Američki general-major James Harbord je u jednom paragrafu uspio da istovremeno uhvati geopolitičku neizvjesnost, bezakonje i tinjajuću etničku mržnju Kavkaza 1919. godine.
"U regionu koji je nekada bio pod kontrolom Rusije, opuštanje od njene željezne ruke bilo je veliko, a život i imovina su nesigurni u mnogim regionima", napisao je Harbord.
"Na našu misiju su pucali Kurdi u ruskoj Jermeniji i nekoliko je automobila pogođeno mecima, a više od polovine grupe su jedne noći držali u zarobljeništvu muslimani koji su tvrdili da su ih Jermeni protjerali iz njihovih sela."
Ovo je odlomak iz Harbordovog izvještaja o američkoj misiji u Jermeniji, koji je sastavljen nakon što je vodio misiju utvrđivanja činjenica u nakratko nezavisnoj Jermeniji nakon kolapsa Otomanskog i Ruskog carstva i prije nego što su zemlju zauzeli boljševici.
Amerika, koju je tada vodio Woodrow Wilson, poslala je Harborda da predvodi tim od 50 ljudi u Tursku i Jermeniju kako bi "istražili i izvijestili o političkim, vojnim, geografskim, administrativnim, ekonomskim i takvim drugim razmatranjima mogućih američkih interesa i odgovornosti u regionu."
Njegova misija je startala iz Istanbula u septembru 1919. godine, a zatim je putovala vozom i automobilom kroz današnju Tursku, Siriju, Jermeniju i, konačno, Gruziju.
Uz Harbordov izvještaj, kojim se nastojalo dokučiti je li američki mandat nad tom regijom izvodljiv, nekoliko desetina fotografija koje je načinio vojni fotograf imena narednik Barnes, pruža rijedak uvid u jermensku i gruzijsku "Prvu republiku".
Fotografije se sada čuvaju u američkom Nacionalnom arhivu.
U vrijeme američke posjete, Jermenija, Gruzija i Azerbejdžan su proglasile nezavisnost nakon što je kratkotrajno ujedinjenje tri zemlje u jedinstvenu "Zakavkasku" republiku propalo 1918. godine.
Godine 1919. Jermenija je bila okružena sukobima. Na zapadu, etnički Jermeni su u velikoj mjeri zbrisani kroz, kako je jedan posmatrač opisao, nacionalni osmanski napor da se "unište jermenska rasa u Turskoj imperiji".
Na sjeveru, Jermenija se borila sa Gruzijom oko sporne teritorije, a na istoku su jermenske snage vodile brutalne bitke oko kopna protiv azerbejdžanskim snagama i otomanskom "vojskom islama".
Uprkos tome što je pokleknula nakon masakra iz otomanske ere, Jermenija je u maju 1919. godine zauzela velike dijelove teritorije u istočnoj Anadoliji, samo nekoliko mjeseci prije nego što je Harbordova misija zakoračila na teritoriju.
Pored fizičkih opasnosti koje je iskusio tokom putovanja, Harbord je opisao vidljive tragove nakon masakra koji se naširoko naziva genocidom nad Jermenima.
"Sakaćenje, zlostavljanje, mučenje i smrt ostavili su svoja opsjednuta sjećanja u stotinu prekrasnih jermenskih dolina, a putnik tog regiona rijetko je oslobođen dokaza o ovom najkolosalnijem zločinu svih vjekova", napisao je.
"Jermeniju su", istakao je Harbord kao uvod u zemlju za svoju publiku u Washingtonu, "apostoli evangelizirali svježe iz sjećanja na našeg Gospodina, već 33. godine nove ere, a kao nacija je prihvatila kršćanstvo i osnovala Nacionalnu crkvu 301. godine nove ere".
Koristeći etničke generalizacije koje su u to vrijeme bile uobičajene, Harbord je napisao da "Jermen stoji među svojim susjedima u velikoj mjeri kao što je Jevrej u Rusiji i Poljskoj, imajući kao i on, snažnu i vrhunsku sposobnost te rase".
"On snosi kaznu koja među nazadnim rasama pripada bankaru, posredniku i kreditoru", naveo je.
Harbord je u završnim riječima svog izvještaja preporučio američki mandat nad regionom, za koji je rekao da će zahtijevati oko 59.000 vojnika po cijeni od 88,5 miliona dolara u prvoj godini. Snage bi se postepeno smanjivale na "minimum koji se ne može smanjiti" tokom tri godine.
U maju 1920., američki predsjednik Wilson je zatražio ovlaštenje za uspostavljanje mandata za Jermeniju, ali je Senat odbio njegov zahtjev.
Nakon toga, Jermeniju su napali i Turska i boljševici. Zemlja je 1922. uvrštena u Sovjetski Savez kao dio Transkavkaske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike, sa Gruzijom i Azerbejdžanom.
Facebook Forum