Aleksandar Saša Hemon, Sarajlija koji se neposredno pred rat obreo u Čikagu i tamo ostao živjeti i pisati stekao je značajno literarno ime u čitavom svijetu, a njegovi romani i zbirka priča prevedeni su na brojne svjetske jezike.
Saša Hemon je dobitnik brojnih književnih priznanja i urednik je ugledne Antologije evropske kratke proze. Šira publika kod nas pamti ga po, iznimno čitanom Hemonvudu, u nekadašnjem magazinu Dani. Mada je svoje najznačajnije knjige pisao na engleskom, i dalje se poziva na dvojezičnost i tvrdi kako jednaku pažnju posvećuje i engleskom i bosanskom.
Hemon: Radio sam neke druge stvari na bosanskom. Radio sam na scenariju za Jasmilu Žbanić. To što ne pišem kolumnu, ne znači da ne pišem na bosanskom.
Hemon: Osjećam da je to moguće. Mislim da je to situacija koja će biti sve češća, ne samo što se tiče naših jezika i ljudi koji su iz Bosne ili bivše Jugoslavije otišli u neke druge krajeve, nego uopšte u svijetu. Mislim da će dvojezičnost i više jezičnost biti tako česta, da neće biti vrijedna raspravljanja.
Kada putujem po svijetu, promovišući knjige i odlazeći na konferencije i festivale, naiđem na puno naših mladih ljudi koji su potpuno dvojezični. Mnogi od njih pišu na jeziku svoje nove domovine.
Hemon: Asimilacija je u tradicionalnom smislu zavisna od segregacije, od odvojenosti od matične kulture i svake druge. Asimilacija više nije moguća na način koji važi u Americi, gdje se svi istope u istom, pomiješanom identitetu. Sasvim je moguće održati dvojezičnost i dvokulturnost, bez nekih napora i izdaja.
Moramo da postavljamo pitanja
Hemon: Razmišljam na jeziku na kojem pišem ili razgovaram. Ako postoje duboke jezičke strukture, koje prethode pojedinačnom jeziku, onda su te strukture u mozgu nezavisne od jezika na kojem se priča. Iz nekog razloga sam u stanju to da radim, kao i mnogi drugi, kojih će biti sve više. U pitanju su iste misli, koje se samo izražavaju na različite načine.
Naslovnica jedne od knjiga Aleksandra Hemona
Ono što je važnije je razlika između dvije različite publike. Ako pišem kolumnu na bosanskom, onda moj način razmišljanja nije drugačiji jer pišem na bosanskom. Ako pišem o Mladiću, ne moram ga pojašnjavati nikome iz Bosne i Hercegovine ili bivše Jugoslavije. Slična je stvar i ako pišem na engleskom. Pošto sam učestvovao u prevođenju svojih knjiga na bosanski, hrvatski i srpski, onda znam šta se sve trebalo malo drugačije prevesti da bi to bilo jasnije. Samo je malo mijenjan oblik teksta.
Hemon: Migracija nije laka i prilagođavanje transformacija ima svoju cijenu - čak i ako uspije. Za emigranta prije 100 godina asimilacija je bila teška, a kamoli ovo prilagođavanje koje je meni dostupno – da zadržim dvojezičnost i dvokulturnost. Postoji čitava istorija Amerike koja se može ispričati sa stanovišta emigranata. Tako postoji i istorija migracije različitih stavova Amerike prema migrantima i obratno.
Postoji velika razlika između emigranata koji su izbjeglice, kao što je slučaj sa mnogim našim ljudima, i onih koji prodaju svoju imovinu i nađu stan prije nego što dođu u Čikago. Onda, kada dođu ovdje, već imaju kontakte i znaju koji će posao da imaju. Koliko god da je teška imigracija i izmještanje ljudi, otvara mogućnosti koje su meni zanimljive kao piscu i umjetniku.
Hemon: Ne mislim da postoji definisana zadaća. Različiti pisci, u različitim trenutcima, na različitim prostorima, osjećaju različite pritiske da urade zadaću. To je toliko generalno da se teško može nazvati zadaćom.
Mislim da pisci razumijevaju svijet u jednom jeziku. Mogu pogrešno da ga razumiju i mogu da ga razumiju na način koji taj jezik čini ne posebno zanimljivim. To je ono što mi radimo. Ono što vidim i mislim o svijetu, ono što me mori, to su ona pitanja koja mi svijet postavlja, a ja pokušavam svim tim da se bavim u jeziku. Posljedica te borbe je knjiga, priča ili rečenica.
Hemon: Ježim se od ljudi koji misle da razumiju svijet pa onda drže predavanje onima koji ne razumiju svijet. Ljudsko i istorijsko iskustvo je tako komplikovano da oni koji misle da znaju šta se dešava, to mogu da misle samo zato što ne znaju šta se dešava. Mislim da je poštenija ljudska i umjetnička pozicija ne znati nikada do kraja šta se dešava. Ono što nas čini ljudima je to da moramo da postavljamo neprekidna pitanja. Na tome se zasniva i nauka, ne samo umjetnost. Mi ne znamo tačno kako funkcioniše ovaj kosmos. Oni koji misle da znaju, vjerovatno su budale. Ozbiljni naučnici, kao i ozbiljni umjetnici, postavljaju pitanja.
Evropska književnost je dosta zanemarena
Hemon: Nije da pisci stvaraju tržište, ali način na koji se književni tekst ukazuje definiše tržište. Njihov značaj se mjeri njihovim učešćem na tržištu, kao što je to slučaj sa gotovo svakom ljudskom aktivnošću. U Americi ili zapadnom kapitalizmu to je pogodno na više načina jer sam u stanju da živim od vlastitog pisanja ali s druge strane to eliminiše onu važnost pisaca koju oni imaju u Evropi ili istočnoj Evropi. Ovdje nema pisaca disidenata, niti je ikada bilo. Svako ima pravo i mogućnost da piše, da objavi ono što misli, ali to onda funkcioniše na tržištu i može da nestane sa tog tržišta.
U Evropi i zapadnoj Evropi pisci imaju izvjesne zadaće koje društvo zadaje. Nekada je to direktno, tako što vlast Memorandumima određuje šta treba da pišu i o čemu treba da misle. Pisac se često vrednuje na osnovu uticaja na društvo. U istočnoj ili zapadnoj Evropi pisci nisu nužno u stanju da žive od vlastitog pisanja, pa onda učestvuju u Akademijama ili pišu Memorandume, zauzimaju pozicije kulturnog autoriteta kojim im onda omogućava različite privilegije – uključujući i novčane.
Prije rata u BiH je bilo najmanje 1000 članova društva pisaca, a ja se ne sjećam mnogih pisaca od značaja iz tih godina. Njihova je društvena vrijednost bila određena modusima učešća u društvu koje je bilo pod pokroviteljstvom Saveza komunista, ali s druge strne nije bilo tržišta. Skoro niko nije mogao da živi od prodaje vlastitih knjiga li od predujma izdavača. Zbog toga, pisci sa tih prostora, imaju potrebu da se petljaju u politiku na vrlo banalne i zločinačke načine, kao što je slučaj sa Dobricom Ćosićem ili Radovanom Karadžićem, mada je on bio beznačajan pjesnik. Ovdje bi pisci da imaju veći utjecaj na društvo, da im se glas čuje u političkim debatama, ali to je blokirano situacijom vrednovanja na tržištu.
Aleksandar Hemon i Miljenko Jergović na promociji Hemonove knjige "The Lasarus Project" - fotografija iz arhive: zoomzg
Hemon: Nisam siguran da se tako nešto može apsolutno vrednovati, mada mi je jasno šta Miljenko misli. Prostor jugoistočne Evrope prolazi kroz nevjerovatna istorijska iskušenja i to može, ali i ne mora, nužno da rezultira u književnost koja je vezana za suštinske situacije u današnjem svijetu. Ne očekuju svi od književnosti iste stvari. Ono što ja ili Miljenko možemo da dobijemo iz književnosti jugoistočne Evrope, nije isto što neko ko je u Londonu na osnovu čitanja Dikensa dobiva iz te književnosti. Ne znači da je način na koji mi gledamo ili čitamo književnost nužno superioran u odnosu na londonski način čitanja.
Miljenko je apsolutno u pravu utoliko što ono što se dešava u jugoistočnoj Evropi nije nezanimljivo i trebalo bi da bude mnogo prihvaćenije na Zapadu, ali ne kao amaterski pokušaj pisanja. Mnogi misle da su zapadni način života i zapadna kultura superiornija u odnosu na istočnoevropsku i da zahtijeva veću pažnja na Zapadu, uključujući i Ameriku. Utoliko se slažem sa Miljenkom. Mislim da je evropska književnost, a posebno istočnoevropska i jugoistočna, dosta zanemarena. Ovdje se borim sa tim, kao urednik Antologije najbolje evropske književnosti.
Hemon: Ostanem ja u posjeti često, ali teško da ću se tamo vratiti i živjeti.
Hemon: Nostalgija je postala malo staromodna u novom svijetu jer se može dnevno liječiti konstantnim kontaktom. Pošto često dolazim i u kontaktu sam sa Sarajevom i BiH, malo sam izliječen od nostalgije. Nostalgija je retroaktivna utopija, zamišljanje prošlosti koje je lišeno svih problema. Pošto znam kakvi su problemi u BiH i Evropi danas, onda mogu da se sjetim kakvi su problemi bili nekada. Moja slika prošlosti i sadašnjosti se sastoji od onoga što je dobro i onoga što je loše. U tom balansu nemam potrebu da se vraćam nekoj izgubljenoj prošlosti. Rađe bih da budem prisutan u oba prostora, na bilo koji način istovremeno.
Ovaj razgovor pripravljen je kao dio zajedničkog projekta RSE i knjižare ¨Karver¨ iz Podgorice, u okviru književnog festivala ¨Odakle dolazim, Podgorica, 2011.¨
Saša Hemon je dobitnik brojnih književnih priznanja i urednik je ugledne Antologije evropske kratke proze. Šira publika kod nas pamti ga po, iznimno čitanom Hemonvudu, u nekadašnjem magazinu Dani. Mada je svoje najznačajnije knjige pisao na engleskom, i dalje se poziva na dvojezičnost i tvrdi kako jednaku pažnju posvećuje i engleskom i bosanskom.
RSE: Upravo sam na jednom portalu pročitao vaš tekst o Mladićevom opakom snu. Priča je posve ovdašnja, ali je pisana na engleskom, a potom prevedena. Sve rjeđe vas čitamo na bosanskom. Znači li to da je donekle poremećen balans između dva jezika, u kojima se podjednako dobro osjećate?
Hemon: Radio sam neke druge stvari na bosanskom. Radio sam na scenariju za Jasmilu Žbanić. To što ne pišem kolumnu, ne znači da ne pišem na bosanskom.
RSE: Mogu li se u jednom životu pomiriti dva posve različita iskustva svijeta? Može li se uspostaviti jedan poseban identitet u ovakvim uslovima – biti istovremeno američki i bosansko-hercegovački pisac?
Asimilacija više nije moguća na način koji važi u Americi, gdje se svi istope u istom, pomiješanom identitetu. Sasvim je moguće održati dvojezičnost i dvokulturnost.
Kada putujem po svijetu, promovišući knjige i odlazeći na konferencije i festivale, naiđem na puno naših mladih ljudi koji su potpuno dvojezični. Mnogi od njih pišu na jeziku svoje nove domovine.
RSE: Pitanje identiteta je, uz promicanje margine manjinskog glasa svekolike periferije, zapravo temeljno u ovom procesu preispitivanja zapadnog romanesknog kanona. Proces ili problem asimilacije emigranata veoma je prisutan u zapadnom svijetu. Vi se najvećim dijelom bavite pitanjem emigranata, naravno ne samo sa ovih prostora i ovog najnovijeg talasa.
Hemon: Asimilacija je u tradicionalnom smislu zavisna od segregacije, od odvojenosti od matične kulture i svake druge. Asimilacija više nije moguća na način koji važi u Americi, gdje se svi istope u istom, pomiješanom identitetu. Sasvim je moguće održati dvojezičnost i dvokulturnost, bez nekih napora i izdaja.
Moramo da postavljamo pitanja
RSE: Imate poziciju čovjeka koji je pisac, stvaralac, koji stvara na dva jezika. Morate li razmišljati na dva jezika, prevoditi sam sebe sa jednog na drugi, ili jednostavno razmišljate na jeziku na kojem trenutno pišete ili govorite?
Hemon: Razmišljam na jeziku na kojem pišem ili razgovaram. Ako postoje duboke jezičke strukture, koje prethode pojedinačnom jeziku, onda su te strukture u mozgu nezavisne od jezika na kojem se priča. Iz nekog razloga sam u stanju to da radim, kao i mnogi drugi, kojih će biti sve više. U pitanju su iste misli, koje se samo izražavaju na različite načine.
Ono što je važnije je razlika između dvije različite publike. Ako pišem kolumnu na bosanskom, onda moj način razmišljanja nije drugačiji jer pišem na bosanskom. Ako pišem o Mladiću, ne moram ga pojašnjavati nikome iz Bosne i Hercegovine ili bivše Jugoslavije. Slična je stvar i ako pišem na engleskom. Pošto sam učestvovao u prevođenju svojih knjiga na bosanski, hrvatski i srpski, onda znam šta se sve trebalo malo drugačije prevesti da bi to bilo jasnije. Samo je malo mijenjan oblik teksta.
RSE: Vi ste malo drugačiji imigrant, ali ipak došljak u jedan novi poredak stvari. Vaš roman je neka vrsta pretvorbe ovog ličnog iskustva u nešto zajedničko ili opšte, kao što je svaka umjetnost. Vi u svojim romanima ne govorite isključivo o migrantima ove generacije ili sa ovih prostora, nego o migrantima koji više od vijeka dolaze u Ameriku.
Hemon: Migracija nije laka i prilagođavanje transformacija ima svoju cijenu - čak i ako uspije. Za emigranta prije 100 godina asimilacija je bila teška, a kamoli ovo prilagođavanje koje je meni dostupno – da zadržim dvojezičnost i dvokulturnost. Postoji čitava istorija Amerike koja se može ispričati sa stanovišta emigranata. Tako postoji i istorija migracije različitih stavova Amerike prema migrantima i obratno.
Postoji velika razlika između emigranata koji su izbjeglice, kao što je slučaj sa mnogim našim ljudima, i onih koji prodaju svoju imovinu i nađu stan prije nego što dođu u Čikago. Onda, kada dođu ovdje, već imaju kontakte i znaju koji će posao da imaju. Koliko god da je teška imigracija i izmještanje ljudi, otvara mogućnosti koje su meni zanimljive kao piscu i umjetniku.
RSE: Šta je zadaća pisca ili umjetnika u ovom čudnom svijetu?
Hemon: Ne mislim da postoji definisana zadaća. Različiti pisci, u različitim trenutcima, na različitim prostorima, osjećaju različite pritiske da urade zadaću. To je toliko generalno da se teško može nazvati zadaćom.
Ježim se od ljudi koji misle da razumiju svijet pa onda drže predavanje onima koji ne razumiju svijet.
Mislim da pisci razumijevaju svijet u jednom jeziku. Mogu pogrešno da ga razumiju i mogu da ga razumiju na način koji taj jezik čini ne posebno zanimljivim. To je ono što mi radimo. Ono što vidim i mislim o svijetu, ono što me mori, to su ona pitanja koja mi svijet postavlja, a ja pokušavam svim tim da se bavim u jeziku. Posljedica te borbe je knjiga, priča ili rečenica.
RSE: Negdje sam pročitao da se ježite od pisaca sveznalica, koji bi da nam protumače ovu ukupnu stvarnost.
Hemon: Ježim se od ljudi koji misle da razumiju svijet pa onda drže predavanje onima koji ne razumiju svijet. Ljudsko i istorijsko iskustvo je tako komplikovano da oni koji misle da znaju šta se dešava, to mogu da misle samo zato što ne znaju šta se dešava. Mislim da je poštenija ljudska i umjetnička pozicija ne znati nikada do kraja šta se dešava. Ono što nas čini ljudima je to da moramo da postavljamo neprekidna pitanja. Na tome se zasniva i nauka, ne samo umjetnost. Mi ne znamo tačno kako funkcioniše ovaj kosmos. Oni koji misle da znaju, vjerovatno su budale. Ozbiljni naučnici, kao i ozbiljni umjetnici, postavljaju pitanja.
Evropska književnost je dosta zanemarena
RSE: Veoma je zanimljiva razlika između pozicije pisca u Americi i ovdašnjeg, u njihovom odnosu prema svijetu i odnosu okoline prema njima. Amerikanci stvaraju za tržište, a ovi naši jačaju neke druge emocije.
Hemon: Nije da pisci stvaraju tržište, ali način na koji se književni tekst ukazuje definiše tržište. Njihov značaj se mjeri njihovim učešćem na tržištu, kao što je to slučaj sa gotovo svakom ljudskom aktivnošću. U Americi ili zapadnom kapitalizmu to je pogodno na više načina jer sam u stanju da živim od vlastitog pisanja ali s druge strane to eliminiše onu važnost pisaca koju oni imaju u Evropi ili istočnoj Evropi. Ovdje nema pisaca disidenata, niti je ikada bilo. Svako ima pravo i mogućnost da piše, da objavi ono što misli, ali to onda funkcioniše na tržištu i može da nestane sa tog tržišta.
U Evropi i zapadnoj Evropi pisci imaju izvjesne zadaće koje društvo zadaje. Nekada je to direktno, tako što vlast Memorandumima određuje šta treba da pišu i o čemu treba da misle. Pisac se često vrednuje na osnovu uticaja na društvo. U istočnoj ili zapadnoj Evropi pisci nisu nužno u stanju da žive od vlastitog pisanja, pa onda učestvuju u Akademijama ili pišu Memorandume, zauzimaju pozicije kulturnog autoriteta kojim im onda omogućava različite privilegije – uključujući i novčane.
Prije rata u BiH je bilo najmanje 1000 članova društva pisaca, a ja se ne sjećam mnogih pisaca od značaja iz tih godina. Njihova je društvena vrijednost bila određena modusima učešća u društvu koje je bilo pod pokroviteljstvom Saveza komunista, ali s druge strne nije bilo tržišta. Skoro niko nije mogao da živi od prodaje vlastitih knjiga li od predujma izdavača. Zbog toga, pisci sa tih prostora, imaju potrebu da se petljaju u politiku na vrlo banalne i zločinačke načine, kao što je slučaj sa Dobricom Ćosićem ili Radovanom Karadžićem, mada je on bio beznačajan pjesnik. Ovdje bi pisci da imaju veći utjecaj na društvo, da im se glas čuje u političkim debatama, ali to je blokirano situacijom vrednovanja na tržištu.
RSE: Urednik ste jedne ugledne Antologije evropske književnosti, koju pravite za američku publiku. Iz tog iskustva možete ostvariti uvid u literarna kretanja i na evropskom jugoistoku. Za ovaj prostor Miljenko Jergović je negdje rekao kako je na tom planu najvrijedniji u Evropi. Možemo li se s tim složiti?
Miljenko je apsolutno u pravu utoliko što ono što se dešava u jugoistočnoj Evropi nije nezanimljivo i trebalo bi da bude mnogo prihvaćenije na Zapadu, ali ne kao amaterski pokušaj pisanja. Mnogi misle da su zapadni način života i zapadna kultura superiornija u odnosu na istočnoevropsku i da zahtijeva veću pažnja na Zapadu, uključujući i Ameriku. Utoliko se slažem sa Miljenkom. Mislim da je evropska književnost, a posebno istočnoevropska i jugoistočna, dosta zanemarena. Ovdje se borim sa tim, kao urednik Antologije najbolje evropske književnosti.
RSE: Može li se desiti da jednog dana, kada pisac Hemon postane Bard, osvane u Sarajevu, Budvi ili na Mljetu, s koga je onomad svojom pripovijesti otplovio putem uspjeha?
Hemon: Ostanem ja u posjeti često, ali teško da ću se tamo vratiti i živjeti.
RSE: Ostajete Amerikanac, unatoč našem stereotipu kako čovjeka kad tad pogodi nostalgija!?
Hemon: Nostalgija je postala malo staromodna u novom svijetu jer se može dnevno liječiti konstantnim kontaktom. Pošto često dolazim i u kontaktu sam sa Sarajevom i BiH, malo sam izliječen od nostalgije. Nostalgija je retroaktivna utopija, zamišljanje prošlosti koje je lišeno svih problema. Pošto znam kakvi su problemi u BiH i Evropi danas, onda mogu da se sjetim kakvi su problemi bili nekada. Moja slika prošlosti i sadašnjosti se sastoji od onoga što je dobro i onoga što je loše. U tom balansu nemam potrebu da se vraćam nekoj izgubljenoj prošlosti. Rađe bih da budem prisutan u oba prostora, na bilo koji način istovremeno.
Ovaj razgovor pripravljen je kao dio zajedničkog projekta RSE i knjižare ¨Karver¨ iz Podgorice, u okviru književnog festivala ¨Odakle dolazim, Podgorica, 2011.¨
