Premijera predstave „Nigdje nikoga nemam“, u režiji Albana Ukaja, po tekstu Edvarda Bonda, održana je u petak na sceni Sarajevskog ratnog teatra. Radnja drame postavljena je u post-apokaliptično društvo, gdje su emocije, sjećanja i empatija zabranjene.
Autorski tim fokus predstave usmjerava na negiranje genocida, kolektivnu krivicu, veličanje ratnih zločinaca i odbijanje suočavanja sa prošlošću. Tim povodom razgovaramo sa režiserom Albanom Ukajom.
RSE: Predstava „Nigdje nikoga nemam“ premijerno je izvedena u petak na sceni SARTR-a. Zašto baš ovaj naziv predstave?
Ukaj: Bond je odlučio da nazove svoju dramu „Nigdje nikoga nemam“ u jednoj od trilogija koju je napisao početkom 2000. godine. Mi smo tekst izabrali zato što mislimo da ima dovoljno potencijala da nam nudi ono o čemu bi smo mi htjeli da govorimo, a to je o kulturi zaborava, negiranju zločina, veličanju ratnih zločinaca, o surovom kapitalizmu, o nedostatku ljudskog duha i degradacije društva u budućnosti.
RSE: Radnja drame postavljena je u post-apokaliptično društvo, gdje su emocije, sjećanja i empatija tako reći zabranjeni. Koliko je to približno društvu BiH danas?
Ukaj: Mislim da nije približno samo društvu BiH, nego mislim da sada svijet pati od tog globalnog sindroma. Nedavno se na CNN-u pojavila ta rečenica kao post-čulska, svako ima sada neku svoju istinu, kojom pokušava da barata za dnevno političke potrebe. To se nas koji živimo u BiH tiče.
Koliko govorimo o tome? Na jedan vrlo perfidan način pokušavamo da zataškamo sve što se desilo u prošlosti. Ne govorimo o tome, radi nekog većeg cilja, a zapravo stvar nam se sve više i više produbljuje. Ne da nema pomirenja, nego je razmak između naroda u BiH sve veći i veći. Baš iz tog razloga smo mi odlučili da radimo ovu predstavu.
„Nigdje nikog nemam“ je neka vrsta opomene. Godina 2070, o kojoj je Bond pisao, nije daleko. To je neka naša bliska budućnost. Nažalost, čini mi se da ono što je Bond napisao u tom futurizmu već sada vidimo. On piše o razrušenim kućama koja svaka liči jedna na drugu, koje su pretvorene u prah i pepeo. Imate drugi sloj društva, koji brani svoj kapital i ne zanima ga kako izgleda Homs ili Damask ili neki drugi grad u Siriji.
RSE: Ako uzmemo da je proces suočavanja sa prošlošću, negiranje genocida, kolektivne krivice i veličanje ratnih zločinaca nekako još uvijek nezavršen proces u BiH, uz postojanje tri istine, koje političke elite konstantno guraju, koliko nas to sve unazađuje, vraća u neke rane devedesete?
Ukaj: Nas vodi ka nečemu što će biti vjerovatno, ako idemo ovim tokom, čak i gore od devedesetih. Mislim da su devedesete ništa, sada se već to ne spominje, u poređenju sa ovim što se sada priprema.
Mislim da su devedesete ništa, sada se već to ne spominje, u poređenju sa ovim što se sada priprema.
Da pričam bez rukavica, ne da umanjim ni zlo koje je počinila ni jedna strana. Govorim sada u političkom smislu današnjice u regionu, u zadnje vrijeme pogotovo. Sve to zahvaljujući dviju vladama, naših komšija iz Hrvatske i Srbije, kako god to neko tumačio. Premijerka Srbije Ana Brnabić negira genocid i javno i po tribinama. Da ne govorimo o politici koju vodi Hrvatska ka BiH. Nekako sve liči na period zajedništva iz devedesetih, da bi se počelo još jedno krvoproliće.
Nadam se da do toga neće doći. Stvarno bismo pokazali još jednom, pa za sva vremena, da sve one predrasude o Balkancima bi se sada definitivno ispunile. Neki neobrazovani ljudi su odlučili da svakih dvadeset, trideset godina počinju neko novo krvoproliće.
RSE: U najavi ove predstave rekli ste da vjerujete da je Bond, u strepnji za bolju budućnost, pisao ovaj Orvelovski komad, kako bi upozorio svoje čitaoce šta ih čeka ako se opuste i prepuste svoju volju nekom diktatoru. Riječ diktator, diktatura, u posljednje vrijeme se često spominje u javnom prostoru u BiH. Kako to komentarišete?
Ukaj: Sredstva koja se koriste da se dođe do neke apsolutne kontrole nad jednim narodom danas su drugačija. Nisam siguran da li možemo to sada baš nazvati u teoriji diktaturom, ali naravno da liči na to. Na primjer, ono što radi Orban u Mađarskoj je jezivo i bukvalno liči na neke knjige koje smo čitali o Drugom svjetskom ratu. Ovo što se dešava u Banjaluci sa policijskim sistemom koji predvodi Milorad Dodik je isto vrlo blizu tome. Kada se već tako često spominje diktatura, ima tu vjerovatno nešto, nije to bez značaja.
RSE: Kako bi ste ocijenili proteklu godinu, nedavno je završila, kada je u pitanju ulaganje u kulturu u BiH?
Ukaj: Mislim da je kultura u BiH kao neki pacijent na infuziji, koji bi trebao da opstaje bez snage, bez mogućnosti da se bori, ali da je živ, na aparatima, bez želje da se taj pacijent probudi. Mislim da prvo mora angažman od strane umjetnika biti veći, individualniji, ne očekivati da će nešto institucije raditi za nas. Sa druge strane, to spominjem već nekoliko puta, kada imam priliku da budem u medijima, zadnjih nekoliko godina smo počeli dijeliti scenarije po nacionalnom ključu, a ne po kvalitetu scenarija. To će nas skupo koštati i trebati će nam puno vremena da se od toga oporavimo.
RSE: Ko ih je počeo dijeliti?
Ukaj: Ministrica kulture FBiH je po nacionalnom ključu dijelila, kako za festivale, tako i za kinematografiju.
RSE: Ukoliko se nastavi ovakva praksa, brojni su primjeri koji potvrđuju dodatno urušavanje kulturnih institucija u BiH, kakva se može očekivati ova godina, kada je u pitanju kultura? Mnogo je problema sa kojima se nosi većina institucija.
Ukaj: To ne mogu procijeniti, ali po ovome što vidim, po početku ove godine, ne vidim nekog pomaka. Niti se povećao ukupni budžet, pa se vjerovatno neće povećati budžet za kulturu. Ne vidim da će se tu nešto puno promijeniti.
Sa druge strane, dok god budemo postavljali stranačke ljude na vrhu kulturnih institucija, tu neće biti nikakvih pozitivnih rezultata. Ukoliko se ne budemo odvojili od toga i dok ne budemo oprani i operisani od ideje da osoba koja mora biti direktor ili direktorica jednog pozorišta mora biti iz stranke koja je na vlasti u tom trenutku, u kantonu ili državi, nebitno, tu nema pomaka za kulturu.
RSE: Jesu li umjetnici, kulturni radnici, čast izuzecima, dovoljno angažovani da se izbore za svoje mjesto?
Ukaj: Mislim da nisu. Mislim da smo mi najtiši od svih naših kolega u regionu. Sjećam se reakcija koje su naše kolege imale u Zagrebu, povodom ispada ministra kulture u Hrvatskoj. Sjećam se aktivizma koji su preuzele naše kolege u Beogradu, povodom smjene direktora Narodnog pozorišta u Beogradu, njihovog štrajka. Mi tako nešto nismo uradili nikada i ne vidim da će se tu nešto promijeniti. Dobrim dijelom smo za situaciju u kojoj se nalazimo odgovorni i mi sami.
Facebook Forum