BiH je po broju obavljenih transplantacija organa na dnu liste evropskih zemalja, a oboljeli su primorani prikupljati novac kako bi platili skupe operacije u inostranstvu. Kako bi se povećao broj transplantacija koje spašavaju život oboljelima, formirana je Mreža osoba sa transplantiranim organima jugoistočne Europe. Mrežu su osnovali predstavnici udruženja oboljelih iz Slovenije, Srbije, Hrvatske i BiH.
Četrdesepetogodišnjem Muji Kovačeviću iz Bugojna bubreg je transplantiran u Pakistanu. Kaže da je mu je ova operacija spasila život, ali i da je za nju mora prikupiti 100.000 KM.
„Taj novac su moji drugovi prikupili. Okupila se raja i krenula od vrata do vrata, po cijeloj čaršiji. I sve zbog toga jer živimo u tako divnoj urađenoj državi da moramo bježiti iz nje kako bi živjeli, a kamoli se liječili. BiH nema nacionalni prgoram, nije razvijena mreža darivanja i onaj ko nema rodbinsku transplantaciju osuđen je da umre ili da nađe sam bubreg. Ja sam imao sreću i došao do Pakistana, a bez toga bih vjerovatno bio mrtav pošto je kod nas i dijaliza na vrlo niskom nivou tako da je životni vijek veoma kratak“, kaže Kovačević.
I dok su oboljeli u BiH uglavnom prepušteni sami sebi, Hrvatska i Slovenija su među vodećim zemljama Evrope po broju transplantacija. Nakon tri godine dijalize, Brane Tome iz Slovenije dobio je mogućnost transplantacije bubrega i kaže da svi oboljeli imaju jednake šanse.
„Svima može biti odobrena transplantacija a zavisi samo da li će se odlučiti na to. Kod mene je bilo komplikacija zbog krvne grupe, ali sam nakon tri godine pozvan na transplantaciju. Došao sam u bolnicu, nakon operacije sam za 24 sata bio na nogama, za devet dana kod kuće i od tada sam najsretniji čovjek“, kaže on.
U Federaciji BiH je prošle godine urađena 21 transplantacija organa i to predstavlja rekord, kaže Tomislav Žuljević iz federalnog Udruženja osoba koje su na dijalizi ili im je urađena transplantacija. On kaže da su najveći problemi nerazvijena svijest o važnosti darivanja organa, duge liste čekanja i loši zakoni.
“U Federaciji BiH samo bliža rodbina može darivati organe, dakle otac, majka, brat, sestra i odnedavno supružnici. Ja sam se morao preseliti u Hrvatsku kako bi mi sestrić dao bubreg i ne shvaćam zašto to ne bi bilo omogućeno i kod nas ukoliko će spasiti nečiji život”, kaže Žuljević.
Osim Žuljevića, mnogi oboljeli iz BiH spas traže u Hrvatskoj koja je članica Eurotransplanta i godišnje ima i do 400 transplantacija. Međutim, postoje zakonska ograničenja koja ne idu u prilog osobama koje nemaju državljanstvo ove zemlje. Prof. dr. sc. Mirjana Sabljar- Matovinović iz Kliničke bolnice "Merkur" Zagreb podsjeća kako pravo na uvrštavanje na listu čekanja za transplantaciju imaju samo osobe sa hrvatskim državljanstvom koje najmanje šest mjeseci borave u toj državi, dok ostali moraju platiti transplantaciju.
“Možda će doći do promjene zakonske regulative, ali situacija je trenutno takva da ne možemo stavljati na listu ljude koji nisu boravili šest mjeseci u Hrvatskoj i koji nemaju domovnicu”, kaže ona.
Svi se nadaju kako će pomaci u BiH, ipak, biti postignuti uspostavljenom Mrežom osoba sa transplantiranim organima jugoistočne Europe. Milan Osterc, potpredsjednik Saveza bubrežnih bolesnika Slovenije, kaže kako će se pokušati utjecati na donošenje zakona koji će poboljšati situaciju u ovoj oblasti.
Memorandum su potpisali predstavnici udruženja iz Slovenije, Srbije, Hrvatske i BiH a očekuje se da se mreži osoba sa transplantiranim organima uskoro pridruže i ostale zemlje jugoistočne Evrope.
