Dostupni linkovi

Ivana Dragičević: Ne pristajem na to da smo provincija


Dragičević: Jednaki i 'jednakiji' među nama
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:07 0:00

Poznata hrvatska spoljnopolitička novinarka Ivana Dragičević ovih dana u Beogradu promoviše svoju knjigu "Nejednaki". Posle 20 godina rada, rešila je da svoja iskustva rada na terenu, razgovora sa svetskim državnicima i ljudima, pretoči u knjigu.

Na nešto manje od 300 strana, svojim pričama, odlučila je da naglasi problem koji smatra suštinskim a to je da je nejednakost najveći izazov današnjice.

RSE: Da li je problem nejednakosti, zapravo, suštinski problem procesa globalizacije, nečega što je trebalo da preventivno utiče da do toga ne dođe - a pokazao se kao potpuno suprotan efekat?

Dragičević: Apsolutno. Globalizacija, po svojoj biti, trebala je svima pružiti jednake šanse – za razvoj, za uspjeh, za nekakav bolji život. To je bio taj koncept, koji je barem prezentiran kada se krenulo u tu cijelu priču. Globalizacija, ipak, čini se, nije proradila za sve i mi danas u svijetu imamo bazene nejednakosti. Ekonomisti se danas dosta bave tom temom kao jednom od dominantnih tema, pitanjem naše budućnosti kao čovječanstva, a to je nejednakost i unutar država, i društava, i između država, te društava u svijetu.

Kako riješiti pitanje nejednakosti, ako uzmemo da smo, po nekakvoj prirodnoj osnovi, svi nejednaki, žene, muškarci, rasno, klasno, rodno, kako god želimo uzeti? Pitanje je – je li uopće moguće stvarati nekakvo egalitarno društvo, utopijsko? To je sad za neku drugu temu.

Međutim, današnji svijet je pokazao da globalni procesi i društveno-političko-ekonomski procesi, u nekim lokalnim nacionalnim kontekstima, prvenstveno nisu doživljeni od ljudi kao nešto što je pravedno. Sada se mi nalazimo u nekakvom rascjepu, nekoj promjeni, globalnoj uopće, koncepta toga na kojim osnovama ovaj svijet funkcionira. Ja se iskreno nadam da te neke promjene, dileme i strahovi kojima svjedočimo samo neće otići u nešto ružno.

RSE: Knjiga je skup Vašeg rada na terenu, razgovora sa zvaničnicima. Bio je tu i Bašar el Asad, i, tako da kažemo, obični ljudi. Gde je ta nejednakost najslikovitija, prema Vašem mišljenju?

Dragičević: U tom nekom vrijednosnom smislu, u knjizi koja se zove "Nejednaki" čak ne idem za tim, osim definiranja ovih pojmova o kojima smo pričali, znači ekonomske i drugačije nejednakosti. Ja jednostavno konstatiram da u svijetu postoje nejednaki, kao neka činjenica, možda jednaki i "jednakiji" među njima. Nejednakost se očituje u svakom kontekstu.

Na primjer, u doba globalne borbe protiv terorizma ili straha od terorizma, mi imamo situaciju da se cijele društvene skupine, ljudi iz određenih država, stigmatiziraju zbog toga što iz tih država dolaze određeni ljudi koji su počinili terorističke akte. Imamo cijelu dimenziju izbjegličkog pitanja, koja je, prema mom mišljenju, jedan povijesni proces koji će apsolutno obilježiti cijelo 21. stoljeće, jer je to jednostavno tako.

Intervju nedelje: Ivana Dragičević
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:17:00 0:00
Direktan link

Dakle, u knjizi samo konstatiram tu nejednakost, tu činjenicu da smo svi nejednaki, i razmišljam zašto je nemoguće da u svijetu u kojem nas veže sve zajedno, ako ništa, ta kuća koja se zove planeta Zemlja i nešto što svi osjećamo već na vlastitoj koži, a to su klimatske promjene i nekakva neizvjesna budućnost na koju mi, mislim, ipak ne možemo utjecati.

Zašto se ponekad ne možemo staviti u cipele tog drugog, imati neku vrstu empatije da barem pokušamo razumjeti kontekst i svijet iz kojega taj čovjek prolazi, i kada se stvori taj neki prostor za dijalog? Mislim da je lakše govoriti o različitostima i suprotnostima, a ne dolaziti u konflikt.

To nije utopija, to nije nekakav idealizam o nekom boljem svijetu, za razliku od onog kojem svjedočimo i kojem smo svjedočili ovdje, na Balkanu, dakle, ratova i neprijateljstava.

Na nama je da sami sa sobom popričamo u ogledalu.

Mene suštinski zanima kako je moguće, što se kod nas događalo, da, recimo, vi i ja smo susjedi, pijemo kavu, družimo se, djeca nam idu u školu, a u roku 48 sati, ja vama, kao trudnici u osmom mjesecu trudnoće, pucam između nogu, što je jedan od slučaja koji se dogodio u ratu, u bivšoj Jugoslaviji. I to je nešto što mene muči, i kao novinara i kao ljudsko biće, nešto što u doba straha, emocija, neizvjesnosti, gdje se lako manipulira svime time, može skrenuti u svakom smjeru. Mislim da je na nama svima da sami sa sobom popričamo u ogledalu.

RSE: Srbija i ljudi ovde su prilično nezainteresovani kad se radi o nekim vestima iz sveta. Ni ostale zemlje regiona nisu mnogo odmakle u tom smislu. Koliko baš ta nezainteresovanost za svet oko sebe doprinosi tome da imamo nejednakost koja tako uporno opstaje?

Dragičević: Mislim da je to ključno pitanje za naše podneblje, za naš dio svijeta, jer mi kao da smo sami sebe provincijalizirali. Ne tako davno u toj povijesti u Beogradu, Zagrebu, u Sarajevu, dolazili su studenti s Bliskog Istoka, iz Afrike. Ta država koja se zvala Jugoslavija bila je jedna od osnivača Pokreta nesvrstanih, postavila je neku vrstu historijskih odnosa s tim kontekstima, s tim zemljama.

Evo, i dan-danas, imala sam nekoliko slučajeva kada dođete u neku afričku zemlju, da oni vas, u tom kontekstu, kada kažete odakle ste, razumiju kao nekog tko je "jednakiji" s njima nego neko tko dolazi, ako dolazite recimo u frankofonu državu u Africi iz Francuske, koju i dalje smatraju ljudima koji su im u povijesti učinili dosta zla.

Tako da zemlja koja je imala dopisničke mreže po cijelom svijetu, koja je bila aktivni sudionik u međunarodnim procesima, mi smo se, svaki u svakom kontekstu, provincijalizirali. Mogu govoriti za iskustvo Hrvatske, koja je i članica NATO-a i članica Europske unije, čiji predsjednici i premijeri sjede ravnopravno s tim državama članicama na samitima, za tim stolovima donose odluke koje se tiču i Sirije, i Jemena, u stvari, Afrike, cijelog našeg bližeg susjedstva, da ne govorim o unutarnjim temama, koje su isto tako navezane na globalne događaje, uzročno-posljedično na njih utječu.

To je jedan od ključnih problema koji, možda zbog ekonomske situacije ovdje i svega, ne znam kako mu doskočiti. Međutim, to je taj vražji ili božji, nazovimo ga kako hoćete, internet, koji pruža tu otvorenost prema svijetu koja možda fali.

Ne pristajem na to da smo provincija.

U današnje doba nekakve kakofonije i manipulacije vijestima, utjecajima i procesima, ljudi danas često, čini mi se, ovdje traže nešto što bi afirmiralo neki njihov strah ili predrasudu i onda u tim svojim oblacima ostaju i perpetuiraju taj neki obrazac koji je isto tako diskutabilan u razumijevanju današnjih globalnih procesa. Dakle, mi ovdje trebamo otići ponovno u osnovne vrtiće, u škole i stvarati neku novu generaciju bi možda mogla iznijeti to na svojim leđima. Ne pristajem na to da smo mi provincija.

RSE: Upravo sam se setila meni interesantnog dela u knjizi. U Velikoj Britaniji, pred Bregzit (Brexit), jedan Britanac Vam je objašnjavao zbog čega će glasati za izlazak iz Evropske unije. Pošto su migranti njegov glavni razlog za to, kada ste mu naznačili da je i njegova žena takođe migrantkinja, jer je iz Francuske, i sve moguće posledice izlaska, on je bio prilično iznenađen. Koliko su, zapravo, ljudi površni u tumačenju, neinformisani, nezainteresovani da sagledaju širu sliku?

Dragičević: To je tako. To je činjenica i ne može se očekivati od ljudi da rade ono što bi mi na neki način trebali raditi. Naš je problem što nam se kontekst toliko urušio da je užasno teško raditi pravu priču i na pravi način informirati ljude.

Spomenut ću još jedan element iz tog dana, tih 48 sati, dana glasanja na referendumu za izlazak iz Europske unije i dana poslije. Sjedili smo u jednom kafiću gdje mi je prišao mladi čovjek, vidio je kameru, nije znao odakle smo, ali je imao potrebu izjadati se i reći – "Ja sam glasao za izlazak iz Europske unije, a danas mi ti isti koji su mi govorili da trebam izaći i glasati za izlazak kažu da su lagali kada su, recimo, rekli da Europska unija uzima ne znam koliko britanskih milijuna koji bi trebali ići u naš sistem javnog zdravstva".

Strašno je da se u današnjem dobu mogu dogoditi takve stvari koje su bile koncipirane isključivo na manipulaciji emocijama, što su pokazala tri, četiri istraživanja najvećih britanskih pollstera (anketara), da je glasanje za Brexit bilo emotivno i potpuno iracionalno i neutemeljeno na činjenicama. Ljutnja, bijes na sistem, na političare je nešto što se u ovim prostorima ne treba puno objašnjavati.

Svako u svojoj niši, seljak zbog svoje zemlje, radnik zbog svog posla, novinar možda i zbog nekog šireg cilja s obzirom na ulogu koju bi trebao obavljati, teško je, kao što ste spomenuli, uopće naći modalitet kako da ljudi sebe samoemancipiraju i počnu participirati u tome da razmišljaju. Ali, ja sam optimist. Vidjet ćemo.

RSE: Na nekoj dnevnoj bazi, na ličnom nivou, kako se Vi borite protiv nejednakosti? Svi osetimo neku nepravdu u nekom trenutku. Kako joj se suprotstavljati i na koji način je prevazilaziti?

Dragičević: Teško je. Jedno je nejednakost, jedno je pravednost, treća je ova priča bogatstvo i siromaštvo. Jako puno je tu elemenata u koje se može imputirati ta priča. Kao osoba i kao novinar, prije svega, mi moramo jasno i glasno o tome govoriti.

Mi živimo i dalje u nekakvim patrijarhalnim društvima gdje je nama kao ženama možda i teže baviti se ovim poslom jer je prostor difamacije još toliko otvoren i toliko se tolerira da me to zgraža, da mi živimo u 2018. godini gdje je normalno, da budem kolokvijalna, opandrčiti novinarku, prije svega stoga što je žena.

To je jedan element te nejednakosti koja se kreira, na koju apsolutno nikako ne želim, ne smijem, neću pristati, javno ću uvijek glasno govoriti i biti možda vrlo okrutna prema tima koji šire takve poruke i to rade.

Nepravda je svuda oko nas, nejednakost je svuda oko nas, a mi moramo uvijek ono – svoje dvorište, svoj komšiluk, svoje susjedstvo – ići tako da se ne dogodi to da jednog dana ponovno možete pucati svom susjedu ili komšiji u srce ili između nogu, nego da shvatite da ste svi u toj istoj kanti i da vam neće pomoći mržnja i ljutnja na nekog drugog.

RSE: Kada spominjemo novinare, koliko se oni u današnje vreme bave uopšte širom pričom ili se na kraju sve svelo na lažne vesti, na post-istinu? Koliko danas prostora ima za nekakav normalan rad, pod uslovom, naravno, da oni koji hoće da istražuju, da gledaju širu sliku, ostanu živi?

Dragičević: Tu je ključan ovaj zadnji dio pitanja. U Europskoj uniji u prošloj godini ubijeno je četvero novinara koji su se bavili istraživanjem prije svega toka novca i prljavih poslova koji su bili vezani uz porezne manipulacije. Od Malte, Slovačke, vidjet ćemo šta se dogodilo u Bugarskoj, dok završi istraga i suđenje.

Užasno je teško danas baviti se novinarstvom u ovim malim sredinama koje su, prije svega, ekonomski devastirane i ne mogu investirati više u ljude, u pravu priču i u nekakvu borbu za duboko istraživanje, prije svega korupcije.

Ja znam puno slučajeva, recimo novinara iz Hrvatske, koji su na takav način difamirani da više nisu svoji ljudi. Naš je problem što se držimo tih naših malih sfera.

RSE: Slična situacija je i sa pojedincima, nezavisno od naše struke. U Francuskoj ste razgovarali sa dvojicom aktivista koji su kroz svoj manifest "Bežite" poručili mladim Francuzima da odu iz zemlje jer tu za njih nema budućnosti. Posle toga pretrpeli su velike kritike. Koliko se, zapravo, isplati dizati buku, s jedne strane i, s druge, koliko anarhisti takve situacije koriste opet u druge svrhe?

Dragičević: Apsolutno. Toliko je interesa, toliko mogućnosti da se reagira, da se rade neke stvar. Ali, u ovom slučaju koji spominjete, u principu je to trebala biti neka inicijativa, skeč, da se ukaže na to da je Francuska država, kako oni to kažu, sklerotične gerontokracije, jednog političkog klijentelizma koji generira stalno iste ljude na vlasti. No, s obzirom na cijelu strukturu Francuske, jedan od njih kaže fantastičnu rečenicu – "Vi gledate, i danas sastav francuske nogometne reprezentacije nije isti kao i sastav francuske nacionalne skupštine".

Mladi žive i ulaze u svijet rada, jer Francuska ima također visoku stopu nezaposlenosti mladih. Dakle, ulaze u svijet rada kao devedesetogodišnjaci koji imaju rak.

Mislim, kad gledamo o pitanju perspektive, nije ni kod nas baš bolje. Hrvatska ima taj slučaj egzodusa ljudi u Irsku, možda čak ne više zbog toga što ne bi mogli naći posao, nego im je dosta atmosfere. Odlaze raditi možda neke niže rangirane poslove od njihovih kvalifikacija, ali ono što je poruka ovih Francuza jeste da se ta priča stalno perpetuira.

RSE: Dok ste boravili u Kini, prilikom obilaska jedne institucije, primetili ste kartu sveta koja je drugačija od one na koju smo navikli. Tu je, umesto Atlantika, centar sveta Pacifik. Da li je to, možda, najbolji odraz velesila, da one sebe uvek gledaju kao centar sveta, da je ta borba za prevlast za njih ključna, a da su ljudi potpuno na dnu agende?

Dragičević: Šta je suština i šta je suštinska promjena? Je li to tako kako treba biti danas ili to ima nešto utopijsko, o čemu mi sanjamo, da je neko bolje i pravednije društvo? Ne znam. Ja mislim da je danas moj najiskreniji odgovor na sve, ako neko pita kako bi taj svijet trebao izgledati, apsolutno: Ne znam.

Mi danas imamo taj svijet u kojem se ta Kina i Amerika navodno bore za tu premoć. Koliko su i te sile a uzmimo i Rusiju, u sredini, u računici od svoje veličine i važnosti – koliko je njima bitna afirmacija i priznanje.

Dakle, Rusija, koja od Petra Velikog sanja o modernizaciji, želi da je se prizna da je ona ta "Velika Rusija". Kina, koja u svom drugom kontekstu želi sada s Silk Roadom (Put svile) da bude neki globalni igrač. Amerika, kojoj Trump (američki šef države, Donald Trump) govori – "Svi su nas iskorištavali, mi smo svima ne znam šta davali, i ovo je sad vrijeme da mi sebe ponovno izmislimo i da budemo snažni".

Logično je, i svijet je bio tako postavljen ustvari, da te velike države budu neke silnice, ali danas, u ovom multicentrizmu, mislim da se iz računice izuzimaju neke druge stvari. To su, prije svega, migracije i njihov utjecaj u nekoj budućnosti, u sljedećih sto godina, recimo, na evropski kontinent.

RSE: Pomogli ste momcima iz Sirije u Hrvatskoj? Oni su imali svoj bend, na kraju su i nastupali širom Hrvatske. To je dosta privuklo pažnje i na kraju je sve pomoglo da oni dođu tamo gde su planirali, u Nemačku. Kakav je osećaj kada si lično angažovan, makar na jednom malom planu?

Dragičević: To je bilo 2015. godine, takozvana migrantska izbjeglička kriza koju smo iskusili svi na Balkanu. Desilo se nešto što je mene mučilo – da su se ljudi depersonalizirali, da se govori da je granicu prešlo 100- 200 migranata, izbjeglica.

Oni su, kao svi, htjeli doći u Njemačku. Mi smo shvatili iz priče da oni nisu takli instrumente godinu dana. I jednostavno, aj'mo nešto, da se ljudi osjećaju kao kod kuće, da ne sjede tamo u tom nekom blatu ili centru, aj'mo im napraviti koncert. I to je bila nekakva prva možda drugačija priča od svih onih koje su se pričale te 2015. godine.

Došlo je jako puno stranih medija koji su izvještavali o tome. Neki još sviraju, neki ne, raspali su se. Uvijek te, kad ideš iz takvog užasa, iz rata, negdje dostigne, nažalost, taj PTSP. Ali meni je ljudski bilo super da si nekom omogućio da se osjeća kao čovjek a ne kao nešto drugo.

Migranti zahtijevaju da se otvori granica prema Hrvatskoj
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:03 0:00

RSE: I sada, evo, tri godine posle, gledamo slike iz Velike Kladuše, iz Bihaća. Nisu lepe. Kakvu poruku šaljemo sada?

Dragičević: Bila je jedna prekrasna poruka te 2015. Jedan čovjek je u Slavoniji, kada su ljudi prešli iz Srbije u Hrvatsku, plakao, držao jabuke i dijelio tim ljudima. Rekao je – Bože, pa ovako smo mi izgledali.

I sad imate, recimo, s jedne strane cijelu priču Europske unije koja ulazi u taj neki sigurnosni aspekt, humanitarni se gubi iz vida. Cijeli narativ se promijenio. U toj priči sudjeluje Hrvatska sa svojim političkim ciljem ulaska u Schengen. Dakle, zaštita granica.

S druge strane, imate Bosnu i Hercegovinu, koja je najveće horore ovog rata prošla, gdje stanovnici gradova rade demonstracije, kao: 'Maknite ove odavde'. Kažem, to je opet nešto što meni nije jasno i ne pristajem. To nisu hiljade ljudi koji su došli okupirati i uzeti vaš i moj posao. To su takve konstrukcije koje su nerealne.

Svaki od tih ljudi jedino što hoće je normalan život. A mi, koji smo devastirani na svaki način, možda da ti uđe neko novi, da ti da neki novi input, možda bi i nama život bio slađi. Ali dobro. Vidjet ćemo kamo nas rijeka nosi.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG