Piše David Brooks, New York Times (prevela Biljana Jovićević)
Dvadeseti januar 2009. bio je dan koji inspiriše. Barack Obama je položio zakletvu i preuzeo Bijelu kuću, sa argumentom da je Amerika u krizi uzrokovanoj "našim zajedničkim neuspjehom da donesemo teške odluke i pripremimo naciju za novu eru“.
To je bilo vrijeme, kako je rekao, da se okončaju lažni izbori između ortodoksne ljevice i ortodoksne desnice. Pozvao je na „okončanje jadnih pritužbi i lažnih obećanja, optuživanjima i istrošenim dogmama koje su jako dugo gušile našu politiku. Drugim riječima, došlo je vrijeme da se okanemo dječijih igara“.
Obama je svjestan da su se neki ljudi pitali kolika je skala njegovih ambicija i obim njegovih planova. Ali je ipak nastavio: "Ono što cinici nijesu uspjeli da shvate jeste da ustajali politički argumenti koje smo konzumirali toliko dugo više nijesu primjenljivi.“.
Na neki način, predsjednik Obama je funkcionisao po obećanju datom tog dana. U kancelariji se generalno ponašao s integritetom i na način koji je u skladu za njegovim sjajnim karakterom. Naravno, ponekad je zaustavljan ciničnim menevrima. Preziran od protivnika, on je sebi dao za pravo da čini loše i negativne stvari. Ali politika je težak posao i niko iz nje ne odlazi neukaljan.
Kada je riječ o moralnim okvirima, Obama nas nije iznevjerio. Ako bude reizabran, njegova će administracija vjerovatno i dalje ostati bez skandala. Imajući u vidu istoriju ranijih drugih mandata, to nije mala stvar.
Više od toga, Obama je bio razborit i oprezan lider. Nije donosio žurne ni katastrofalne odluke. On nikada nije reagovao naglo ili plahovito. Njegova politika prema, recimo, Kini, Evropi i Iranu bila je trezveno izbalansirana. Ako bude reizabran, ona se vjerovatno neće temeljiti na velikim zabludama, što takođe nije mala stvar.
Ali se obim Obamine vizije smanjio tokom godina. Suzio se u političkom smislu. Prije četri godine Obama je osvojio podršku i mnogih konzervativaca i neopredijeljenih. Ali je zagovaro uglavnom konvencionalnu politiku Demokratske stranke pa se sada uglavnom oslanja na članove njegove partije.
Suzio je viziju na menadžerski način. Prije četri godine Obama je ušao u Bijelu kuću sa timom rivala (Team of Rivals), velikih i glasnih figura. Sada je krug povjerenja mnogo manji i više politički.
Raspoloženje se takođe suzilo. Često se od atmosfere ekspanzive nade prelazilo u rapoloženje žalosnih saopštenja. Često je izgedao nezodovoljan zbog ograničene mogućnosti djelovanja u skladu sa limitima njegove kancelarije. Čovjek koji je predvodio nadu prije četri godine sada vodi jednu od najnegativnijih kampanja u istoriji, čiji je cilj da se diskvalifikuje protivnik.
Najvažnije od svega vizija je znatno suženija nego ranije. Argumenti koje je iznio u svom inauguralnom govoru duboko su istiniti. Mi smo u sredini ekonomske tranzijcije, pomalo kao 1890-ih, sa sve očitijom nejednakošću, korumpiranim i uništenim političkim sistemom,i neodrživom socijalnom državom, opasnim nivoom uništenih porodica i u uništenom socijalnom mobilnošću.
Finasijska kriza razotkrila je temeljne probleme, kao i to da ćemo morati još dugo da prolazimo i funkcionišemo kroz period usporenog rasta.
Da je Obama upravljao zemljom na način koji je istinski najavio na inauguraciji, iskoristio bi ovu “zimu oporavka“ da se suoči sa strukturalnim slabostima zemlje. On bi rekao: Slušajte, rast nam neće procvjetati uskoro, ali ćemo iskoristiti taj period da postavimo temlje za prosperitet budućih generacija, sa planom reforme poreske politike, stavljanjem našeg dugodišnjeg tereta stečenih prava pod kontrolu, omogućavanjem da politički sistem funkcioniše i premještanjem vladinih resursa sa bogatih starih porodica na mlađe familije koje se bore za opstank i budući rast.
Kada ljudi kažu da bi voljeli da je Obama prihvatio Simpson Bowlesov plan o smanjenju deficita, oni nijesu mislili na specifične detalje tog paketa. Oni su u globalu mislili da Obamina inauguracija obećava da je pomenuti plan moguće priuštiti. Mislili su na konfrontaciju sa teškim izborima, umjesto obećanja o još većim poklonima za one koji se nikad nijesu žrtvovali.
Istina, republikanci u Predstavničkom domu bili su beskrompromisni, ali Obama ih je mogao izolovati, stvarajući upravljačku većinu lijevog centra sa jednom neortodoksnom agendum. Umjesto toga, on se konfrontirao demokratskoj bazi i razočarao simpatizere koji nijesu bili za to.
I još jedna stvar za kraj. Niko nije fer prema predsjedniku Obami. Ljudi ga ocjenjuju po mnogo težim standardima nego bilo kojeg političara prije toga. Ali njegova prvobitna incijativa i opravdava te visoke standarde. To su standardi koje je on ispravno postavio za sebe. Ako bude ponovio izabran biće oslobođen politike. Biće intresantno vidjeti da li će se vratiti svojoj pređašnjoj veličini.
Dvadeseti januar 2009. bio je dan koji inspiriše. Barack Obama je položio zakletvu i preuzeo Bijelu kuću, sa argumentom da je Amerika u krizi uzrokovanoj "našim zajedničkim neuspjehom da donesemo teške odluke i pripremimo naciju za novu eru“.
To je bilo vrijeme, kako je rekao, da se okončaju lažni izbori između ortodoksne ljevice i ortodoksne desnice. Pozvao je na „okončanje jadnih pritužbi i lažnih obećanja, optuživanjima i istrošenim dogmama koje su jako dugo gušile našu politiku. Drugim riječima, došlo je vrijeme da se okanemo dječijih igara“.
Obama je svjestan da su se neki ljudi pitali kolika je skala njegovih ambicija i obim njegovih planova. Ali je ipak nastavio: "Ono što cinici nijesu uspjeli da shvate jeste da ustajali politički argumenti koje smo konzumirali toliko dugo više nijesu primjenljivi.“.
Na neki način, predsjednik Obama je funkcionisao po obećanju datom tog dana. U kancelariji se generalno ponašao s integritetom i na način koji je u skladu za njegovim sjajnim karakterom. Naravno, ponekad je zaustavljan ciničnim menevrima. Preziran od protivnika, on je sebi dao za pravo da čini loše i negativne stvari. Ali politika je težak posao i niko iz nje ne odlazi neukaljan.
Kada je riječ o moralnim okvirima, Obama nas nije iznevjerio. Ako bude reizabran, njegova će administracija vjerovatno i dalje ostati bez skandala. Imajući u vidu istoriju ranijih drugih mandata, to nije mala stvar.
Više od toga, Obama je bio razborit i oprezan lider. Nije donosio žurne ni katastrofalne odluke. On nikada nije reagovao naglo ili plahovito. Njegova politika prema, recimo, Kini, Evropi i Iranu bila je trezveno izbalansirana. Ako bude reizabran, ona se vjerovatno neće temeljiti na velikim zabludama, što takođe nije mala stvar.
Ali se obim Obamine vizije smanjio tokom godina. Suzio se u političkom smislu. Prije četri godine Obama je osvojio podršku i mnogih konzervativaca i neopredijeljenih. Ali je zagovaro uglavnom konvencionalnu politiku Demokratske stranke pa se sada uglavnom oslanja na članove njegove partije.
Suzio je viziju na menadžerski način. Prije četri godine Obama je ušao u Bijelu kuću sa timom rivala (Team of Rivals), velikih i glasnih figura. Sada je krug povjerenja mnogo manji i više politički.
Raspoloženje se takođe suzilo. Često se od atmosfere ekspanzive nade prelazilo u rapoloženje žalosnih saopštenja. Često je izgedao nezodovoljan zbog ograničene mogućnosti djelovanja u skladu sa limitima njegove kancelarije. Čovjek koji je predvodio nadu prije četri godine sada vodi jednu od najnegativnijih kampanja u istoriji, čiji je cilj da se diskvalifikuje protivnik.
Najvažnije od svega vizija je znatno suženija nego ranije. Argumenti koje je iznio u svom inauguralnom govoru duboko su istiniti. Mi smo u sredini ekonomske tranzijcije, pomalo kao 1890-ih, sa sve očitijom nejednakošću, korumpiranim i uništenim političkim sistemom,i neodrživom socijalnom državom, opasnim nivoom uništenih porodica i u uništenom socijalnom mobilnošću.
Finasijska kriza razotkrila je temeljne probleme, kao i to da ćemo morati još dugo da prolazimo i funkcionišemo kroz period usporenog rasta.
Da je Obama upravljao zemljom na način koji je istinski najavio na inauguraciji, iskoristio bi ovu “zimu oporavka“ da se suoči sa strukturalnim slabostima zemlje. On bi rekao: Slušajte, rast nam neće procvjetati uskoro, ali ćemo iskoristiti taj period da postavimo temlje za prosperitet budućih generacija, sa planom reforme poreske politike, stavljanjem našeg dugodišnjeg tereta stečenih prava pod kontrolu, omogućavanjem da politički sistem funkcioniše i premještanjem vladinih resursa sa bogatih starih porodica na mlađe familije koje se bore za opstank i budući rast.
Kada ljudi kažu da bi voljeli da je Obama prihvatio Simpson Bowlesov plan o smanjenju deficita, oni nijesu mislili na specifične detalje tog paketa. Oni su u globalu mislili da Obamina inauguracija obećava da je pomenuti plan moguće priuštiti. Mislili su na konfrontaciju sa teškim izborima, umjesto obećanja o još većim poklonima za one koji se nikad nijesu žrtvovali.
Istina, republikanci u Predstavničkom domu bili su beskrompromisni, ali Obama ih je mogao izolovati, stvarajući upravljačku većinu lijevog centra sa jednom neortodoksnom agendum. Umjesto toga, on se konfrontirao demokratskoj bazi i razočarao simpatizere koji nijesu bili za to.
I još jedna stvar za kraj. Niko nije fer prema predsjedniku Obami. Ljudi ga ocjenjuju po mnogo težim standardima nego bilo kojeg političara prije toga. Ali njegova prvobitna incijativa i opravdava te visoke standarde. To su standardi koje je on ispravno postavio za sebe. Ako bude ponovio izabran biće oslobođen politike. Biće intresantno vidjeti da li će se vratiti svojoj pređašnjoj veličini.
