U dva srednje-bosanska grada Travniku, odnosno Jajcu, održavaju se manifestacije posvećene dvojici literarnih velikana, nobelovca Ive Andrića i velikog lirika Nikole Šopa. Nekako se čini kako su obojica zaslužili da svečanosti njima posvećene budu na mnogo širem nivou, a ne da ostanu u zidinama rodnih im gradova. O nobelovcu smo često govorili, zato smo se, u razgovoru sa književnikom Željkom Ivankovićem fokusirali na Nikolu Šopa.
RSE: Traju Šopovi dani. Čudi me da nisi u Jajcu?
Željko Ivanković: Malo je previše tih nekakvih dana književnih susreta, a čini mi se da nisu na kvalitativnoj razini, na kojoj bi trebali biti, pogotovu obzirom na imena pisaca koja nose ti susreti. Ovih dana su susreti Ive Andrića, evo Šopovi dani u Jajcu na Plivi. Isti taj Srednje-bosanski kanton u jedanaestom mjesecu ima susrete Zije Dizdarevića. Malo je, čini mi se, u kratkom vremenu, previše susreta, a društvo, ono koje bi trebalo stati iza toga, koje bi ih trebalo i finansijski podržati, podići im kvalitetu i dati im dostojanstvo, slabo ili ni malo ne brine o tome. Tako da Šopovi susreti u Jajcu na žalost već godinama meni nisu nimalo atraktivni i zanimljivi. Bojim se da se i oni rade, kao i većina događaja, tako da se otaljavaju.
RSE: Onomad sam, uz stotu godišnjicu Šopova rođenja, pomislio da će ovaj genije i nerazumno zapostavljeni lirik konačno zauzeti svoje mjesto u našem kulturnom i duhovnom životu. U obrazovnom sistemu barem. Ali, čini se ništa od toga?
Željko Ivanković: I ja sam tomu bio prisutan. To je bila doista velika i impresivna svečanost, kada je i otkrivena bista pred njegovom kućom, kada je i otvorena spomen soba. To je bila i jedna međunarodna manifestacija sa pjesnicima, prije svega iz Hrvatske jer je on živio u Hrvatskoj i u hrvatskoj književnosti je prije svega etabliran, pa je naknadno došao u BiH, što je nama na čast.
Međutim, nakon toga se gotovo ništa nije uradilo da se, ne samo održi kvalitativna razina tih susreta, nego evo za 110. obljetnicu ništa ili vrlo malo. Čak "Hrvatska misao", časopis u Sarajevu koji izdaje Matica Hrvatska, pripremala je specijalan broj posvećen 110. obljetnici Šopova rođenja. Ja sam i pisao za taj broj jer su me molili, međutim taj broj još nije izašao.
Nalazimo se u situaciji u kojoj najbanalnija finansijska brojka ili cifra čini nemogućom obilježavanje na kvalitetan način jedne godišnjice. Ja sam u Upravnom odboru i susreta Zije Dizdarević, tako da znam kako to izgleda i iznutra funkcionira. Kanton koji sam spomenuo, SBK, gdje pripada i Jajce i Travnik i Fojnica, ne može to sam podržati, općine također ne mogu, na federalnoj razini ne mogu. Previše je susreta. Čak i u Mostaru postoje dva Šantićeva susreta, evo i Andrićevi susreti postoje u Travniku, postoje na Drini. Mislim da je to toliko devalvirano i da se time samo vrijeđaju ugledna imena pisaca, koji su dali svoja imena tim susretima. Na sličan način je i slučaj sa Šopom, koji je grandiozan pjesnik.
RSE: Poznajem dosta ljudi koji su pravi poklonici i beskrajno su privrženi djelu Nikole Šopa, ali nekako nema kolektivnog odgovora na ovu emociju i na ove važne datume. Ljudi rade pojedinačno, ali nikako da se skupi sva ta energija, pa da se djeluje na novoj promociji nekoga koga bi zaista trebalo najmanje promovirati jer je to on sam uradio.
Željko Ivanković: Mislim da je do jedne mjere razlog tomu nacionalna rascjepkanost, u kojoj, i po kojoj, Nikolu Šopa doživljavaju hrvatskim, Andrića ovim ili onim, Ziju Dizdarevića ovim ili onim. Onda se kao podrazumijeva da bi Šopove susrete trebala organizirati Matica Hrvatska ili nekakve hrvatske institucije, a zapravo se radi o nečemu što je krajnje suprotno.
To su veliki pisci BiH. BiH je po njima prepoznatljiva i to bi trebali biti svebosanski kulturološki i kulturni susreti i manifestacije, koje bi dale smisao, ne samo imenu i djelu tih pisaca, sredini i ambijentu iz kojeg dolaze, nego bi bili i na čast kulture zemlje u kojoj su oni utemeljitelji, onoga što ova zemlja ima kao najvrjednije. Dakle, književnost.
RSE: I dan danas većina naših ljudi ne zna ko je to na novčanici od stotinu maraka. Kako je pjesnik skočio na avers tako vrijedne i frekventne novčanice?
Željko Ivanković: U Hrvatskoj je Nikola Šop doista bio prepoznat kao pjesnik. Bio je prepoznat i dok je živio u Beogradu, do rata. O njemu su pisala najsjajnija kritička pera, među ostalim i Isidora Sekulić. Onda je negdje nestao sa mape. U BiH je naprosto bio zaboravljen, gotovo pa izbrisan. Dobro je da se pojavilo neko novo doba, koje je, ali bojim se opet iz političkih razloga, dovelo Nikolu Šopa na tako veliku novčanicu.
Nikola Šop je imao sjajnu recepciju na zapadu, prije svega u Italiji, u SAD-u i u Engleskoj. Jedan sjajni engleski pjesnik je ukazao na Šopa, pa rekao da jedna grandiozna pojava živi, radi i piše u Hrvatskoj, a niko za njega ne zna. Tako smo Šopa prepoznali, na žalost, kao što to i obično biva, uz pomoć drugih i onih koji su mu dali priznanje vani.
RSE: Nadam se da uvođenje još jednog velikana u ovaj razgovor neće odvući priču na stranputicu, naprotiv. Rekli smo da obilježavamo i rođendan nobelovca i još jednog junaka koji nam se svakodnevno smiješi sa novčanica, ali ni to ništa ne znači, premda se radi o Ivi Andriću. Andrićevi dani, bezmalo pola vijeka stara manifestacija, je sve bljeđa i nezamjetnija.
Željko Ivanković: Mislim da su imena i prezimena tih pisaca zapravo njihova najveća mana. Sa druge strane, činjenica da zaista živimo u jednom društvu, koje je ekonomski i kulturološki devastirano, tako da pojam i ime pisca i njegovo djelo, gotovo nikome ništa ne znači. Ove godine pogotovo je je sve to upalo u izbore, u predizborne kampanje, u velike probleme u kojima se zemlja nalazi. Još uvijek vida rane od poplava i drugih problema. Na žalost, pisac i njegovo djelo, makar bio i nobelovac i tako veliki pisac kao što je Andrić, ili tako velik kao što je Šop, naprosto nisu prepoznati kao značke, kao amblemi ove zemlje. Mi smo premala zemlja, premalo važna u bilo čemu, osim u kulturi, ali na žalost ne prepoznajemo ono najbolje što imamo.
RSE: Kao da postoji neka tajna veza, nekako slično Šopovoj sudbini, smiješila se i Ivi Andriću, barem u dijelu ovdašnje javnosti. Zamalo nije gurnut potpuno u zapećak. Čini se kako ta nastojanja i nisu baš posve bez efekta.
Željko Ivanković: Tu je situacija malo drugačija, samo utoliko što će iza Šopa valjda uvijek stajati nekakva hrvatska institucija iz Jajca, makar i Matica Hrvatska. Međutim iza Andrića, u Travniku, osim njegovog muzeja i kuće, neće stati nitko jer se on doživljava kao strano tkivo. Koliko god se ulažu silni napori da se Andrić veže za Travnik, Andrić se na Drini, u Višegradu, veže uz jedan drugi nacion. U otimanju za Andrića se, kao što je i u ovom slučaju odbacivanje Šopa, koje je trajalo skoro četrdeset godina, zapravo prelamaju svi naši politički, vjerski, nacionalni i sitno politički interesi, koji više govore o nama, nego što govore o tim piscima. To su dva prevelika imena.
Ako mi nemamo u svojoj kulturi sjećanja, dovoljno prostora za tako grandiozne pojave, onda to zaista govori više o nama, nego o njima.
