Za više od pola vijeka karijere proslavljeni glumac Boro Stjepanović odigrao je preko stotinu pozorišnih i filmskih rola, predavao je u četiri regionalne glumačke akademije, bio je jedan od osnivača dvije akademije dramskih umjetnosti – u Sarajevu i na Cetinju. Napisao je četiri knjige o glumi, svojoj životnoj pasiji.
Raspad Jugoslavije je debelo osjetio na svojoj koži, kada je nasilno mobilisan i natjeran da puca na svoje Sarajevo. Danas, kaže, živi u svom paralenom svijetu u kome nalazi spas od okruženja u kome, kako kaže, ništa nije u redu.
RSE: Kako doživljavate današnji ex-jugoslovenski prostor u društvenom i politčkom smislu? Desnica je opet u usponu, svjedoci smo novih nestabilnosti, konflikta, veliki državni snovi ne umiru, do dijaloga dolazi samo pod stranim pritiskom. Kako Vama sve to djeluje?
Stjepanović: To je jedan svijet u kome ja ne živim. To je svijet politike, pogrešno shvaćene politike. Ja živim u jednom sasvim paralelnom svijetu. Volim nauku i naučnu fantastiku, pa volim i te paralelne svjetove, jer je to jedna mogućnost da se iz svijeta u kome ništa nije u redu pobjegne u svijet u kome je sve u redu.
Kada sam prije izvjesnog vremena krenuo u Sarajevo na proslavu 35 godina osnivanja Akademije scenskih umjetnosti, a poslije onog samita predsjednika vlada, država i ne znam ti čega zapadnog Balkana - budalast termin, upali smo u njega, ali svejedno - nikad se nisam osjećao Balkancem. Mislio sam da idem u sam pakao, jer su mi obećali ratno stanje, mržnju, nepovjerenje.
Kad sam došao tamo doživio sam najprijatniju stvar možda u životu. Mnogo mladih ljudi na jednom mjestu, bez ikakvih predrasuda, pjevaju, igraju, vesele se, ne pitaju se za ime i prezime, ne pitaju se za vjeru i naciju, a pogotovo ne za političo opredjeljenje. Politika nam je izgradila jedan svijet u koji smo se mi uhvatili kao guske u magli i lutamo po toj magli.
RSE: Koliko sve to ostavlja pečat na stanje u recimo kulturi? I u toj oblasti angažovani formati doživljavaju udar desničara, vlasti.
Stjepanović: To su sve izmišljene kategorije: desničari, vlasti. Sve da bismo se uhvatili u to kao pile u kučine. Uopšte me to ne zanima, zanima me profesionalnost, posao, rad, ljudi, ljubav među ljudima, a nikako takozvani interesi, geostrateški, geopolitički. Sve je to laž, sve je to jedna kasta izgradila, a na čelu joj je naravno centar Evrope. A odatle nam dolazi ta definicija koju su naši, mogu reći idioti, prihvatili, svesrdno – ne moram nikoga da volim, mogu da imam samo interese, pa onda istakne nacionalne, pa vjerske, pa prije svega tu su zapravo lični interesi.
Izbori. Demokratija nije samo u politici i samo u izborima, možda je najmanje u tome. Mi svaki dan pravimo bezbroj izbora, ja sam od jutros napravio bezbroj izbora. Mene biraju hoće li me uzeti ili neće, ja biram hoću li igrati tu gdje su me pozvali ili neću, a sav mi se život pokušava svesti na to hoće li biti izbora, kada će biti izbora, samo zbog toga da bi grupica ljudi došla na vlast. Šta znači vlast, oni su naše sluge. Sve to je u temelju pogrešno. Pokušavam da živim u paralelnom svijetu i da za ovaj svijet politike ne znam.
RSE: Da li taj Vaš mikro svijet doživljavate kao privilegiju ili golu nuždu?
Stjepanović: Kao privilegiju. Jer ja sam toliko pametan da sam se ograničio u jedan svijet u kome postoji ljubav, dostojanstvo ljudsko, uvažavanje, u kome politika kao interes i mržnja ne postoje. Ovi su nas svrstali u geto, Evropa. U geto. Zato što nas stvarno tako doživljavaju. Jednu su moju studentkinju pitali u Londonu: "Šta si ti, jesi li neku školu završila?", "Jesam", kaže, "glumu". A oni – "Zar to postoji kod Vas?"
RSE: Kada razmišljate o tome kako na Balkanu sporo dolazi do promjena - neki pominju kao razloge siromaštvo, neprosvijećenost, medijsku kontaminaciju - koliko je teško ovdje odvojiti uzroke od posljedica?
Stjepanović: Pa teško ih je svuda odvojiti, to nije samo pitanje Balkana. Ja ne znam šta je Balkan, nikad Balkanac nisam bio. Šta je to, geto!? Zna se šta je Balkan, a mi smo na Balkanu, mi smo primitivci, mi smo Balkanci. A to nam se diktira iz istog primitivnog političkog centra jer ni oni ništa nijesu pametniji od nas, ako nisu i gluplji, jer su samo administratori koji su se dočepali velikih plata i sada nam drže pridike.
RSE: Za ovaj prostor mnogi kažu da je testni poligon velikih sila. Kolika može biti cijena takvog potencijalnog odnosa?
Stjepanović: Svako plaća svoju cijenu i čovjek je na kraju uvijek u gubitku, individualni čovjek, pojedinac. Sve su ovo pogrešno shvaćene, definisane stvari. I olupaće se o glavu pojedincima, a narodi će biti pa nestati. Narodi ništa nijesu bitniji od pojedinaca. Zašto bi se radi opstanka jedne tobože nacije, ili jednog tobožnjeg nacionalnog ili vjeskog identiteta ubijali ljudi, i to masovno? Zato da bi opstala neka magla, neka opšta ideja o pripadnosti naciji ili vjeri!?
RSE: Mnogi mladi ljudi odavde su našli spas u bjekstvu.
Stjepanović: Neka su. Ništa mene to ne boli.
RSE: Je li to skupa cijena koju plaćaju ova društva?
Stjepanović: Ma ne. Ma ne. Kakva skupa cijena!? Mi smo upali u te fraze njihove. Zašto je skupa cijena da neko ko je živio u Sarajevu sjutra živi u Sidneju? Zašto je to skupa cijena. Ništa! Čovjek bira, ide. Svijet je naš!
Facebook Forum