Kako novinari ne bi pali u zamku „da rade za teroriste i budu megafon za terorizam“, ključno je vratiti se osnovama profesije i etičkim standardima, smatra profesor Jean Paul Marthoz, novinar s dugogodišnjim iskustvom, danas kolumnista lista Le Soir u Briselu i predavač na Univerzitetu Louvain.
Autor priručnika za novinare „Terorizam i mediji“, koji je objavljen pod pokroviteljstvom UNESCO-a, bio je jedan od panelista na konferenciji Mediji i terorizam koju je organizirala Misija OSCE-a u BiH u septembru 2018. godine. Profesor Marthoz, danas uglavnom usmjeren na rad s mladim, budućim novinarima, za RSE je govorio o svojim iskustvima, o stanju u medijima i društvo uopće, posebno kad je riječ o izvještavanju i reakcijama javnosti nakon terorističkih napada, o slobodama i pravima te ulozi novinara u demokratskim društvima.
RSE: Kad govorimo o medijima i terorizmu posljednjih godina, osim o prirodi izvještavanja o mnogim napadima, neizbježno je dotaknuti se terorističkog napada koji je bio direktno usmjeren protiv novinara i novinarstva, odnosno slobode izražavanja. Napad na satirični magazin Charlie Hebdo u januaru 2015. godine izazvao je podijeljene reakcije širom svijeta, kako javnosti tako i medija. Kakva je, prema Vašem mišljenju, bila reakcije najprije medija i zašto, a onda i javnosti?
Jean Paul Marthoz: Mislim da su nakon toga napada uslijedile dvije reakcije. Najprije možemo govoriti o reakciji principa – desio se teroristički napad na civile, ljude koji su bili pisci, crtači... i oni su iskazivali svoj stav o svijetu, bilo da se neko slaže ili ne slaže s njihovim stavom. Bio je to teroristički čin počinjen u demokratskom društvu u kojem je moguće izraziti neslaganje s onim što su oni radili i poručivali, i kritizirati to na drugi način. Dakle, prva reakcija jeste bila u vezi s odbranom slobode izražavanja.
Istina, Charlie Hebdo je magazin s veoma jakim identitetom i tu se zaista radilo o principima.
Ali, s druge strane bilo je mnogo reakcija koje su bile „političke“, javila se cijela debata o tome trebam li biti Charlie Hebdo ili ne trebam, koja je uloga humora, takvog humora, javila su se pitanja o „napadanju“ religije, koje su posljedice toga i sl. Takva vrsta debate, ili makar njen jedan dio, bila je skoro neizbježna i potrebna, reklo bi se, ali naravno ne postoji nijedan argument koji bi opravdao napad i ubijanje ljudi jer kažu nešto s čime se neko ne slaže.
Dakle, dva su nivoa reakcija – jedan o slobodi izražavanja i drugi, širi, koji se tiče reakcije društva generalno koji se u velikoj mjeri dotaknuo slobode na kritiziranje religije. Ta debata nekada je bila užasno loša, ali nekada je bila veoma dobra, razumna i mislim da je pomogla da ljudi odluče kakav će stav zauzeti i kako će sami sebe pozicionirati.
RSE: Je li sve to ostavilo posljedice?
Jean Paul Marthoz: Da, ovaj napad ostavio je posljedice konkretno na raspravu o pisanju o religiji, ljudi su počeli razmišljati o tome kako pratiti i pisati o religijama, da li to raditi na način koji podrazumijeva raznolikost i sl. I to je imalo utjecaja na novinare da se bave ovim temama.
Ali bilo je i drugih efekata. Zbog straha od onoga što se desilo crtačima Charlie Hebdoa, možda su neki crtači pomislili treba li raditi to i dalje, treba li biti u toj mjeri odlučan u iznošenju svoga viđenja ili ne... Sreo sam crtače koji su nakon ovoga odlučili biti pažljiviji, tako da možemo kazati da je ovaj napad imao utjecaja na odlučnost nekih da se izraze.
Upravo je to uloga terorizma, da unese strah, i strašno je što je ovaj napad doveo do toga da se ljudi preispituju trebaju li iznositi svoje mišljenje. Ali ipak razumijem zašto su ljudi bili u strahu i zašto su u strahu da im se zbog toga što rade ne desi isto.
RSE: Često govorite o konceptu ljudskih prava danas, o reguliranoj i potpunoj slobodi, o slobodi govora. Šta se desilo s tim konceptom, kakva je korelacija ljudskih prava i novinarstva u svijetu danas?
Jean Paul Marthoz: Novinarstvo je najuže vezano za raspravu o ljudskim pravima jer novinarstvo ovisi o implementaciji 19. člana Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima koji podrazumijeva slobodu izražavanja. To je veoma jak stav međunarodne zajednice koji je usvojen prije osamdeset godina, 1948. godine, u korist slobode medija i izražavanja.
Ali danas smo svi svjesni da je ova sloboda u opasnosti, u mnogim zemljama sloboda uopće pa i sloboda govora su ugrožene. Mnoge od tih zemalja mnogo su gore nego što su bile ranije, i to nisu samo zemlje, kako bismo rekli, od kojih smo to navikli poput Turske i Rusije, nego i zemlje članice Evropske unije, u Mađarskoj recimo, gdje je premijer poduzeo niz mjera kojima se ograničavaju slobode medija. Slično je i u Poljskoj.
Neke mjere borbe protiv terorizma dovele su također do ograničavanja medija kad je riječ o izvještavanju.
Dakle, postoji jasna interakcija između novinarstva i ljudskih prava, i ja kada govorim o terorizmu, insistiram na tome da novinari moraju imati pravo da izvještavaju, ali da u isto vrijeme imaju obavezu da zaštite. I Član 3. pomenute deklaracije jasno govori da svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost. Suština rasprave o tome kako izvještavati o terorizmu upravo je između ovoga člana i člana koji omogućuje slobodu izražavanja. Pravi izazovi u novinarstvu danas su u tome da se osigura da kao novinari ne pogoršamo situaciju, u smislu da nećemo uraditi stvari koje će pojačati intenciju koju terorizam ima, a u isto vrijeme moramo biti sigurni da pažnja koju poklanjamo sigurnosti kad je riječ o ovakvim stvarima ne ide „na račun“ prava na slobodu izražavanja.
Jedini način da se borimo protiv terorizma jeste svakako kroz sigurnosne agencije, policiju i sl, ali u isto vrijeme je potrebno jasno pokazati kako ono što teroristi poručuju „kako demokratija nestaje“ nije tačno.
Moramo dokazati da ćemo se držati odbrane principa među kojima je svakako i sloboda medija, i da nećemo prihvatiti represiju i neslobode. Ako to ne uradimo, onda teroristi pobjeđuju.
RSE: Autor ste priručnika za novinare Mediji i terorizam u kojem su navedene smjernice za novinare kad je riječ o izvještavanju o terorizmu. Koji je ključni savjet za novinare? Cilj terorista jeste širiti strah i vrlo često novinari radeći svoj posao nastavljaju tu misiju. Kako to izbjeći držeći se principa i etike profesije i ne skrivajući informacije?
Jean Paul Marthoz: Novinari moraju uvijek imati na umu da bi trebali biti referentni za mišljenje javnosti, da bi trebali biti vrijedni povjerenja. Najveći izazov danas jeste to što se novinarima jako malo vjeruje i za to su u dobroj mjeri krivi i političari populisti.
Moramo pokazati, posebno u trenucima krize poput terorističkih napada, da respektabilni mediji mogu pružiti informacije koje su tačne, pravovremene i provjerene. I na taj način novinari mogu i zaštititi javnost, pružajući informacije koje će dovesti do toga da su ljudi spremni na ono što se može dogoditi.
U biti, poenta je vratiti se na osnove zanata, a to podrazumijeva da novinari budu „sidro“ u društvu, gdje ljudi mogu biti sigurni da brod neće potonuti jer je sidro sigurno. Novinari trebaju pružiti što bolje i tačnije i što više u što kraćem roku, posebno kad je riječ o terorističkim napadima.
Novinari moraju pružiti pravu informaciju koja će spriječiti glasine da se šire, sav protok informacija na društvenim mrežama će biti moguće provjeriti na taj način.
RSE: Da ne bi pali u zamku da "rade za teroriste"?
Jean Paul Marthoz: Upravo tako. I mislim da zaista novinari ponekad mogu biti megafoni za terorizam. To je tačno. I teroristi su izuzetno sofisticirani kad je riječ o korištenju medija, i to ne samo mainstream medija, nego i svojih medija, medija koji rade za terorističke organizacije. I zaista moramo paziti da ne doprinesemo pobjedi terorista osiguravajući im megafon, da ne padnemo u njihove ruke, to je najvažnije, ali u isto vrijeme moramo da ove optužbe da smo megafoni u rukama terorista neće neopravdano biti korištene u smislu da se uvedu represivne mjere kojima se ograničava sloboda govora.
Kao i uvijek kad je riječ o terorizmu, ništa nije jednostavno. Zato ja toliko insistiram da mi novinari moramo biti balans između sigurnosti građana, na jednoj strani, i slobode medija, na drugoj strani.
RSE: Je li jedan od načina tražiti kontranarative terorizmu, radikalizaciji i ekstremizmu?
Jean Paul Marthoz: Novinar, prema definiciji novinarstva od javnog značaja, nalaže da izvještavate o društvo onako kakvo ono jeste. Dakle, mi moramo predstaviti stvarnost kakva ona jeste. Ali vrlo često, mi novinari krenemo za negativnim, krenemo za senzacijom, krenemo za onim što je možda izuzetak. Društvo je jako složeno, i ako se vodimo time da društvo predstavljamo kakvo ono jeste, neizbježno je da ćemo imati i negativne i pozitivne priče. Lično ne zastupam novinarstvo koje će tražiti samo jednu stranu, jer onda takvo novinarstvo ima agendu. Mi moramo predstaviti, opisati društvo sa svim raznolikostima, složenostima, i to svakako uključuje elemente koji će biti negativni, ali isto tako uključuje pozitivne priče.
To ne znači da ne treba dati prostor i ljudima koji su bili radikalni ili dio terorističkih grupa, ali tako što ćemo kontekstualizirati slučaj, što znači da ćemo tražiti mišljenje sigurnosnih stručnjaka, psihologa i sl.
Važno je stvoriti jasan narativ koji objašnjava, a ja uvijek ponavljam na predavanjima nešto što je jako važno – objašnjavanje nije pravdanje.
Naprotiv, pokušavajući objasniti šta se dogodilo, vi omogućujete ljudima da shvate šta je navelo nekoga da napravi takvo nešto, šta je odgovor društva, šta je posljedica.
Naša uloga nije da govorimo kako bi trebalo biti, nego kako jeste, sa svih strana.
RSE: Kakva je ulogu medija i novinara u situaciji u kojoj svjedočimo jačanju nacionalizma u Evropi ali i širom svijeta?
Jean Paul Marthoz: To je veliki problem jer je zajednica novinara podijeljena. Imate novinare koji slijede demokratske principe i one koji potkopavaju demokratski sistem na različite načine. Dakle, novinarstvo je podijeljeno. A mi bismo svi trebali imati odgovornost i proaktivnu ulogu u demokratskom sistemu. Najbolji način da imamo takvu ulogu jeste da radimo posao s visokim standardima, držeći se principa etičnosti, tražeći istinu. Vrlo često novinari koji podržavaju radikalnu misao ne tragaju za istinom, a mi moramo javnosti isporučiti informaciju koja je posljedica procesa traženja i istraživanja, provjera, različitih izvora. Druga važna stvar jeste da taj proces traženja bude neovisan. Novinar ne smiju biti ničiji alat, ne smiju biti alat političkih stranaka. Neovisnost jeste garant kvalitete novinarstva. I svakako moramo imati osjećaj u vezi s tima kakav će učinak imati naša priča, to je ono što zovemo osjećaj za ljudskost. Novinarstvo je profesija koja ima misiju i ta misija jeste osigurati građanima da bud građani, što znači da je novinarstvo sjajan element, ključni element demokratije.
