Kader Abdolah, iranski pisac koji već trideset godina živi i radi u Nizozemskoj, gost je ovogodišnjeg Bookstana, festivala književnosti u Sarajevu. Izbjeglica, kako kaže, Abdolah i dalje ne može u rodni Iran koji je napustio nekoliko godina nakon iranske revolucije i dolaska ajatolaha Homeinija na vlast. Bio je protivnik šaha Reze Pahlavija, ali je, kako kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), novi režim nakon šaha bio opasniji.
Romanopisac i pjesnik često je bio na meti kritika zbog prevoda Kur'ana, svete knjige za muslimane na nizozemski jezik, ali i romana Poslanik u kojem je opisao život i smrt Poslanika Muhammeda. Osim o motivima za stvaranje ovakvih djela, Kader Abdolah, koji piše pod pseudonimom Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahan, govorio je i o suštini iranske revolucije i Iranu danas, te o svijetu slobode i piscu kao građaninu svijeta.
RSE: Gospodine Abdolah, nekad ranije ste izjavili da sloboda za vas može biti zastrašujuća? Rekli ste referirajući se na slobodu za koju ste se borili napustivši Iran i odseliviši u Nizozemsku. Jeste li danas slobodan čovjek i šta je piscu u današnjem svijetu sloboda?
'Ne mogu se vratiti u Iran.'
Abdolah: Više sam nego slobodan kao pisac, više sam slobodan nego neki drugi pisci jer mogu pisati šta god želim. Ali u isto vrijeme sam ograničen. Ne mogu se vratiti u Iran i zato što se ne mogu vratiti, moja mašta je slobodnija. Zato sam slobodan kao pisac. Ideja u mojoj glavi je slobodna, u mislima mogu ići bilo gdje, pa i u Iran, svojoj kući. Odgovor na pitanje jesam li slobodan – da i ne. Da, slobodan sam, mogu pisati. Ne, nisam slobodan, ne mogu se vratiti kući.
RSE: Gdje vidite sebe između ova dva pojma kojima se bavi ovogodišnji Bookstan – građanin svijeta i fantom slobode?
Abdolah: Slobodan sam građanin svijeta književnosti. Stvorio sam kuću samo za sebe, i to u nizozemskoj književnosti. Tako da sam građanin književnog svijeta.
RSE: Je li Iran i danas isti Iran koji ste napustili? Kako danas gledate na vašu zemlju?
Abdolah: Ne, nije isti. Smijenile su se dvije ili tri generacije otkako sam otišao. Dok sam ja živio u Iranu, vladao je šah, trajala je revolucija, rat... Režim je ubio na hiljade ljevičara tada. Čini mi se da nove generacije ne žele znati ništa o ovim stvarima. Ne znaju ništa o revoluciji. Gledaju na to kao na problem svojih roditelja, a zauzeti su potpuno drugim stvarima.
Islamska revolucija u Iranu 1979.
RSE: Ali vi i dalje ne možete otići u Iran?
Abdolah: To je nova zemlja za mene, novi svijet. Sve se promijenilo. Čak se i jezik promijenio. Postoji na hiljade novih riječi koje ja ne razumijem. Nove generacije su stvorile nove riječi. Žene u Iranu se se promijenile, također. Stvari su dosta slobodnije za ljude koji žive tamo.
RSE: Možete li ispričati kako ste odlučili napustiti Iran i zašto?
Abdolah: Zašto sam pobjegao iz Irana? Prvo, zato što sam bio pisac, a drugo jer sam bio član tajne ljevičarske grupe koja je prvo radila protiv šaha, a poslije protiv ajatolaha. Ajatolah koji je došao na vlast uništio je sve ljevičarske grupe. Uhapsili su moje drugove i mnoge druge ljude. Onda je nastupio osmogodišnji rat s Irakom. Hiljade ljudi su pobjegle, bio sam jedan od njih. Pobjegao sam od rata, ali ne samo zbog rata, već zbog političkih uvjerenja.
RSE: Pratite li sad situaciju u Iranu?
Abdolah: Kad govorim o promjenama, moram reći da, nakon što sam ja otišao, nisam imao nikakvih kontakata sa mojom zemljom. Nije bilo interneta i ako sam želio pročitati nešto, nekad bih čekao i mjesecima da dobijem novine ili neku knjigu ili bilo šta o Iranu. Danas čitam po cijeli dan, sve što me zanima. Ove stvari su promijenile i moju zemlju i ljude. Dok sam još živio u Iranu, kad je ajatolah došao na vlast, zatvorena su sva kina u Iranu. Rekli su – kina su zabranjena, ali danas, trideset godina kasnije, u Iranu se snimaju filmovi, postoje akademije za filmove... Mnogo toga se promijenilo.
RSE: Govorite o revoluciji, smjeni režima i situaciji koja je uslijedila nakon svrgavanja šaha. U knjizi Kuća imama pišete o tome na način koji prati uglednu iransku porodicu u ova burna vremena. Međutim ova knjiga bavi se i pitanjima političkog i privatnog i kako se ovo dvoje isprepliće. Ova porodica iako ugledna dolazi u sukob s fundamentalistima tokom revolucije? Jeste li htjeli ispričati priču koju svijet obično ne zna i ne vidi o revoluciji? Gdje je suština i gdje je „obični čovjek“ u priči o iranskoj revoluciji?
Abdolah: Suština iranske revolucije bila je u tome da se na šaha gledalo kao na „američkog slugu“. I narod to nije želio. Iran je zemlja s tradicijom, to je stara civilizacija. Ljudi su odlučili reći da je dosta i tražili su promjene. Onda je došao novi režim, ja sam protiv tog režima. Jer desilo se da smo smijenili „američkog slugu“, a dobili „Božijeg slugu“ na vlasti. I to je bilo mnogo opasnije nego prethodni režim. Novi režim je postupao tako što su rekli – naša riječ je Božija riječ. I to je opasno, mnogo opasnije od bilo koje druge zemlje.
Ja sam iz takve jedne porodice, poput one u Kući imama. Moja majka, nana, djed... svi su bili religiozni, ali nisu bili fanatici. Moja porodica davala je ženama slobodu, kćerkama, sinovima... Iako sam nikad nisam bio previše religiozan, to je moja porodica, shvatao sam sve to.
Ali novi režim, fanatistički režim poručuje – moraš raditi kako ja kažem. Samo je jedan način i to je onaj koji ja predložim. I to je pogrešno. Riječ je o isključivosti koja je opasna. Oni ugnjetavaju sve koji se protive.
RSE: Govorite o religijskoj isključivosti i koliko je opasna, je li vas novi režim i problemi koji su došli naveli da poslije napišete knjigu o Poslaniku Muhammedu i da osim ove knjige napravite prijevod ili tačnije interpretirate Kur'an na nizozemski jezik?
Abdolah: Dok sam živio u Iranu, bio sam ljevičar, volio sam Che Guevaru i cijelu tu priču, smatrali smo da je Kur'an opijum za siromašne ljude. Mislili smo da ga ne treba čitati, ali moja porodica je imala Kur'an. Ja ga nikad nisam čitao u Iranu, iako moja porodica jeste.
Onda sam došao u Evropu i postao poznat pisac. I svi su odjednom počeli govoriti kako je to moja knjiga, pitali su jesam li je čitao posebno nakon napada u New Yorku 11. septembra. Koja je to moja knjiga? Pa Kur'an, odgovarali bi mi svi. Nisam to doživljavao kao moju knjigu. Ali onda sam shvatio da to jeste i moja knjiga. To je knjiga moje porodice. Odlučio sam je pročitati kao pisac koji treba pročitati knjigu koja je dio njegove kulture. Vidio sam da je to fantastična knjiga, predivna knjiga. Kao pisac sam vidio da je to predivno napisana knjiga. Čitao sam je onako kako pisac čita druge predivne knjige, ne kao svetu knjigu, već kao fikciju. Vidio sam toliko ljepote u njoj da sam morao da je pokažem i drugima.
Prije mog prevoda u Nizozemskoj su bila četiri prevoda, ali ljudi nisu čitali Kur'an jer je on težak za čitanje. Odlučio sam ne da je prevedem, nego da svoje čitatelje pokušam provesti kroz Kur'an. I dok sam čitao i prevodio Kur'an, otkrio sam Muhammeda, poslanika. Muhammeda kao čovjeka. I zavolio sam ga. On je bio pjesnik, vođa, borac, bio je snažan, sve je radio, bio je političar. Zato sam morao to pokazati, pokazati ko je on bio kao ljudsko biće. Čovjek sa snom. On je snažno ljudsko biće čije ideje i danas žive i ja sam to tako htio pokazati, kao pisac.
RSE: I bili ste kritizirani zbog toga?
Abdolah: To je odjednom postalo opasna knjiga. Ali ja kažem, ja sam to uradio jer sam zavolio Muhammeda, jer volim Kur'an, to je najljepša knjiga fikcije koju sam ja pročitao.
'I dok sam čitao i prevodio Kur'an, otkrio sam Muhammeda, poslanika. Muhammeda kao čovjeka. I zavolio sam ga. On je bio pjesnik, vođa, borac, političar.'
RSE: Vi ste u svojoj interpretaciji Kur'ana promijenili neke dijelove, odnosno redoslijed pojedinih ajeta ili odlomaka Kur'ana? Dodali ste i opis smrti Poslanika Muhammeda?
Abdolah: Zbog toga kako je Kur'an nastao, on je težak za čitanje. Ljudi ne razumiju sve što tamo piše. Onda neki kažu – ja ovo ne razumijem, ovo je Božiji govor. Ja sam pokušao poredati sure i ajete na logičan način, hronološki, Muhammed je prvo napisao ovo, pa ovo... Da bi ljudi mogli razumjeti.
I dodao sam jedno poglavlje. Zato što mi se toliko sviđa. Želio sam opisati kako je Muhammed umro. Spustio je glavu na krilo njegove drage Aiše. To je predivna priča. Najveći je problem što muslimani ne čitaju Kur'an, ne čitaju ga jer ga ne razumiju. Da bi se razumio Kur'an ljudi moraju biti obrazovani, moraju znati čitati ovako star tekst.
RSE: Govorite o tekstu koji je zahtjevan, o arhaičnom pisanju, vi ste u jednom trenutku morali ostaviti svoj jezik i svoje pismo i početi stvarati na novom jeziku. Je li to utjecalo na vašu ideju, na misao u glavi, na pokretačku energiju da stvarate?
Abdolah: Sve se promijenilo. Promijenilo se moje razmišljanje, moje življenje, sve. Zbog ove jezične promjene, promijenio sam se i ja, kao pisac, kao čovjek. Novi sam čovjek. Kao da u meni postoje dva pisca, jedan koji piše na perzijskom i drugi koji piše na nizozemskom. Ja to uspoređujem s drvetom jabuke. Da nisam napustio svoju zemlju, bio bih drvo jabuke, ali sam zbog promjene sebe i svega oko sebe postao nešto više drvo jabuke. Narastao sam, moje jabuke su drukčijeg okusa.
RSE: Vi ste se promijenili, promijenio se Iran iako i dalje ne možete ići tamo, ali šta je s Bliskim Istokom generalno, mislite li da se stvari mijenjaju?
Abdolah: Internet je promijenio sve. Na dobar način. U moje vrijeme nije bilo ni kompjutera ni interneta. I ako pričam o Jugoslaviji, Bosni, Nizozemskoj... to su bili kao snovi. Nismo znali gdje su te zemlje, nismo znali ništa o njima. Danas znamo i vidimo sve. Promijenio se svijet, promijenili su se umovi u ljudima.
RSE: I ljudi su više povezani na jedan način, ali i udaljeni na drugi način? Mnogo Iranaca ne živi u Iranu, jeste li vi uvezani s iranskom dijasporom, umjetnicima ali i ljudima koji to nisu?
Abdolah: Ne, Iranci ne paze jedni na druge. Ne prave nikakve zajednice. To je iranski način, iransko razmišljanje. Naravno, imamo prijatelje, ja imam prijatelje Irance, ali se ne uvezujemo na taj način zajednice. Imate Turke koji su zajedno svugdje, koji se drže skupa, Marokance koji također vole da su zajedno, Arapi također, ali ne i Iranci. Ne žele biti dio nečega. Mi smo apsolutni individualisti. To nije loša stvar, tako možete rasti i razvijati se više.
RSE: Sljedeće pitanje ima veze sa Sarajevom, bili ste ovdje i ranije. Tada se, ako se ne varam, predstavljali knjigu Poslanik. Bilo je mnogo negativnih kritika na ovu knjigu, čak i ovaj put su neki konzervativni mediji pisali kako je na Bookstan došao islamofob koji vrijeđa Poslanika. Kako gledate na ovakve kritike i je li se Sarajevo promijenilo?
Abdolah: Tri stvari su bitne. Prvo, kad sam prvi put bio ovdje, Sarajevo je bilo tužno. Rane su bile svježije nego sad. Sad nakon deset godina sam opet ovdje i Sarajevo je sretno. Muškarci su zgodni, žene su lijepe i dotjerane. I jedna važna stvar, prije deset godina, u Sarajevu je bilo tek nekoliko prodavača sladoleda. Sada su posvuda mjesta gdje možete jesti sladoled. A to znači sreću. Sladoled je znak sreće. I ja sam sretan zbog toga.
Druga stvar, osjećam se kao kod kuće. Sarajevo jako podsjeća na moj rodni grad Arak. Tamo ne mogu ići, ali ovdje mogu doći.
Treća stvar, fanaticama kažem: Selam alejkum! Ja sam vam prijatelj. Pročitajte što sam napisao. Poštujem Muhammeda i njegovu knjigu jer sam je pročitao, mnogo puta, rečenicu po rečenicu, poglavlje po poglavlje, ja je poznajem, znam tu knjigu. Da li je vi znate? Prije nego sam preveo Kur'an na nizozemski, svi su tamo mislili da je to loša knjiga. Poslije su ljudi čitali moj prijevod i svidjelo im se, jer je to lijepa knjiga.
RSE: Na čemu radite danas? Šta je osnovna preokupacija?
Abdolah: Dosad sam pisao o kulturnim, tradicionalnim, historijskim pitanjima, o Iranu, ratu, imigraciji, ali nekako bih sad želio da ne pišem o tome. Želim pisati knjige koje nemaju veze sa mnom. Želim da vidim kako ću napisati knjigu bez sjećanja na sebe.
RSE: Hoćete li moći pobjeći od sebe?
Abdolah: Dobro ste to kazali. Želim pobjeći od sebe i vidjeti mogu li pisati knjigu kao pisac koji je izgubio pamćenje. Želim imati čist um i nemati sjećanja.
Facebook Forum