Pročitao sam za ovih nedjelju dana od obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici gotovo sve što je napisano ili izgovoreno o napadu na premijera Srbije Aleksandra Vučića na završetku komemoracije u Potočarima. Zapazio sam zakasnjelu brigu bošnjačkih političkih prvaka za „integritet države“ – koji se jedino mogao čuvati prethodnim stvaranjem uslova da se takvo šta nikad ne dogodi – i predvidiva nastojanja dijela bošnjačke intelektualne elite da se težina incidenta umanji podsjećanjem na sve ono zbog čega je Vučić zaslužio bošnjački gnjev i zbog čega „nije ni trebalo da dolazi u Srebrenicu“: njegove ratne prijetnje da će za svakog ubijenog Srbina biti ubijeno 100 muslimana i njegovo agitovanje u danima prije dvadesete godišnjice protiv britanske rezolucije kojom se osuđuje genocid i njegovo poricanje. Zapazio sam i provalu srpskog nacionalističkog trijumfalizma što se napadom u Srebrenici najzad pokazalo „s kakvim susjedima imamo posla“ – pa je valjda i „veliki zločin“ nekako manje velik – i državničko reagovanje samog Vučića u kojem, ne oslobađajući odgovornosti bošnjački politički vrh, ipak ostavlja otvorena vrata za poboljšanje međudržavnih odnosa.
Ali, i nakon svih neprospavanih sati nad odjecima iz Srebrenice, ništa se – ni u diplomatskoj i političkoj razmjeni, ni u izjavama političkih analitičara ni visokih stranih predstavnika, ni u očekivanim „odjecima i reagovanjima“ nacionalističkih Internet bojovnika - u osudi napada na premijera Srbije nije ni približilo reagovanju najpozvanije za brigu o žrtvama genocida: predstavnice „Majki Srebrenice“ Munire Subašić. Ona je neposredno nakon događaja za portal Klix.ba izjavila: “Ovo nije bio napad na Vučića već na nas, na naše dostojanstvo“.
Ona je, zajedno s drugim majkama Srebrenice, dočekujući tog dana u Memorijalnom centru u Potočarima svjetske, regionalne i bosanskohercegovačke zvaničnike, s uvažavanjem primila Vučićevu odluku da i sa prtljagom vlastitih ranijih angažmana i najsvježijih poricanja genocida, ipak dođe i pokloni se srebreničkim žrtvama.
Takav velikodušan prijem simbolično su pokazale i stavljanjem na Vučićev rever cvijeta Srebrenice.
Ako su majke Srebrenice nekoga s poštovanjem primile u to počivalište njihovih najdražih, ko to i u ime čega ima veće pravo da odlučuje ko je dobrodošao a ko nepoželjan u Potočarima i ko ima pravo da njihovog gosta napada u njihovom svetištu.
I to je vrhunski kriterij u mom dubokom razočarenju zbog napada na Vučića: Ako su majke Srebrenice nekoga s poštovanjem primile u to počivalište njihovih najdražih, ko to i u ime čega ima veće pravo da odlučuje ko je dobrodošao a ko nepoželjan u Potočarima i ko ima pravo da njihovog gosta napada u njihovom svetištu.
Gledano iz te perspektive – žalosno je utrkivanje bošnjačkog političkog vrha u „oštrim osudama“ incidenta u Potočarima. Osuda se, naime, u ovom slučaju – kao i u dugoj istoriji relativiziranja etnički i vjerski motivisanog nasilja, od ubistva srpskog svata na Baščaršiji i mudžahedinskih zlodjela nad Hrvatima i Srbima u centralnoj Bosni do dozvoljavanja da se vlastiti zlikovac s najvišeg vrha vlasti tretira i kao heroj i kao zločinac – ne može „odraditi“ saopštenjima nego samo energičnom istragom, hapšenjima i presudama. Za integritet države mogli su se i u Potočarima pobrinuti i bošnjački prvaci, posebno njihov predstavnik u državnom Predsjedništvu Bakir Izetbegović, tako što bi lično bio domaćin gostu iz Srbije, dao mu odgovarajući potokolarni tretman među počasnim gostima i ispratio ga na odlasku. To je bio minimum pristojnosti i dostojanstva koji nalaže primjer majki Srebrenice.
Postoji još jedna – potpuno neosnovana – bojazan u reagovanjima na skandal u Potočarima: kao - napad na Vučića potisnuće u drugi plan sjećanje i poštovanje za žrtve. Taj napad, naravno, jeste bio vijest dana ali su najveći svjetski mediji tog dana temeljito dokumentovali genocid od prije dvadeset godina, uključujući i 50-minutni dokumentarac koji je emitovala BBC Televizija (čiji je autor Tuzlak Samir Mehanović); slike i priče preživjelih svjedoka genocida pod naslovom „Sjećanje na Srebrenicu“ u nedjeljnom izdanju dnevnika The New York Times ili redakcijski komentar tog lista o ruskom vetu (na rezoluciju o genocidu) u kojem se kaže: „Dvadeset godina nakon masakra više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u bosanskom gradiću Srebrenica, Rusija je besramno odbila da to nazove onim što je bilo – genocid – dodajući boli porodica žrtava“.
Poricanje genocida je, ukratko, izgubljena i prezrena stvar.
S poštovanjem za poziciju majki Srebrenice ovih dana sam ponovo čitao neka razmišljanja o osveti i praštanju. Tako sam naišao na zapis čovjeka odraslog u decenijama afganistanskog neprekidnog ratovanja, čije je ime Anwarshah Anwary: „Kad ubijete jednog neprijatelja, planirajte za stotinu neprijatelja koje ste tako stvorili. Nijedan neprijatelj nikad nije sam. On dolazi s majkom i ocem, braćom i sestrama. On ima ženu i djecu, prijatelje i komšije. Kad ga ubijete, morate biti spremni da se suočite s ljutom osvetom koja proizlazi iz boli zbog tog gubitka svih onih koji su ga znali i voljeli. Jedini način da se zaustavi taj beskrajan lanac u kojem neprijatelj ubija neprijatelja je praštanje. Čineći to, učimo jedni druge da je život najvažnija, najdragocjenija i najvrednija stvar“.
A ima i ona Konfučijeva od prije 2.500 godina: „Prije nego što kreneš putem osvete, iskopaj dva groba“.
