Posljednji incident u Skupštini u kojoj je premijer Milo Đukanović poslanika Pozitivne Dritana Abazovića nazvao bitangom, skrenuo je pažnju na sve oštriji diskurs crnogorskih političara, ali i na sve manju spremnost da greške priznaju i da se zbog njih izvine.
Generalno gledano crnogorski političari obično nijesu spremni da javno priznaju grešku koju počine i da zbog iste ponude izvinjenje i prihvate konsekvencu. Je li to dio to naše neizgrađene političke kulture i bahate političke prakse elite koju javnost nije svikla da joj polaže račune, pitali smo profesorku kjniževnosti Boženu Jelušić.
"Po mom mišljenju objašnjenje je upravo u neizgrađenom sistemu odgovornosti za naše činjenje ili nečinjenje. Možda je posljednja u nizu obaveza da se čovjek odredi kada je u pitanju verbalni delikt ili verbalno ogrešenje, mnogo je važnije što mi sistem odgovornosti nemamo u onim stvarima od kojih nam zavisi život – u ekonomiji i organizaciji društvenog života. Naš parlament nije nekakav zaseban slučaj u odnosu na druge parlamente. Mi smo vidjeli da u mnogima bude čak i tuče i grubih riječi. Međutim, činjenica je da kod nas poslije toga nema sistema odgovornosti i to čovjeka navodi na zaključak da smo mi odgovornosti odavno rekli doviđenja", navodi Jelušić.
Aleksandar Đurišić, danas advokat a nekada poslanik vladajućeg DPS-a koji se povukao sa političke scene, međutim ne smatra da je politička kultura u Crnoj Gora u međuvremenu drastično degradirala i da je odgovornost političara za izrečeno i počinjeno manja u odnosu na ranije.
"Ne vidim neku bitnu razliku u odnosu na danas. Dešavaju se nekakvi ispadi, neka riječ viška ili neka neprijatna riječ ali se niko ne izvinjava. Kod nas se ljudi jako teško izvinjavaju jedni drugima, a i u medijima je jako puno ružnih riječi i iskustava, pa je vjerovatno i zbog toga to postalo nekakva svakodnevnica", smatra Đurišić.
Na pitanje da li se iza nespremnosti političara da priznaju greške zapravo krije suva, ogoljena politička racionalnost i kalkulacija kako tako ne bi oslabili svoj autoritet, a što bi birači kaznili na izborima, Đurišić odgovara:
"Birači se u principu ne opredjeljuju po nečijem rečniku. Oni se opredjeljuju po nekim rezultatima i u osnovi da li im je to donijelo neki bolji, sigurniji život ili postoji li nekakva politička sigurnost i to je osnovno. Uoči izbora dešava se da najjači političari snize svoj ton ali isto tako dešava se da poslije nekih izbora podignu ton ili prijetnju".
Lijepljenje etiketa
Ipak, kako mijenjati klimu u kojoj se na javnoj sceni lako zabašuri greška i krivica prebaci na drugoga ili na opšti plan u kome se individualna odgovornost utopi? Kako podići građansku svijest i povećati osjetljivost javnosti koja je, čini se, sve više ambivalentna na sve što dolazi od političke elite i reakciju svodi na brojne, često nesuvisle komentare na društvenim mrežama?
Božena Jelušić koja je od nedavno i Ombudsman za pritužbe čitalaca u dnevnom listu Vijesti, kao ključnu opasku navodi to što mi odavno ne vodimo javnu debatu, već lijepimo etikete.
"Zapravo mi fingiramo debatu tako da i parlament sa tim verbalnim sukobima postaje samo mjesto za etiketiranje. Možda bi zagovornici promjene mogli biti mediji, ali vi vidite da imamo jednu konferenciju vrlo respektabilno zamišljenu na koju nijesu pozvani mediji koji navodno prave greške. Znači, vi one neznavene nećete da obrazujete, njima zabranjujete da dođu. Onda imate drugu konferenciju gdje ovi drugi ne treba da dođu. Dakle, kod nas bjesni medijski rat kojemu odlično odgovara etiketiranje, a mi ništa ne činimo da promijenimo te stvari nego imenujemo mafiju na sve strane. Komentari koje možete da pronađete kao da oživljavaju sav onaj pandemonijum 90-tih, sve one teške stereotipe mržnje, verbalno podsmijavanje", kaže Jelušić.
I na kraju - koliko sami građani smatraju da su naši političari voljni da priznaju greške i snose odgovornost za njih?
Generalno gledano crnogorski političari obično nijesu spremni da javno priznaju grešku koju počine i da zbog iste ponude izvinjenje i prihvate konsekvencu. Je li to dio to naše neizgrađene političke kulture i bahate političke prakse elite koju javnost nije svikla da joj polaže račune, pitali smo profesorku kjniževnosti Boženu Jelušić.
"Po mom mišljenju objašnjenje je upravo u neizgrađenom sistemu odgovornosti za naše činjenje ili nečinjenje. Možda je posljednja u nizu obaveza da se čovjek odredi kada je u pitanju verbalni delikt ili verbalno ogrešenje, mnogo je važnije što mi sistem odgovornosti nemamo u onim stvarima od kojih nam zavisi život – u ekonomiji i organizaciji društvenog života. Naš parlament nije nekakav zaseban slučaj u odnosu na druge parlamente. Mi smo vidjeli da u mnogima bude čak i tuče i grubih riječi. Međutim, činjenica je da kod nas poslije toga nema sistema odgovornosti i to čovjeka navodi na zaključak da smo mi odgovornosti odavno rekli doviđenja", navodi Jelušić.
Aleksandar Đurišić, danas advokat a nekada poslanik vladajućeg DPS-a koji se povukao sa političke scene, međutim ne smatra da je politička kultura u Crnoj Gora u međuvremenu drastično degradirala i da je odgovornost političara za izrečeno i počinjeno manja u odnosu na ranije.
"Ne vidim neku bitnu razliku u odnosu na danas. Dešavaju se nekakvi ispadi, neka riječ viška ili neka neprijatna riječ ali se niko ne izvinjava. Kod nas se ljudi jako teško izvinjavaju jedni drugima, a i u medijima je jako puno ružnih riječi i iskustava, pa je vjerovatno i zbog toga to postalo nekakva svakodnevnica", smatra Đurišić.
Na pitanje da li se iza nespremnosti političara da priznaju greške zapravo krije suva, ogoljena politička racionalnost i kalkulacija kako tako ne bi oslabili svoj autoritet, a što bi birači kaznili na izborima, Đurišić odgovara:
"Birači se u principu ne opredjeljuju po nečijem rečniku. Oni se opredjeljuju po nekim rezultatima i u osnovi da li im je to donijelo neki bolji, sigurniji život ili postoji li nekakva politička sigurnost i to je osnovno. Uoči izbora dešava se da najjači političari snize svoj ton ali isto tako dešava se da poslije nekih izbora podignu ton ili prijetnju".
Lijepljenje etiketa
Ipak, kako mijenjati klimu u kojoj se na javnoj sceni lako zabašuri greška i krivica prebaci na drugoga ili na opšti plan u kome se individualna odgovornost utopi? Kako podići građansku svijest i povećati osjetljivost javnosti koja je, čini se, sve više ambivalentna na sve što dolazi od političke elite i reakciju svodi na brojne, često nesuvisle komentare na društvenim mrežama?
Božena Jelušić koja je od nedavno i Ombudsman za pritužbe čitalaca u dnevnom listu Vijesti, kao ključnu opasku navodi to što mi odavno ne vodimo javnu debatu, već lijepimo etikete.
"Zapravo mi fingiramo debatu tako da i parlament sa tim verbalnim sukobima postaje samo mjesto za etiketiranje. Možda bi zagovornici promjene mogli biti mediji, ali vi vidite da imamo jednu konferenciju vrlo respektabilno zamišljenu na koju nijesu pozvani mediji koji navodno prave greške. Znači, vi one neznavene nećete da obrazujete, njima zabranjujete da dođu. Onda imate drugu konferenciju gdje ovi drugi ne treba da dođu. Dakle, kod nas bjesni medijski rat kojemu odlično odgovara etiketiranje, a mi ništa ne činimo da promijenimo te stvari nego imenujemo mafiju na sve strane. Komentari koje možete da pronađete kao da oživljavaju sav onaj pandemonijum 90-tih, sve one teške stereotipe mržnje, verbalno podsmijavanje", kaže Jelušić.
I na kraju - koliko sami građani smatraju da su naši političari voljni da priznaju greške i snose odgovornost za njih?
