Nakon što su srednjoškolci u Jajcu dobili jednu bitku protiv segregacije u školstvu, bosanskohercegovački pisac, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i urednik magazina Školegijum, Nenad Veličković, to naziva simboličnom pobjedom, a postaće više od toga ukoliko se proširi na druge sredine u kojima je prisutna praksa "dvije škole pod jednim krovom".
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa Nenad Veličković kaže da je dobar znak što su se okupili mladi iz Asocijacije srednjoškolaca u Travniku, ali da bi njihova borba imala pravi efekat, akademska zajednica je ta koja bi trebala dati argumente da nacionalističko obrazovanje nije kvalitetno obrazovanje. Ali pitanje je da li to akademska zajednica uopšte želi.
RSE: Na problem postojanja podjeljenjih škola po etničkom principu ukazuje se već godinama, ali ništa do sada nije imalo ovakav odjek kao borba srednjoškolaca iz Jajca za obrazovanje bez segregacije. No, reakcija ministrice obrazovanja SBK Katice Čerkez ne odudara od dugogodišnje prakse, koju ovdašnji političari godinama provede u BiH. Kakvu to poruku šalje ministrica obrazovanja Katica Čergez?
Veličković: Njena je poruka jasna i očekivana: da je sigurna u silu kojom raspolaže. Ta sila je prije svega administrativna i birokratska. Ministrica Čerkez đake, srednjoškolce iz Bosne i Hercegovine, ne smatra ozbiljnom prijetnjom po svoje interese. Čak i to što im je pripisala da su oni samo mehanizam međunarodne zajednice isto pokazuje da ni međunarodnu zajednicu ona ne smatra ozbiljnim partnerom za razgovor.
Tako da to što je izjavila i to kako se ponaša nije ništa iznenađujuće. Možda ne bi loše bilo da, kad govorimo o njoj, imamo na umu da je ona samo jedan uzorak opšte politike, da to što radi ona, na slične načine rade i ostali ministri obrazovanja, bez obzira u kom se obrazovnom sektoru nalazili – srpskom, hrvatskom ili bošnjačkom.
RSE: Srednjoškolci u Jajcu su svijetla tačka u društvu u kojem i odrasli već godinama samo sliježu ramenima na igre nacionalističke politike. Jasno je da njima etničke podjele trebaju, ali kako tu praksu prekinuti u obrazovanju?
Veličković: Najprije treba biti jasno svakome da se to ne može prekinuti brzo, odmah, preko noći. Mnogo ljudi trenutno ne vidi u tome problem ili ne vidi veliki problem, ne gleda dugoročno. Te ljude treba, naravno, uvjeriti dobrim argumentima u suprotno, a proces argumentacije, uvjeravanja, ako nije nasilan, mora trajati uvijek dugo. Šta se može uraditi?
Očekivati u narednom periodu da se svi protivnici segregacije nekako ozbiljnije udruže, da u nekakvoj mreži imaju bolji protok informacija i da tako udruženi rade jače političke pritiske na vlasti koje provode tu segregacionu politiku. Struka bi, recimo, mogla da kreiranjem alternativnih programa ili kritikom postojećih pokrene neke reforme koje bi vodile ka jedinstvenim programima.
Jedinstveni programi su jedino realno moguće rješenje podijeljenih škola. Roditelji bi, recimo, mogli da djeluju prije svega podrškom djeci, da stoje s njima na protestima, da ne prave problem od njihove pobune, ili da ih ne sprečavaju da se bore za ono što smatraju važnim. Roditelji mogu da podrže djecu u bojkotu nastave, mogu da podnose tužbe protiv obrazovnih vlasti koje krše zakone i rade protiv važećih presuda. Roditelji mogu da traže od političkih stranaka da se u svojim izbornim programima obavežu na djelovanje protiv segregacije, ali da to ne bude samo deklarativno ili onako, predizborno, nego da pokažu da imaju stručnjake uključene u to, da imaju grupe koje se time bave, da imaju realne planove i realne programe za rješenje takve situacije.
Učenici su već uradili dosta, oni mogu da nastave sa umrežavanjem, sa uzajamnom podrškom, mogu da aktivnije i masovnije učestvuju u alternativnim programima. Nevladine organizacije mogu djelovati finansijskom podrškom, mogu pomoći organizaciji... Mogućnosti ima mnogo, samo je pitanje koliko zapravo ljudi u svemu tome želi da učestvuje. Zaboravio sam nastavnike. Oni su možda čak i najvažniji. Nastavnici takođe mogu djeci da daju podršku, mogu vlastitim primjerom, subverzijom ili protivljenjem nelegalnostima da učestvuju u tome.
RSE: Zašto je društvo tako dugo bilo pasivno? Zašto je dopušteno da obrazovanje u BiH više liči na aparthejd nego na obrazovanje u savremenom svijetu, moderno i kvalitetno?
Veličković: Nije ono ni sada nešto bitno drugačije nego prije. To što su ovi mladi ljudi iz Jajca uradili, to jeste jedan gest, akcija koja obećava, ali mnogo puta su se obećanja ovdje ugasila, izjalovila i nisu se ostvarila, tako da ovo što sam maloprije rekao, bez toga ništa od promjena i od njihovog trenutnog bunta neće biti. Zašto je to tako bilo? Razlog je, mislim, što mnogima to tako odgovara. Mnogo ljudi uključneih u proces strahuje za egzistenciju. Aktuelne vlasti kao dominantne linije u svojim politikama imaju zastrašivanje ljudi mogućim sukobima, ratovima.
Zbog toga su toliko aktivni narativi o prethodnom ratu, neraščišćeni računi itd. Ljudi su nesigurni, ljudi su obeshrabreni, uplašeni i nemaju hrabrosti, nemaju čak ni znanja, ne dolaze im niodakle ohrabrenja da se time bave. To je, mislim, jedan razlog. Drugi je, i to vrlo često u zadnje vrijeme govorim, jedna vrsta neodgovornosti akademske zajednice. Unutar nje postoji dovoljno znanja i postoji dovoljno slobode i najmanje razloga za strah za egzistenciju. Akademska zajednica je ranije trebala na ovo da reaguje. Ona je trebala već da ima spremne alternativne programe. Nažalost, očito da je i ona dobrim dijelom korumpirana i uključena da radi na suprotnoj strani. Očito je da uprkos svim akademskim standardima i humanističkim vrijednostima akademska zajednica izgleda nema problema sa segregacijom.
RSE: Mladi iz Jajca su se godinu dana borili i uspjeli da spriječe otvaranje nove škole koja bi značila novu podjelu i ohrabreni su zbog toga, ali kako sada da se očuva i 'nahrani' njihova ideja o ukidanju prakse dvije škole pod jednim krovom?
Veličković: Oni su uspjeli da se druga škola ne otvori, ali i dalje su podijeljeni u ovoj školi u koju idu na način da su to različiti pristupi nacionalnoj grupi predmeta, da Jajce i dalje ostaje mjesto u kojem su podijeljeni u osnovnim školama. To nije pobjeda nakon koje bi mi sad trebali svi da se veselimo. To je samo početak, jedan znak, signal nekog opravdanog nezadovoljstva. Možda simbolično to ima neku vrijednost. I ta vrijednost će postati više od simbolične ukoliko se ta ideja proširi na druge sredine.
Mislim da je jako dobro ovo što se Asocijacija srednjoškolaca u to uključila i taj njihov dolazak u Travnik je, iako možda nije bio masovan kao što se očekivalo, iz raznoraznih opravdanih razloga, dobar znak. Mislim da treba mlade ohrabrivati u drugim sredinama da se bune, ne samo protiv podjela. Ali buniti se nije dovoljno. Treba tražiti nešto bolje, a oni su to uradili. Oni su vrlo jasno rekli da hoće kvalitetno obrazovanje. Sad je potrebno da se da dovoljan broj argumenata da nacionalističko obrazovanje nije kvalitetno obrazovanje. To nije teško i to bi opet bio posao akademske zajednice, a nažalost, nisam siguran da će ona taj posao pošteno raditi.
Mislim da je važno i mladima, a i ostalima, ukazati na činjenicu da se obrazovanje u Bosni i Hercegovini dijeli sa opravdanjem ili pod izgovorom na pravo na obrazovanje na tri jezika, na tri "materinja" jezika, ali da je to laž. Istina je da mi svi ovdje govorimo jednim jezikom. Ne radi se o tri različita jezika, nego o tri različite nacionalne priče koje se pričaju djeci na istom jeziku. Djeca se udaljavaju jedna od drugih, jedni se drugima prikazuju kao opasnost, potencijalni neprijatelji, šire se predrasude. Nema drugog razloga da se djeca u obrazovanju dijele, osim toga da im se o vremenu i državi u kojoj žive laže na tri ista načina. Jer, kad bi oni čuli sve tri priče na jednom mjestu, shvatili bi da ne mogu sve tri biti istinite, a vrlo brzo bi došli do zaključka da su sve tri neistinite.
RSE: Nameće mi se pitanje: koliko je Bosna i Hercegovina daleko od normalnog obrazovnog sistema? Kad kažem "normalnog" mislim kvalitetnog, modernog, zasnovanog na humanističkim vrijednostima, na ljudskim pravima.
Veličković: To je važno pitanje i protivnici reformi ga vrlo često postave, znajući da mi u okruženju nemamo baš svijetle primjere. Obrazovanje ni u Mađarskoj nije bolje, u Poljskoj nije bolje, da ne govorimo o Srbiji i Hrvatskoj. Neke svijetle primjere imamo u skandinavskim zemljama, prednjači Finska. U Americi je ono dosta problematično i o tome se dosta piše. Naš problem ovdje nije originalno naš, dosta toga smo mi uvezli. Zato ga i ne možemo lako i brzo riješiti. Ni međunarodna zajednica nema rješenje.
Ali, sigurno da ima jako mnogo primjera dobre prakse svuda u Evropi, da se time ljudi vani mnogo ozbiljnije bave, tako da možda nećemo lako i brzo doći do nekog opštezadovoljavajućeg rješenja, ali da može biti bolje od ovog kako je sad, može sigurno. I čak mislim da smo mi onako baš zgodna zemlja da to uradimo, jer kod nas je to korištenje obrazovanja u ideološke svrhe mnogo očiglednije nego što je, recimo, u Poljskoj. Ovdje se mnogo lakše vidi jer smo bliže jedni drugima i unutar jednog administrativnog državnog sistema to se mnogo lakše vidi kako i jedni, i drugi i treći lažu svoju mladu populaciju.
Facebook Forum