Na izložbi "Ka konkretnoj utopiji" u Muzeju moderne umetnosti (MoMA) u Njujorku o jugoslovenskoj arhitekturi od 1948. do 1980. godine, predstavljena je i spomenička baština posvećena Narodnooslobodilačkoj antifašističkoj borbi (NOB).
O tome šta je sve predstavljeno publici, zašto je izložba izazvala veliko interesovane ali i iznenađenje stručne javnosti i posetilaca i svetskih medija, zašto je sve to prošlo gotovo neprimećeno na domaćem terenu, u celom regionu, u Intervjuu nedelje Radija Slobodna Evropa (RSE) govori istoričarka umetnosti iz Zagreba Sanja Horvatinčić, učesnica četvorodneve regionalne sesije arhitekata o izložbi u MoMA-i održanih u Beogradu od 12. do 15. novembra pod naslovom "Stvaranje konkretne utopije".
Horvatinčić: Na ulazu u izložbu, na zidu je karta Jugoslavije. Na samom kraju izložbe, gdje je dio posvećen spomenicima, dočekuje vas karta iz 1975. godine, na kojoj je mapirana većina spomenika, koji su do tada izgrađeni. Nama je bilo bitno na toj izložbi pokazati tu kartu, da se vidi količina i formalna raznolikost spomenika koji nisu izloženi, jer smo trebali napraviti oštru selekciju. Htjeli smo da se vidi ta količina, ali i da se vidi teritorij koji Amerikancima baš nije pretjerano blizak, niti poznat.
RSE: Hoćete li nas prošetati malo kroz tu izložbu, kroz deo o kome ćete Vi ovde govoriti - s memorijalima koje će Njujorčani i ostali posetioci moći da vide do 13. januara?
Horvatinčić: Možda je najbolje pokazati prikaz zadnje prostorije koja je posvećena isključivo spomenicima i spomen-domovima, memorijalnim centrima, u vidu zasebno tematske cjeline. U prvom planu možete vidjeti dvije makete, odnosno modela za spomenik. Ovaj prvi je spomenik Ilindenskom ustanka u Kruševu, u Makedoniji. Pored njega je model za spomenik na Petrovoj gori (Hrvatska, prim. red.). Može se vidjeti i fotografija trenutnog stanja spomenika na Petrovoj gori koji je, nažalost, još od kraja 90-ih godina, u jako lošem stanju.
To također ostavlja dojam na promatrače, kada napuste prostoriju i postavljaju si neka pitanja - šta se izgubilo s raspadom Jugoslavije, s ratovima i ekonomskom tranzicijom.
Istaknula bih primjer spomenika na Kozari. To je rad Dušana Džamonje iz 1970. godine (otkriven 1972.) koji je također ilustriran s arhivskim fotografijama. To su zapravo fotografije Aleksandra Károlyia, izvrsnog fotografa iz Zagreba. Tu je i nešto što sigurno većina i prepoznaje, spomenik na Tjentištu, odnosno bici na Sutjesci srpskog kipara Miodraga Živkovića koji je još uvijek i živ i s kojim sam direktno surađivala i razgovarala uoči izložbe. Velika mu je čast i zadovoljstvo, kaže, pred kraj života doživjeti ovakvu afirmaciju.
Jedna soba je isključivo posvećena opusu arhitekte Bogdana Bogdanovića. Tu je niz njegovih crteža za spomenike koji su realizirani, za neke ideje koje nisu realizirane, također i slide-show koji pokazuje njegove fotografije vlastitih spomenika, što je vrlo interesantno. Tu bih istaknula da je u sklopu ove izložbe objavljena i monografija čiji je autor Vladimir Kulić, upravo s tim fotografijama Bogdana Bogdanovića. To je prva takva publikacija o njegovim spomenicima, recimo monografskog tipa. Ta soba je apsolutno izazvala veliki interes jer njegov specifičan stil i filozofija, koja stoji u pozadini je nešto što u Americi djeluje zaista senzacionalno.
RSE: Tu je, pretpostavljam, na centralnom mestu spomenik u Jasenovcu (logor u Drugom svetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prim. red.).
Horvatinčić: Spomenik u Jasenovcu je također ovdje. On se ponovno pojavljuje i na samom izlazu iz izložbe u jednom video radu koji se ne bavi formom, iako je spomenik vidljiv. Više se bavi njegovim suvremenim značenjem i problemima historijskog revizionizma koji su vezani uz njega.
RSE: Kako je reagovala publika, i stručna i radoznali posetioci?
Horvatinčić: Vrlo dobro. Nekolicina nas koji smo radili kao kustoski savjet bili smo na otvorenju i imali priliku razgovarati s velikim brojem posjetitelja. Ja sam nekoliko puta kasnije otišla i vidjela ogromno interesiranje. Ljudi s velikom pažnjom i nekom vrstom iznenađenja gledaju što je izloženo, a da ne govorim da su u medijima iznenađujuće puno popratili samu izložbu, s vrlo ozbiljnim, stručnim kritikama.
RSE: Šta je bilo najveće iznenađenje? Što takvi spomenici dolaze iz socijalističke države, a nisu socrealistički nego su sjajni primeri modernizma u tadašnjoj Jugoslaviji? Da li je to bilo najveće iznenađenje?
Horvatinčić: Tako je. Čini se da je zapravo ta kombinacija monumentalnog izraza i apstraktnog, odnosno individualnog izraza kroz spomenik, nešto što je neuobičajeno, a osobito. Nisu očekivali da na tako originalan pristup i visoku kvalitetu naiđu u istočnoj Europi, odnosno na Balkanu.
Uglavnom na Zapadu i dalje postoje predrasude, i dalje preovladava ideja o monolitnosti Istočnog bloka. U tom je smislu ova izložba i edukativna, jer je pokazala u Americi tu specifičnu poziciju Jugoslavije u vrijeme Hladnog rata.
- Specijal RSE: Sto godina Jugoslavije
RSE: Ta izložba, koja pokazuje tu baštinu, sasvim je afirmativna u odnosu na ono što se moglo videti, dok je na prostoru bivše države potpuno drugačiji odnos koji se može videti i kroz to kako je medijski popraćena ova izložba. Gotovo da i nije.
Horvatinčić: Točno. Mi smo bili i iznenađeni jer smo tamo doživjeli jako veliki interes. Iz dana u dan smo to pratili na društvenim mrežama, pratili smo kako izlaze tekstovi u Financial Timesu, u New York Timesu... posvećene naslovnice s reprodukcijama s izložbe.
Na ovim prostorima, pogotovo mogu reći za Hrvatsku, vrlo je mali interes, nekako je to prošlo mimo svih. U vrijeme kada je bilo otvorenje izložbe bilo je Svjetsko prvenstvo u nogometu, što je bilo najvažnije. I kasnije su mediji to pratili relativno slabo. Čini mi se da je u Beogradu interes veći, da je već nekoliko tribina i radijskih emisija bilo posvećeno izložbi, ali tek u posljednje vrijeme. I ovaj događaj, koji je bio organiziran u CZKD-u (U Centru za kulturnu dekontaminaciju četiri dana su održavane regionalne sesije i radionice o izložbi u MOMI, odnosno o arhitekturi i spomeničkoj arhitekturi u bivšoj Jugoslaviji, prim, red.) apsolutno je bio jako dobro posjećen. Vidi se da interes postoji.
RSE: Spomenici posvećeni NOB-u, su rušeni u 90-im godinama, čini mi se najviše u Hrvatskoj, ispravite me ako nije tačno. Da li se sada vraćaju u fokus i da li se menja odnos prema njima?
Horvatinčić: Neću Vas ispravljati. U Hrvatskoj, prema nekoj mojoj evidenciji, stvarno je srušeno najviše spomenika. Nemojmo zaboraviti i dijelove Bosne i Hercegovine i Kosova, gdje je također bilo, u određenim periodima, ovisno o ratnim događanjima drastičnih primjera rušenja i bitnog gubitka memorijalne baštine.
RSE: Šta je za Vas lično najveći gubitak?
Horvatinčić: Lično bih istakla nesretnu sudbinu spomenika u Kamenskoj, spomenik pobjede i revolucije naroda Slavonije, koji je bio, kada je izgrađen, najveći apstraktni spomenik u Europi. On je miniran 1992. godine i u potpunosti je nestao. Na njegovom mjestu sada ne postoji ništa, ali se ne može reći da je zaboravljen. Postoje neke inicijative. Preko interneta i društvenih mreža se i dalje održava neka memorija na sam spomenik.
Vi ste me pitali za efekt koji je proizvela izložba, a koji bi mogao ostaviti traga na neki novi interes. To ćemo još vidjeti, ali mi se čini da je za sada još rano bilo što reći.
Rekla bih da nije ta izložba presudna. Čini mi se da posljednjih pet do deset godina, jačanjem ekstremnih tendencija u društvu, pa mogli bismo reći i neofašističkih, ili pokušaja rehabilitacija određenih historijskih pojava, ti spomenici imaju, kao antifašistički, svoj značaj i među mlađom generacijom. Interes stranaca koji je poprilično porastao u posljednjih pet do deset godina je usmjeren i na njihov simbolički sadržaj, ne samo na estetski.
Bogdanović je rekao da bi bilo najbolje da se spomenici više ne grade i da bi on bio najsretniji kada se spomenici uopće ne bi gradili.
RSE: Znači, poruke se primaju i dan-danas, možda i s većom jačinom, nego što je to bilo decenijama unazad.
Horvatinčić: Rekla bih – da. Možemo reći da, nažalost, da moramo podsjećati na značaj antifašizma danas. Tolike žrtve i takva tragedija su bili nešto zbog čega su spomenici i građeni. Bogdanović je jednom rekao da bi bilo najbolje da se spomenici više uopće ne grade i da bi on bio najsretniji kada se spomenici uopće ne bi gradili. To bi značilo da nema potrebe za tim tipom memorije na žrtve.
RSE: Ali se spomenici grade. Grade se, na primer, u Srbiji, četničkom vojvodi Draži Mihailoviću. On ima spomenik u nekoliko gradova. U centru Beograda ima spomenik azerbejdžanskom predsedniku Alijevu. Postoje spomenici svetskim zvezdama. Sada će biti otvoren američkom glumcu srpskog porekla Karlu Maldenu ispred Kinoteke u centru Beograda. Ima i Džoni Depu, Bobu Marliju, Rokiju Balbou... Pa se onda podižu spomenici svim nevinim žrtvama ratova, a ne zna se u Srbiji, jer ne postoji konsenzus, ko su to nevine žrtve. Pa se onda priprema podizanje spomenika ubijenom premijeru Zoranu Đinđiću, uz veliku polemiku o tome da li ima pravo ova vlast to da uradi ili nema. Šta će buduće generacije zaključivati o društvenom kontekstu, ideološkom kontekstu, u kome su podignuti takvi spomenici?
Horvatinčić: To je dosta teško pitanje. Svi smo se strašno zgražali i čudili oko projekta Skopje 2014. i oko te spomenik-manije koja se tamo dogodila, lažnih fasada i slično. Postojala je neka vrsta posprdnog gledanja na to kako su Makedonci uspjeli dozvoliti da im se grad tako uništi. Čini mi se da su oni prednjačili jer se ti trendovi tek sada pojavljuju u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Mislim da Hrvatska tu ne zaostaje.
RSE: Kome se dižu spomenici u Hrvatskoj danas?
Horvatinčić: Dugi niz godina dominiraju spomenici Domovinskom ratu i Franji Tuđmanu. Kroz niz recentnih, stručnih skupova se otvara pitanje estetike, odnosno pitanje iznimno loše kvalitete niza tih spomenika koji se podižu samoinicijativno u selima, bez ikakve konzultacije sa strukom, a kamoli da bi se išlo na natječaje. No mišljenja sam da izvor problema nije u formi, već u sadržaju.
Također se podižu ili se pokušavaju podići, spomenici fašističkim snagama iz Drugog svjetskog rata, a koji su u funkciji rehabilitacije i ustaškog pokreta. To uglavnom ne prolazi, barem u smislu javnosti, da bi političke elite na to otvoreno pristajale. No možda ste čuli i za primjer u Jasenovcu sa spomen pločom koja na sebi ima (ustaški, prim. red.) natpis - Za dom spremni. To je izazvalo vrlo velike polemike u javnosti. Na kraju, ploča nije uklonjena, već je samo premještena na drugo mjesto.
Rekla bih da su takve i slične situacije svugdje prisutne u bivšoj Jugoslaviji. Što će generacije suditi? Svakako je to dokaz vrlo problematičnih odnosa politike pamćenja i odnosa prema prošlosti, a koje su uglavnom u funkciji jačanja ili održavanja nacionalizma. Pogotovo u situacijama u kojima, kao što je u Hrvatskoj, još uvijek imate gotovo polovicu, od ukupnog broja antifašističkih spomenika, koji su porušeni, koje država ne obnavlja, a istovremeno se podižu spomenici drugoj strani.
RSE: To znači zapravo, uz reviziju istorije, ide i revizija spomeničke baštine.
Horvatinčić: Tako je.
RSE: Kada ste rekli da se podižu spomenici Franji Tuđmanu, ovde se razgovara o spomeniku Slobodanu Miloševiću, to je na dnevnom redu trenutno u Srbiji. Spomenika Titu, nema? To se ispostavilo na prostoru bivše Jugoslavije.
Horvatinčić: To je nešto što volim isticati, pogotovo kolegama iz drugih zemalja, kada razgovaramo o spomenicima nastalim za vrijeme socijalizma. Tito je imao svega nekoliko spomenika. Bio je u Titovom Užicu veliki spomenik koji je uklonjen, ali izgleda da će se vratiti. Bio je u Kumrovcu poznati Augustinčićev (Augustin, čuveni vajar, prim. red.) Tito, koji je osmišljen još za vrijeme rata, a onda je izliven ubrzo nakon rata. Čini mi se da je taj Augustinčićev Tito ostao najprepoznatljiviji i najčešće reproducirani spomenik. Ima niz odljeva iste figure. Tu ne ubrajam biste ili neke manje spomenike, koji su se nalazili često i u interijerima.
Baš je i na ovoj tribini bilo istaknuto da niti jedan od velikih gradova - Ljubljana, Beograd, Zagreb, Sarajevo - nemaju spomenik Titu na nekoj istaknutoj poziciji u gradu ili bilo gdje. Postojale su neke inicijative da se podiže, na primjer, u Zagrebu nakon Titove smrti. Bakićev prijedlog je dobio prvu nagradu. Do toga nije došlo jer je već sredinom 80-ih politička klima bila sasvim drugačija.
RSE: Jako je zanimljivo, upravo radi poređenja sa današnjim vremenom, na koji način se dolazilo do projekata, ko je prihvatao projekte tih velikih spomen-obeležja. Na primer, Vi ste se bavili spomenikom u Jajincima. Kako ste rekli, to je "priča o nedovršenom spomeniku". Kako je izgledao put od ideje do realizacije tog spomen-obeležja?
Horvatinčić: Čini se da je jako važno isticati činjenicu da je kvaliteta većine tih velikih memorijala na neki način ovisila upravo o procedurama i selekciji koja je bila vrlo oštra. Žiri su se redovito sastojali od 17 ili 21 člana, to je danas praktički nezamislivo. Među njima su sjedili neki od najistaknutijih kulturnih radnika i intelektualaca toga doba. Rasprave o tome koje i kakvo obilježje treba biti su bile par ekselans tema o suvremenim umjetničkim krugovima, pa je često dolazilo i do osobnih sukoba.
Čini mi se da su Jajinci jedan od paradigmatskih primjera, upravo zato što je to jedan od prvih saveznih velikih natječaja na kojem je otvoreno polje eksperimenta, moglo bi se reći. U samim propozicijama natječaja se ističe da će se prednost davati inovativnim projektima, projektima koji se ne zadržavaju unutar samo kiparskog ili samo arhitektonskog izraza, nego koji pokušavaju sintetizirati pristup u rješenju tog memorijalnog područja.
RSE: Jajinci su stratište u blizini Beograda, gde je streljano tokom Drugog svetskog rata oko 80.000 ljudi. To je bila jedna velika priča, velika društvena tema koja je trajala čak i godinama. Zašto nije predlog spomenika, koji je dobio prvu nagradu, i realizovan?
Horvatinčić: To je nešto na što nisam uspjela naći odgovor, kada sam radila istraživanje, zaista sam se trudila. Na tom natječaju iz 1957. godine, to je prvi natječaj, prvu nagradu su odnijeli autorski tim iz Zagreba - arhitekt Zdenko Kolacio i kipar Kosta Angeli Radovani, sa zaista sjajnim prijedlogom, vrlo avangardnim za to vrijeme. Prema dokumentima koje možemo vidjeti, cijela stvar se razvija kao da će se memorijal podignuti.
U nekom trenutku kreće stopiranje. Da li je tu u pitanju financijski razlog, što je vrlo često, ne znam. Nema tu nikakvog jakog argumenta ili ideologije. Vrlo često su to bili banalni razlozi. Ili je to bilo pitanje nekakvih drugačijih planova, koji su se u međuvremenu ispostavili za to područje. U prostornom planiranju grada to područje je zamišljeno kao zelena zona, kao rekreativna zona.
- Specijal RSE: Jasenovac, sjećanje s rizikom
RSE: Jasenovac je stratište koje se i dan-danas zloupotrebljava i upotrebljava na različite načine. I tada je to bilo osetljivo pitanje. Koliko je u odabiru memorijala bio uključen sam Tito?
Horvatinčić: Uvijek više volim upućivati da se ovakve kompleksne teme konzultiraju s historiografskom literaturom. Jedna izvrsna studija je napravljena. Njemačka historičarka Heike Karge je obradila cijeli slučaj izgradnje Jasenovca, s arhivskim dokumentima i etapno, kako se priča razvijala.
Kroz cijele pedesete godine, javlja se interes, prije svega lokalne zajednice, da se podigne memorijal. U to se onda uključuju i neka republička tijela, republički SUBNOR-i (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata, prim. red). No, u nekom trenutku, otvara se pitanje i na saveznoj razini. Tu je dosta znatnu ulogu igrao Ranković (Aleksandar Ranković, srpski političar, blizak Titov saradnik, smenjen 1966. godine, prim. red.). Tema je politički bila iznimno osjetljiva.
Tito nikada nije bio u Jasenovcu. To je bila vjerojatno neka strategija. Jasenovac je bio simbol etničkog sukoba i simbol genocida. Čini se da je zapravo to bio neki pokušaj, ne da se umanji značaj žrtve, ali da se izbjegne pristajanje na viktimizaciju jedne ili osudu druge strane, prema nacionalnom ključu.
Spomenik je simbol regeneracije života nakon smrti. Mogli bismo to možda ukratko tako reći. To je zapravo cvijet, cvjetasta forma koja izrasta iz tla natopljenog krvlju, tla koje pamti te užase.
RSE: Da li je to poruka - sećamo se, ali sećamo se u znak pomirenja? Za razliku od onoga što se neguje sada - sećanje u svrhu daljnjeg razdora?
Horvatinčić: Svakako je tu, u tom primjeru, ali i u nizu drugih primjera, ideja bratstva i jedinstva koja danas zvuči kao otrcana fraza. Zaista je bila jedna funkcionalna ideja kroz niz desetljeća. Vrlo ozbiljno sukobljene strane su nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujući toj ideji i novom društvenom uređenju zasnovanom na ideji jednakosti uspjele uspješno živjeti zajedno, uspjele nekako izgraditi Jugoslaviju. Danas imamo i tu izložbu koja pokazuje njezinu svjetsku poziciju u ono vrijeme.
To je bilo onda odraženo i na način na koji se komemoriraju događaji. Uvijek ističem razliku između spomenika u Hrvatskoj, kada se gleda period prije 90-ih i nakon 1990., spomenici Domovinskom ratu. Oni su svi u crnom mramoru. To je isključivo jedan negativan pristup, u smislu - žrtva kao isključivo viktimizacijski diskurs, bez ikakvog emancipacijskog ili bez ikakvog pogleda koji bi otvorio mogućnost pozitivnog gledanja prema naprijed. To je odraz i ekonomske i društvene klime u kojoj danas živimo.
Ono što je obilježilo period prije 90-ih kroz memorijal svakako je pokušaj da se nađe izraz koji će dati dovoljno adekvatnu poštu žrtvama ali koje se neće završiti samo na pokapanju i na crnom mramoru.
RSE: Moja generacija je odlazila organizovano na ta stratišta, najvažnija stratišta širom bivše Jugoslavije. Šta je sa mladima danas?
Horvatinčić: Rekla bih da određeni interes, kao što sam i ranije rekla, nekako i raste. Možda su za to zaslužni i ovi medijski prikazi spomenika koji nam možda idu na živce. Internet ih je prepun. Američki hipsteri koriste te spomenike na raznorazne načine.
To ima određenog utjecaja i na svijest kod mlađe generacije da je riječ o važnoj baštini. Kada se shvati da je to vrijedna baština, onda se postavi pitanje - čemu je ona posvećena? Neminovno se dođe i do toga da je to možda i bitno nasljeđe i da sam sadržaj tih spomenika treba biti neka vodilja.
Naravno, organiziranih posjeta nema u toj mjeri. Inicijativa postoji kod nekih nastavnika. Znam da neke škole organiziraju posjete tim spomenicima, trude se. Vjerujem da će se taj trend nastaviti. Moramo biti optimistični, šta drugo reći.
RSE: Koliko su ti spomenici posvećeni antifašističkoj borbi, a koliko imaju ideološkog u sebi, kada je reč o komunističkoj ideologiji?
Horvatinčić: Za početak bih rekla da antifašizam, sam po sebi, nije van ideologije. On je borba protiv jedne ideologije i vrlo jasno postavljen u tom smislu. Također, historijski gledano, odluka o antifašističkoj borbi i savezništvu sa SSSR-om (Sovjetski Savez, prim. red.) koji je prednjačio u toj samoj borbi je svakako imala političke, vrlo jasne implikacije.
Što reći o korištenju ili instrumentalizaciji toga u političke svrhe nakon Drugog svjetskog rata? Naravno da je Partija sebi voljela isticati glavnu ulogu, ali i jeste imala glavnu organizacijsku ulogu u pružanju otpora. Imala je infrastrukturu i organizacijsku mrežu diljem zemlje. Na lakši način je mogla aktivirati stanovništvo. Drugačija je situacija, primjerice, sa spomenicima, posvećenim isključivo civilnim žrtvama na koje su se također postavljale petokrake zvijezde sa srpom i čekićem (komunistički simboli, prim. red.). To su primjeri gdje se vidi da je Partija koristila svaki mogući memorijal koji je vezan za Drugi svjetski rat, da bi sebe legitimirala i stavila na prvo mjesto.
RSE: Da li se posle ove sesije od četiri dana u Beogradu i razgovora sa publikom i studentima, vraćate u Zagreb ohrabreni?
Horvatinčić: Svakako, da. Osobito mi je važno, i mislim da je bitno, da je mlađa generacija zainteresirana. To je generacija koja će za koju godinu i sama donositi neke odluke i participirati, kao arhitekti, u kreiranju i odnosu prema ovoj baštini.
Svakako je ohrabrujuće. Definitivno, prema mom saznanju, to je prvi događaj, na području bivše Jugoslavije koji je uspio okupiti sve, ili većinu suradnika na izložbi, da iz prve ruke ljudima kažu, da ljudi mogu pitati, da mogu i kritizirati, ako je potrebno, taj projekt.
RSE: Da li će izložba kada se završi početkom iduće godine, da li se seli na ove prostore?
Horvatinčić: Ne, to nije u planu. Kao što sam već i isticala više puta, čini mi se da izložba, koju smo mi radili za Amerikance, koja je apsolutno prilagođena nekom njihovom znanju ili predznanju ili neznanju, nije izložba koja bi trebala biti ovdje. Svakako bismo trebali napraviti izložbu toga tipa, ali možda više prilagođenu našoj publici.
Facebook Forum