Službeni Zagreb odlučio se za blokadu nastavka pregovora Srbije za priključenje Evropskoj uniji. To još nije službena blokada, to je za sada pokušaj usporavanja procesa.
Diplomati vole nijanse i uvijeni eufemistički govor, pa se s hrvatske strane čuje da nije riječ o blokadi zbog bilateralnih sporova, već o inzistiranju na ispunjavanju općeprihvaćenih evropskih kriterija za ulazak u Uniju.
Isto je govorila i službena Ljubljana kada je Slovenija gotovo dvije godine blokirala Hrvatsku na putu u EU. Ovdašnja javnost, a i evropska, taj je manevar tada nazvala pravim imenom – ucjena.
Hrvatska se, u toku svog dugogodišnjeg pregovaračkog procesa, svečano obvezala da se neće tako ponašati prema susjedima, da neće bilateralnim sporovima uvjetovati ničije pristupanje Uniji.
"Čvrsto je stajalište Republike Hrvatske da otvorena pitanja između država, koja su bilateralnog karaktera, kao što su, na primjer, granična pitanja, ne smiju kočiti pristupanje država kandidata u Europsku uniju, od početka procesa do stupanja na snagu Ugovora o pristupanju", stoji u Deklaraciji Sabora RH iz listopada 2011.
I tada i sada na vlasti je bio HDZ. Sada čak u nestabilnijem, koalicijskom aranžmanu. Ipak se odlučio na poništavanje vlastite političke deklaracije i uvjetovanje pregovaračkog procesa Srbije. Jer o tome se radi, u priču o "poštovanju europskih načela" malo tko vjeruje.
Za otvaranje pregovaračkog procesa svaka zemlja članica EU daje vlastiti pristanak. Takva su evropska pravila. Hrvatska može blokirati Srbiju. Utoliko je njezina odluka legitimna, ali je li razumna?
Odnosi sa Srbijom opterećeni su nedavnom prošlošću, napredak je spor. Postoje brojna neriješena i otvorena pitanja. Ali tako je bilo i 2011. godine. Što se promijenilo?
Momentum, kazali bi političkim novogovorom.
Ponajprije, Hrvatska je u međuvremenu (2013) ušla u Evropsku uniju. U desetogodišnjem, često frustrirajućem pregovaračkom procesu, izmijenile su se tri Vlade.
U završnici, Vlada Jadranke Kosor pristala je ispuniti sve uvjete što ih je Evropska komisija pred nju postavila. To je bio posljednji vlak za EU. Nakon toga, svi ostali kandidati na ulazak u Uniju pričekat će neodređeni broj godina. Zakoni i niz političkih odluka koji su doneseni evropeizirali su hrvatski politički krajolik. To je neosporni dobitak cijelog tog procesa.
Međutim, mnogi od tih akata bili su deklaratorni, tek da se udovolji zahtjevima. Prisjetimo se zakona o upotrebi ćiriličnog pisma koji je HDZ donio pa potom praktički derogirao. Slično je i sa spomenutom deklaracijom o (ne)uvjetovanju pristupa u EU. Zamišljena je za taj trenutak, kada se EU i tvrdoglavu Sloveniju trebalo odobrovoljiti i demonstrirati principijelnost. Sada više ne mora.
Nacionalističkoj Vladi, a takva je trenutačno u Hrvatskoj, odgovara održavanje stalnih napetosti sa susjedima s kojima ionako postoje bremeniti odnosi. To je lagani, iako opasan, način preživljavanja.
Dalje, nacionalističkoj Vladi, a takva je trenutačno u Hrvatskoj, odgovara održavanje stalnih napetosti sa susjedima s kojima ionako postoje bremeniti odnosi. To je lagani, iako opasan, način preživljavanja. I Vučićevoj Vladi, a u Srbiji su izbori pred vratima, odgovara da ima aktiviranog "najdražeg neprijatelja". Nacionalizmi se sukobima hrane, od njih žive.
Hrvatska spominje tri konkretna razloga za uskraćivanje svoje podrške otvaranju pregovaračkog poglavlja 23 iz pristupnog ugovora Srbije. To su puna suradnja s Haškim tribunalom, provođenje ugovora o zaštiti hrvatske manjine u Srbiji i odustajanje od zakona o nadležnosti srpskog zakonodavstva u suđenjima za ratne zločine na područje cijele bivše Jugoslavije.
Oslobađanje Vojislava Šešelja šokantna je odluka Haškog tribunala. Djelovanje tog istog Šešelja prije, za vrijeme i poslije rata izaziva sablazan, uvreda su žrtvama i zdravom razumu. Ali, kakve to ima veze sa "punom suradnjom s Haškim tribunalom"?
Zaštita hrvatske manjine u Srbiji legitimna je državna briga, u okviru općih konvencija i međudržavnih ugovora. Evropska zajednička načela ne predviđaju istovrsno uređenje prava u svakoj državi.
Europarlamentarka s liste HDZ-ea, Ruža Tomašić predložila je – kako oni nama, tako mi njima. To nije evropsko načelo. A ako Srbija i dalje inzistira na nadležnosti svoga zakonodavstva za cijelu Jugoslaviju, Tomašić predlaže ukidanje hrvatskog zakona o oprostu i masovna suđenja Srbima.
Neovisno o ovim radikalnim stajalištima, srpski Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine iz 2003. godine jest sporan.
U čl. 3 toga zakona utvrđuje se da su državni organi Srbije nadležni za vođenje postupaka za krivična djela ratnog zločina, genocida, zločina prema čovječnosti na teritoriju cijele bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve.
To jest sporna odredba i po tome se taj zakon može promatrati kao politički produkt. Inače, neosporno načelo generalne nadležnosti za ratne zločine kada se proglašava točno za određeni teritorij, a taj teritorij se prostire izvan vlastite države, opravdano se može promatrati i kao težnja za arbitriranjem.
Srbija, a to je premijer Vučić ponovio prije neki dan, tvrdi da su na osnovu tog zakona obavljena suđenja u Srbiji i za Srebrenicu i za Ovčaru. Dovoljna je i generalna nadležnost, bez geografskog određenja, što poznaju mnoga zakonodavstva, uz sklapanje međudržavnih ugovora.
Srbija se inati, Hrvatska inzistira. Ako se želi, to se moglo i još uvijek se može relativno lako riješiti.
Hrvatska blokada formalno nije objavljena. Riječ je o dugom putu, na kojemu su moguća razna rješenja. Pitanje je glavnog cilja.
Hrvatska blokada formalno nije objavljena. Riječ je o dugom putu, na kojemu su moguća razna rješenja. Pitanje je glavnog cilja. Zagreb opetovano izjavljuje da se zalaže za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Za vjerodostojnost jedne zemlje važno je da stoji iza svojih riječi i deklarirane politike.
Ili se računa da će se kad-tad ionako uključiti Berlin ili Washington. A do tada se možemo malo svađati.
