Melina Kamerić je književnica iz Sarajeva. Piše kratke priče i eseje. Njena uloga u društvu BiH je svakodnevno razbijanje predrasuda, stereotipa, ali i ukazivanje na fašizam, homofobija i sve ono što predstavljanje kršenje osnovnih prava drugih i drugačijih. Ona kaže kako u društvu BiH, više ne postoje moralne vertikala, samo moralne horizontale.
RSE: Kritikujete društvenu zbilju i ukazujete na vrlo važne probleme u društvu Bosne i Hercegovine. Otkuda potreba za takvim činom?
Kamerić: Idemo od kraja, čini mi se, jer rijetko pišem. Mislim da sam zadnji blog napisala prije dvije godine. Ponekada, kada me nešto dovoljno iznervira, onda kritikujem.
RSE: Posljednja u nizu, ni danas, ni nikada - kolumna, koju ste posvetili, imena neću govoriti, poštujući Vaš stav u toj kolumni, svim ljudima, koji na osnovu imena i prezimena, procjenjuju vrijednosti čovjeka.
Kamerić: Nisam je posvetila njima, posvetila sam je svima onima koji to upravo ne rade. Ovima, što na osnovu imena, boje kože ili po bilo kom drugom osnovu, prave spiskove, njima se ne posvećuje ništa.
RSE: Koliko je to zaista problem u današnjem društvu BiH? U XXI vijeku smo informacijski i tehnološki trebali biti otvoreni ka cijelom svijetu, mnoštvo informacija je dostupno. Koliko smo mi pri kraju evolucijskog i civilizacijskog toka kada još uvijek imamo izjave, koje zaista vuku ka fašizmu?
Kamerić: Koliko smo mi u problemu, mislim da dobra divizija psihijatara, psihologa i sociologa ne bi mogla da definiše koliko mi nismo dobro. Problem je što, nakon ovog slučaja, koji nije prvi slučaj jer se dešava svakodnevno, ljudi mahom reaguju: "Pusti budalu, to treba samo ignorisati". Ne tako davno, ljudi su ignorisali jednog malog molera iz Austrije, koji je po nekim barovima, pabovima i pivnicama držao neke govore. Ne možemo ćutati zbog toga, što će i taj mali glas ili jedna mala grupa onih, koji smatraju da je to normalno i prihvatljivo, vrlo brzo postati većina. Mene je strah da su ti što ćute, postali većina, koja će prihvatiti da sve, što je drugo i drugačije, sve što ovaj grad čini onim što jeste, nestane.
Možemo povremeno reagovati na to. Trebalo bi nas biti mnogo više, da bi se nešto u glavama svih nas, promijenilo da bi prestali biti opresivna većina, da bi prestali biti "ugrožena" većina. Evidentno smo bili žrtva zuluma i zločina ali to ne treba da bude premisa toga da mi sada trebamo, prema svemu što je drugo i drugačije, prema svemu što je manjina, da se ponašamo isto. Stupanj razvoja nekoga društva se može ocijeniti po tome kako se odnosi prema životinjama.
Ne bih sada na tu temu, mada sam neki dan imala strašnu potrebu da reagujem zbog toga što se subotom u 2:00 popodne, na nesnosnoj temperaturi, jadni konj muči i dovodi ispred zgrade u kojoj, u tom trenutku, nema apsolutno nikoga. Ako hoćete neku manifestaciju, ostavite tog konja na miru. Konj nije ništa kriv. Pogotovo ne u toj situaciji, kada je napolju bio užasno vreo dan. Dovoljno hipotetičkih konja postoji u raznim ljudskim oblicima.
Treba nas više reagovati na takve stvari. Treba reagovati na jako puno stvari. Ovo društvo više nema moralne vertikale, ima samo moralne horizontale. Ne smijemo biti mutavi i ne smijemo ćutati na nepravde, koje su pred nama.
RSE: Prije deset godina, razni muzičari, književnici, umjetnici, novinari, nekako su jače reagovali, konstantno su nešto radili, nešto se dešavalo. Kritikovala se društvena zbilja na ovaj ili onaj način. Kako godine prolaze, toga je sve manje. Zbog čega?
Kamerić: U mom konkretnom slučaju i u slučaju nekolicine mojih prijatelja je pitanje- Koliko je kasno, zaista kasno? Koliko nemaju snage da 2019. još uvijek pokušavaju da promijene nešto. Moraš vući i nadati se da će se ovdje nešto promijeniti.
Često poredim Kosovo sa Bosnom i Hercegovinom. Možda smo mi u Bosni i Hercegovini, u jednom trenutku, posle strašne traume rata i agresije, izgubili talas, ono što je trebalo ovu državu da napravi puno boljom, sa nekakvim nesretnim spletom okolnosti i činjenicom da smo možda jedan veoma neuspio eksperiment, na koji smo manje-više pristali.
Moja generacija, kojoj je sada između 45 i 55, nema te snage. Mnogo puta smo ponavljali i ukazivali na istu stvar, da li možemo drugačije, možemo li bolje. Mi nismo zaslužili ovo, ova država to nije zaslužila. Nismo branili ovaj grad za tako nešto. Hajde da ne bacamo smeće, da ne plaćamo porez, da ne odgajamo generacije koje su prazne glave. Da li postoji neka kritična grupa ljudi, koja će stvarno moći da učini neku promjenu?
RSE: Gdje, po Vašem mišljenju, ide ovo društvo?
Kamerić: U Njemačku i Ameriku. Mislim da se kreće po jednoj ravni, gdje linija EKG-a povremeno malo odskoči, sa nekom naznakom ili idejom da je možda ovo društvo još uvijek živo ili zdravo. Bojim se da smo prešli tu granicu iza koje više nema povratka.
Ovaj sistem je nepostojanje sistema. To je jako opasna igra i to je jako opasna situacija, u kojoj smo mi već predugo. Čini mi se kao da imamo direktora vršioca dužnosti već 15 godina. Postoji problem da smo stalno u nekom vakuumu, između ničega i nečega, što bi možda potencijalno moglo biti nešto, ali nije ništa.
RSE: Volite humor. Tokom rata ste bila pripadnica Armije Bosne i Hercegovine. Koliko je tada humor bio prisutan i koliko je pomagao ljudima psihički da ostanu prisutni? Gdje je humor danas?
Kamerić: Moj humor je Twitter. Granica moga humora je što sam se rodila na Balkanu. Taj humor je nama najveći problem. Svemu se smijem, pa me sve i boli. Mi prije odlučimo da se nečemu smijemo i odlučimo na prvu da oko nečega napravimo vic, nego šta ćemo malo racionalno skontati šta se dešava.
Više mi to nije smiješno. Previše smo se smijali, previše je bilo sve smiješno, previše je sve vic. Mislim da nam je to negdje i napravilo štetu, koju teško da ćemo ispraviti. Naš humor jeste obrambeni mehanizam, ali nas nije dobro obranio. Možda ćemo morati malo drugačije i malo ozbiljnije.
Facebook Forum