Kada je kultura u pitanju, prošle sedmice najviše pažnje privukli su apeli u vezi sa spasom nekih značajnih institucija – Galerije BiH, ali i Mostarskog teatra mladih (MTM). Fokusirat ćemo se na Mostarce, ponukani dramatičnim obraćanjem javnosti jednog od najznačajnijih teatarskih autoriteta kod nas, reditelja Dine Mustafića, koji je dešavanja u ovoj ustanovi imenovao kao ubijanje pozorišta. O svemu tome govori Tanja Miletić Oručević, nekadašnja saradnica ovoga teatra.
Miletić-Oručević: Nisam neposredno uključena u zbivanja, već samo kao posmatrač mogu reći nešto o tome. Dugo godina sam sarađivala sa MTM i ne pratim samo od ovog trenutka njegovu situaciju.
Mislim da nije dobro i zaista mi se ne sviđa što se u ovom trenutku pokušava napraviti senzacija od tog slučaja, i to da se putem medija izaziva jedan tako snažan konflikt. Mislim da se stvari ne mogu riješiti tako i da će oni, u nekom trenutku, morati nekakvim dijalogom i razmjenjivanjem ozbiljnih argumenata naći neki svoj završetak. U ovom trenutku ne vidim ozbiljne argumente, nego mi se čini da se upotrebljava mnogo demagoških argumenata i mnogo velikih riječi koje dopiru do sviju o obijanju kulture i nestajanju pozorišta. Činjenica je da bi se konkretni argumenti trebali upotrebljavati u vezi sa onim što je izazvalo ovu cijelu situaciju, a to je pitanje određenih finansijskih malverzacija koje je otkrila gradska uprava i zbog kojih je došlo do svih tih problema.
Po mom iskustvu i po iskustvu mnogih kolega iz Mostara, određeni načini neprofesionalnog finansijskog poslovanja u odnosu prema velikim količinama ljudi iz Mostara dešavali su se zaista godinama. Lično sam svoju suradnju sa MTM završila sa dvije sudske tužbe zbog honorara koje nikako nisam uspjela naplatiti. Mislim da ipak treba biti racionalan i tu veoma konkretnu, mada neprijatnu situaciju, svesti na jako konkretne argumente.
Miletić-Oručević: To se očigledno nije završilo. MTM, u različitim formama organizacije i aktivnosti, postoji dugi niz godina u gradu Mostaru. Očito su problemi nastali kada su se ljudi, koji su vodili tu ustanovu, odlučili da to postane javna ustanova i javno gradsko profesionalno pozorište. Naravno da to sa sobom nosi niz zakonskih posljedica i obaveza u funkcioniranju, kao i u pravnom i finansijskom poslovanju. Čim su se problemi počeli događati, tu mi se ne čini logično, da je samo onaj koji daje budžet i zakonodavac ona kriva strana.
Miletić-Oručević: Ima za to nekoliko vrlo očiglednih i neočiglednih problema. Očigledno je da utoliko mora biti složen odnos između javne zajednice i teatra, što je teatar, kao jedna produkcijska ustanova i institucija, veoma komplikovano organizacijsko tijelo. Da bi se producirala jedna pozorišna predstava, potrebno je i mnogo sredstava i veliki tim ljudi, koji mora biti uključen u to da bi se došlo do rezultata. U poređenju sa bilo kojom drugom kulturnom djelatnošću, to je najsloženiji produkcijski aparat. Pošto je produkcijski aparat tako složen, onda je jasno da bez pomoći i podrške zajednice, a pri tome ne mislim samo na finansijsku pomoć, nego na podršku i u svakom drugom smislu, teško da može nastati ili opstati jedan tako kompliciran aparat.
U nekom umjetničkom smislu, pozorište kao umjetnost je imanentna zajednici. Ono stvara jednu zajednicu i u idealnom smislu stvara jedan prostor dijaloga unutar društvene zajednice. Kakav se tu dijalog odvija, veoma mnogo govori o društvu kao takvom.
Presedan
Miletić-Oručević: Ne možemo jer to nije do kraja tako. U ovom trenutku to više nije tako jer ipak, bez obzira na sve, i Mostar se promijenio i mijenja se. Nije baš da je sve u Mostaru rigidno i nacionalistički podijeljeno. Prilično je za mene upitna situacija otvorenosti MTM-a zbog toga što multikulturalnost i multinacionalnost biva i ne biva, ona nije programski osmišljena, nego se dešava, kao što se dešava u svim normalnim ljudskim aktivnostima.
Činjenica je da je u zadnjih godina MTM, u umjetničkom smislu, bio veoma malo otvoren, veoma je malo ljudi iz grada Mostara učestvovalo u njemu. Prvenstveno se koncentrisao na produkcijsku bazu za proizvodnju predstava grupe kolega iz Sarajeva, jednog do dva rediteja i nekoliko glumaca i kasnije plasiranje tih istih predstava po gostovanjima i međunarodnim festivalima.
Miletić-Oručević: Tako je.
Zatvaranje Narodnog pozorišta u Mostaru, oktobar 2009. foto: Tina Jelin
Miletić-Oručević: Mislim da ne može. Kada god govorimo o pozorišnom, ali i obrazovnom, to je strukturalno povezano i to je u Mostaru najveći skandal, najveći problem i najozbiljnija stvar o kojoj se glasno mora govoriti. Mostarska pozorišta nisu na budžetu. Dobivaju sredstava iz grantova. Nisu uvršteni ni u jedan javni budžet Neretvanskog kantona, niti grada Mostara, zbog toga što Kanton ne želi da preuzme osnivačka prava, što su po zakonu obavezni. Strašno je da su u istoj situaciji i Univerzitet Džemala Bijedića i Sveučilište u Mostaru. To je zaista jedan presedan i skandal kakvog nema nigdje u BiH.
Miletić-Oručević: Mislim da u ovom slučaju to nije pitanje koje je relevantno za mostarske ustanove. Čini mi se da bi to pitanje moglo doći na red u trenutku kada se eventualno uspostavi neka normalna struktura finansiranja, kao što postoji u drugim dijelovima BiH.
Naravno, tu je i sasvim legitimno pitanje koje rado postavljam u raznim javnim prilikama - Da li je jedini razlog postojanja, bilo kakve kulturne ustanove, samo njeno postojanje? Možete ćuti od ljudi u našim ustanovama tipa Narodnog pozorišta ili Hrvatskog narodnog kazališta tvrdnje, makar i neoficijalne, da planiraju da u toku pozorišne sezone ne produciraju ni jednu novu premijeru, zbog toga što nemaju dovoljno novaca za produciranje. Onda pomislite koliko je to sve skupa apsurdno.
Jedna stvar je borba za održavanje institucije kao takve, ali ukoliko ta institucija znači samo određenu socijalnu sigurnost za jednu malu grupu ljudi i ništa drugo, onda sasvim sigurno mislim da tu socijalnu sigurnost, tolikim sredstvima, ne vrijedi plaćati.
RSE: Dino Mustafić je neki dan uputio javno saopštenje protiv ubijanja pozorišta. Mostarske gradske vlasti tvrde potpuno suprotno, a ljudi iz MTM kažu da igraju u Bugojnu svoju Odu radosti. Šta se trenutačno dešava sa ovim teatrom?
Miletić-Oručević: Nisam neposredno uključena u zbivanja, već samo kao posmatrač mogu reći nešto o tome. Dugo godina sam sarađivala sa MTM i ne pratim samo od ovog trenutka njegovu situaciju.
Mislim da nije dobro i zaista mi se ne sviđa što se u ovom trenutku pokušava napraviti senzacija od tog slučaja, i to da se putem medija izaziva jedan tako snažan konflikt. Mislim da se stvari ne mogu riješiti tako i da će oni, u nekom trenutku, morati nekakvim dijalogom i razmjenjivanjem ozbiljnih argumenata naći neki svoj završetak. U ovom trenutku ne vidim ozbiljne argumente, nego mi se čini da se upotrebljava mnogo demagoških argumenata i mnogo velikih riječi koje dopiru do sviju o obijanju kulture i nestajanju pozorišta. Činjenica je da bi se konkretni argumenti trebali upotrebljavati u vezi sa onim što je izazvalo ovu cijelu situaciju, a to je pitanje određenih finansijskih malverzacija koje je otkrila gradska uprava i zbog kojih je došlo do svih tih problema.
Po mom iskustvu i po iskustvu mnogih kolega iz Mostara, određeni načini neprofesionalnog finansijskog poslovanja u odnosu prema velikim količinama ljudi iz Mostara dešavali su se zaista godinama. Lično sam svoju suradnju sa MTM završila sa dvije sudske tužbe zbog honorara koje nikako nisam uspjela naplatiti. Mislim da ipak treba biti racionalan i tu veoma konkretnu, mada neprijatnu situaciju, svesti na jako konkretne argumente.
RSE: Još zimus, ljudi iz teatra su tražili da se oslobode statusa javne ustanove, a ovi iz grada postavili neka neugodna pitanja i prijetili tužbama. To se očigledno nije završilo i svjedoči o dubini tog sukoba između grada i pozorišta?
Miletić-Oručević: To se očigledno nije završilo. MTM, u različitim formama organizacije i aktivnosti, postoji dugi niz godina u gradu Mostaru. Očito su problemi nastali kada su se ljudi, koji su vodili tu ustanovu, odlučili da to postane javna ustanova i javno gradsko profesionalno pozorište. Naravno da to sa sobom nosi niz zakonskih posljedica i obaveza u funkcioniranju, kao i u pravnom i finansijskom poslovanju. Čim su se problemi počeli događati, tu mi se ne čini logično, da je samo onaj koji daje budžet i zakonodavac ona kriva strana.
RSE: Prije pet godina si napisala tekst o odnosu lokalne zajednice i teatra. Dopala mi se jedna sugestija iz njega koja kaže kako je odnos najsloženiji kada je u pitanju teatar, u odnosu na svaku drugu javnu djelatnost.
Miletić-Oručević: Ima za to nekoliko vrlo očiglednih i neočiglednih problema. Očigledno je da utoliko mora biti složen odnos između javne zajednice i teatra, što je teatar, kao jedna produkcijska ustanova i institucija, veoma komplikovano organizacijsko tijelo. Da bi se producirala jedna pozorišna predstava, potrebno je i mnogo sredstava i veliki tim ljudi, koji mora biti uključen u to da bi se došlo do rezultata. U poređenju sa bilo kojom drugom kulturnom djelatnošću, to je najsloženiji produkcijski aparat. Pošto je produkcijski aparat tako složen, onda je jasno da bez pomoći i podrške zajednice, a pri tome ne mislim samo na finansijsku pomoć, nego na podršku i u svakom drugom smislu, teško da može nastati ili opstati jedan tako kompliciran aparat.
U nekom umjetničkom smislu, pozorište kao umjetnost je imanentna zajednici. Ono stvara jednu zajednicu i u idealnom smislu stvara jedan prostor dijaloga unutar društvene zajednice. Kakav se tu dijalog odvija, veoma mnogo govori o društvu kao takvom.
Presedan
RSE: Možemo li u tom kontekstu posmatrati MTM, sa svojim multietničkim ansamblom, jednim specifičnim repertoarom i svojom otvorenošću da on ne korespondira sa podijeljenim, rigidnim i prepolovljenim gradom Mostarom?
Miletić-Oručević: Ne možemo jer to nije do kraja tako. U ovom trenutku to više nije tako jer ipak, bez obzira na sve, i Mostar se promijenio i mijenja se. Nije baš da je sve u Mostaru rigidno i nacionalistički podijeljeno. Prilično je za mene upitna situacija otvorenosti MTM-a zbog toga što multikulturalnost i multinacionalnost biva i ne biva, ona nije programski osmišljena, nego se dešava, kao što se dešava u svim normalnim ljudskim aktivnostima.
Činjenica je da je u zadnjih godina MTM, u umjetničkom smislu, bio veoma malo otvoren, veoma je malo ljudi iz grada Mostara učestvovalo u njemu. Prvenstveno se koncentrisao na produkcijsku bazu za proizvodnju predstava grupe kolega iz Sarajeva, jednog do dva rediteja i nekoliko glumaca i kasnije plasiranje tih istih predstava po gostovanjima i međunarodnim festivalima.
RSE: Sličnih problema imaju i dva teatra koji nose predznak narodno?!
Miletić-Oručević: Tako je.
RSE: Može li funkcionisati profesionalni pozorišni ansambl na principu grantova?
RSE: Može li kanton i društvena zajednica uopšte izdržavati velike ansamble, koji nose predznak narodno, i uz njih megalomanske administracije, sa jednom ili nijednom premijerom godišnje?
Miletić-Oručević: Mislim da u ovom slučaju to nije pitanje koje je relevantno za mostarske ustanove. Čini mi se da bi to pitanje moglo doći na red u trenutku kada se eventualno uspostavi neka normalna struktura finansiranja, kao što postoji u drugim dijelovima BiH.
Naravno, tu je i sasvim legitimno pitanje koje rado postavljam u raznim javnim prilikama - Da li je jedini razlog postojanja, bilo kakve kulturne ustanove, samo njeno postojanje? Možete ćuti od ljudi u našim ustanovama tipa Narodnog pozorišta ili Hrvatskog narodnog kazališta tvrdnje, makar i neoficijalne, da planiraju da u toku pozorišne sezone ne produciraju ni jednu novu premijeru, zbog toga što nemaju dovoljno novaca za produciranje. Onda pomislite koliko je to sve skupa apsurdno.
Jedna stvar je borba za održavanje institucije kao takve, ali ukoliko ta institucija znači samo određenu socijalnu sigurnost za jednu malu grupu ljudi i ništa drugo, onda sasvim sigurno mislim da tu socijalnu sigurnost, tolikim sredstvima, ne vrijedi plaćati.
