s vrha i zato i mogu računati na njihovu podršku u javnoj osudi vođa opozicije kao "izdajnika" i "stranih plaćenika", pa i u povlačenju poteza visokog rizika, kao što je bilo zakazivanje mitinga podrške vlasti u isto vrijeme i u istom gradu u kojem se održavao protestni miting opozicije ili igranje vatrom u vidu Dodikove najave serije entitetskih referenduma o državnim pitanjima: od nepoštovanja odluka Ustavnog suda do osamostaljenja, odnosno otcjepljenja, Republike Srpske.
Duboka i dugotrajna ekonomska kriza i osjećaj besperspektivnosti idealan su okvir za projektovanje priče o "domaćoj izdaji" i "međunarodnoj zavjeri" koja – u društvima u kojima je "patriotizam" tradicionalno mjeren odanošću vođi i vlasti – obično vodi mobilizaciji i homogenizaciji dok se suočavanje s teškim pitanjima zapošljavanja i standarda, plata i penzija, zdravstva i školstva, korupcije i kriminala, medijskih i ljudskih prava, ostavlja za "bolja vremena". Koja nikako da dođu.