(Komentar*)
U cinizmu zbog neispunjenih obećanja ili očekivanja od međunarodnih partnera u projektu mirne Bosne ne treba da čudi što je i najnoviji, 18. polugodišnji izvještaj međunarodnog Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Incka (Inzko) Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku u bosanskohercegovačkoj javnosti primljen kao nešto „već viđeno“. Odavno, naime, svijet ponavlja podršku „suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ zemlje i odavno je zaključio kako su njene političke vođe zaokupljene prije svega održavanjem na vlasti bez i najmanje odgovornosti za opšte dobro ali nije nalazio načina da ih potakne da se posvete pitanju svih pitanja: ispunjavanju uslova za približavanje evropskim – a jednako tako i euroatlantskim – integracijama.
Inckov izvještaj, ipak, u analizi stanja u zemlji u proteklih šest mjeseci i predviđanju budućih izazova ide dalje od puke hronike neispunjenih obaveza i obećanja domaće politike.
On alarmira međunarodni faktor u vezi s postojećim ili predstojećim prijetnjama postdejtonskoj stabilnosti bosanske države.
Jedna je – preuranjeno potpaljivanje predizborne nacionalističke retorike, sa ucjenama i bojkotom državnih i entitetskih institucija u kojima onda ne dospijevaju na dnevni red proevropske obaveze i reforme. U tome je već u najvećoj mjeri izgubljena ova godina s perspektivama da se u idućoj, izbornoj godini, uradi i manje u rivalstvima unutar entitetskih vlasti: između vlasti i opozicije u Republici Srpskoj; u zahlađenju odnosa između SDA i HDZ u vezi s izbornim zakonom i izborima u Mostaru; u nepomirljivom sukobu unutar svojevremeno gromoglasno najavljivane „velike bošnjačke koalicije“ u kojem su već žrtvovani neki bitni reformski koraci.
Druga je – negiranje i samog postojanja države i pritisci i ucjene za njenu dalju razgradnju. Izvještaj ukazuje kako je najuporniji u negiranju dejtonskih ingerencija države upravo političar koji se najgrlatije zaklinje u „slovo a ne duh“ Dejtona: predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Inckov izvještaj navodi čitav katalog njegovih aktivnosti i izjava sračunatih na dokazivanje kako je Bosna i Hercegovina „propala država“: njegovo uporno insistiranje na tome kako je ona stvorena tek u Dejtonu kao unija dva već postojeća entiteta (pogrešno, naravno: Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata u aprilu 1992, tri i po godine prije Dejtona, a „slovo“ sporazuma – na koje se poziva Dodik – izričito u prvom članu dejtonskog Ustava kaže kako će ona „nastaviti legalno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom prilagođenom ovom sporazumu i u svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama“.
„Ona će ostati članica Ujedinjenih nacija“.
Dodikovo uporno nastojanje da dovede u pitanje bosansku državnost, potvrđenu Dejtonskim sporazumom, nije više samo u sferi verbalnog delikta kao kad govori „kakva država Bosna i Hercegovina; ona ne postoji“ ili kad kaže „neću da se odreknem svog sna da su Republika Srpska i Srbija jedno ... u smislu države“ ili kad povratak prognanih muslimana na Drinu naziva „okupacijom“. On je – i u periodu između dva Inckova izvještaja - nastavio sa serijom antidejtonskih aktivnosti uključujući i poziv srpskim predstavnicima da se povuku iz državnih pravosudnih institucija do usvajanja novog zakona o državnom Sudu i Tužilaštvu; odbijanje da se imovina državne odbrane na području Republike Srpske registruje na državu kao jedan od uslova za aktiviranje plana za članstvo u NATO-u; usvajanje u entitetskoj Narodnoj skupštini rezolucije kojom se proglašava neutralnost tog entiteta u vezi s pridruženjem NATO-u uprkos jasnom dejtonskom određenju da su međunarodni poslovi stvar državne a ne entitetske nadležnosti. Taj kontinuitet antidejtonskog djelovanja spomenut je u Savjetu bezbjednosti kao razlog i da se američke sankcije protiv Dodika gledaju i kao „opomena svima koji bi da siju nestabilnost“ – kako je rekla američka predstavnica u debati.
U izvještaju nije ostalo nezapaženo da i istaknuti hrvatski predstavnici, u ime kampanje za „jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda“ – u traženju ustavnih garantija da neće „drugi birati hrvatske predstavnike“ u bosanskohercegovačkim institucijama manje ili više otvoreno zagovaraju oživljavanje ratne tvorevine „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“ čiji su najviši funkcioneri osuđeni za teške ratne zločine.
Kakve će praktične posljedice imati Inckov alarm na njujorškoj Istočnoj rijeci (East River)? Za početak – članice Savjeta bezbjednosti, uz očekivano protivljene Rusije, jednodušno su zaključile da produže mandat Visokog predstavnika i multinacionalnih snaga pod evropskim vodstvom čija je misija očuvanje stabilnosti u zemlji.
Ruski predstavnik u debati ocijenio je Inckov izvještaj kao „najneobjektivniji još od 2009. godine“ i optužio Visokog predstavnika da u svim pitanjima „okrivljuje Srbe“ i opomenuo da on treba da predstavlja „cijelu međunarodnu zajednicu“ a ne samo nekolicinu izabranih članica. Po tom kriteriju (predstavljanja cijele međunarodne zajednice) Incko je ovim izvještajem ispunio želje ruskog predstavnika: svi osim njega podržali su analizu i zaključke Visokog predstavnika.
Facebook Forum