"Obično izaberem one priče koje su djeci interesantne, koje nisu preduge, a koje uvijek imaju i neku poruku. Dijete koje sluša takvu priču prije spavanja vjerovatno i razmišlja o onom šta su likovi u toj priči pričali, o čemu su razgovarali, na koji način oni mogu da se poistovjete, da izaberu postupke nekog od tih likova", kaže Branka Kukić, učiteljica u sarajevskoj osnovnoj školi „Džemaludin Čaušević“ za Radio Slobodna Evropa (RSE).
"Nastojim da promičem neke životne vrijednosti koje su za taj uzrast jako, jako važne i bitne. Jedna od njih je bila hrabrost, jedna je bila poštenje, jedna je bila upornost, pa drugarstvo, iskrenost, bliskost", navodi ova sagovornica RSE.
Branka Kukić svaki dan tonski snima zanimljive priče koje im potom šalje, da ih mališani mogu slušati pred spavanje. Već 27 godina radi u prosvjeti.
„U ovo vrijeme, kad smo počeli nastavu od kuće, i kad se tako malo čujemo i viđamo sa dječicom, a moja su djeca uzrasta prvog razreda, nekako mi je palo na pamet, da bih ostala u nekom kontaktu s njima, da bismo održali ono što smo postigli u toku prvog polugodišta, ipak su oni prvačići, palo mi je na pamet da bih mogla s njima podijeliti nešto što je samo naše.
Razmišljala sam na koji to način uraditi. Činilo mi se zgodnim da ja njima pričam priču, pa mi je palo na pamet da bi to mogla biti neka priča za laku noć. I tako je počelo. Prva priča se djeci dopala, naravno i roditeljima, i tako sam nastavila dalje. Ništa posebno“, priča Branka.
RSE: Koliko je važno očuvati tu prisnost kontakta između učitelja i učenika u situaciji poput ove sa pandemijom korona virusa?
Kukić: Ja ću biti iskrena. Možda sam ja pošla ovdje najprije od sebe. Htjela sam da učinim da svako to dijete iz mog razreda zna da razmišljam o njemu, da nisam učiteljica koja će samo pregledati domaći rad koji roditelj pošalje, jer su oni mali da bi to mogli sami uraditi, da neću samo vrednovati taj njihov rad kod kuće i reći 'Bravo, to je dobro' ili 'Možeš ti to bolje', nego da im na ovaj način pokažem da zaista razmišljam o njima i da čekam, isto kao i oni, dan kada će sve proći pa ćemo se vratiti u naš razred.
Ono što dijete očekuje od vas u tom uzrastu, da se ne bi prekinula, prelomila ta crta, da bi ostala ta povezanost, učitelj obično traži način na koji će to da uradi. Eto, ja sam to nastojala, između ostalih stvari, i sa ovim malim pričama za laku noć. Ja se nadam da će, kada sve ovo prođe, biti i nešto dobro poslije ovog svega. Nama to nije novo.
Mi smo to radili u našim učionicama i prije ovog virusa i izolacije. U prvom razredu obično imate vrijeme koje odvojite za neke neobavezne, lijepe stvari, gdje učitelj može biti beskrajno fleksibilan, a da opet stigne sve drugo uraditi. Moja su djeca od početka zavoljela priče. Nisu to teške priče, nisu duge, uvijek su, onako, lijepe, kratke, vesele, zanimljive. Baš za njihov uzrast prilagođene.
RSE: U prosvjeti ste gotovo tri decenije, učenici Vas prepoznaju kao nekog kome vjeruju, ko ih zna slušati. Šta je potrebno da bi neko bio dobar učitelj ili učiteljica?
Kukić: Pa, znate, kad se postavi to pitanje, obično se kaže da je dobar učitelj onaj koji zna djeci prenijeti znanje. Ja se slažem i s tim, ali bih najprije rekla da je dobar učitelj onaj koji zna slušati djecu, beskrajno ih slušati, onaj koji zna podstaknuti kod njih znatiželju, produžiti njihovu maštu, dati im sigurnost u okruženju u kojem se nalaze.
Znači, prije svega, kad dijete dođe u školu, u prvi razred, da se osjeća sigurno i voljeno, da je tu slobodno. A dalje se gradi sve na tome. Znači, promišljati, dozvoliti im da kažu, i ono što je pogrešno, ne prekidati ih. Poticati ih, nek' istražuju, cijeli svoj život, neka imaju osjećaj da mogu sve reći, da ne bude skrivanja.
Rekla bih da je dobar učitelj onaj učitelj koji zna da sluša dijete, koji ga potiče u njegovim željama i potrebama, učitelj koji će prepoznati na koji način, koje dijete i koliko može u kojem trenutku. Oni mogu mnogo naučiti, ali ne za isto vrijeme i ne na isti način. Tu smo onda mi, da nađemo način, da nađemo vrijeme, da nađemo i količinu koju ćemo im prenijeti, ili zadatke koje ćemo im postaviti.
Nekako se to uvijek kaže da je to ljubav prema djeci. Naravno da je ljubav prema djeci, niko ne bira svoj poziv u životu ako ne voli nešto što će raditi, što će ga ispunjavati, dugoročno. Ja bih rekla da je to zapravo potreba čovjeka, svako od nas ima potrebu da se na neki način ispuni, da bude kreativan, da ostavi nešto iza sebe.
Moja želja je da sve ono, dok sam ja odrastala, kroz moju djecu, dok su se školovali, učinim ljepšim i boljim od onog čime ja nisam bila zadovoljna. Možda me je i to potaklo da odaberem ovaj poziv u životu, i beskrajno sam zahvalna što imam priliku raditi sa djecom, naravno, i sa njihovim roditeljima, u školi, u kakvoj ja radim, gdje imam zaista prekrasne uslove i saradnju, gdje mi je omogućeno da zaista pokažem ono što mogu i što želim.
RSE: Kada prođe ova situacija sa pandemijom, šta mislite hoće li biti posljedica po školstvo i na koji način bi najbezbolnije bilo nastaviti dalje u obrazovanju?
Kukić: Ja se iskreno nadam da neće biti velikih posljedica, pogotovo ne po zdravlje naših učenika. Isto tako, moram biti iskrena i reći da ne očekujem neke velike promjene. Imam dovoljno godina iskustva da znam da se kod nas nekako sporo stvari mijenjaju.
Ali, ono što zaista iskreno želim jeste da u daljem obrazovanju bude promjena, u smislu da se stavi više potencija na to da dijete istražuje, da promišlja, da ponudi nešto što će biti njegovo, da to ne bude samo, kao do sada, usvajanje nastavnih sadržaja, koji su često preveliki, preteški, koji vam često ne dozvoljavaju da uradite nešto drugo što biste htjeli s djecom, zato što tako kaže nastavni plan i program za taj i taj razred.
Znači, nadajmo se da će se promijeniti na bolje, da će nastavni plan i program biti prilagođeniji uzrastu djece, a da će djeca imati mnogo, mnogo više slobode u smislu kreativnosti, a da ćemo mi biti zaista samo ti koji će ih samo poticati, koji će ih voditi kroz to njihovo školovanje.
Zašto podaci ne pokazuju cijelu sliku?
Dnevna kompilacija slučajeva zaraženih korona virusom koje objavljuje Univerzitet Johns Hopkins je najkompletnija na svijetu, ali se oslanja na informacije koje dostavljaju vlade pojedinih država.
U mnogim zemljama postoje restrikcije o objavljivanju takvih informacija ili drugi razlozi zašto se ne želi prikazati puna slika.
Metodologija, direktnost, transparentnost i kvalitet ovih podataka može dramatično varirati od zemlje do zemlje.
Facebook Forum