Dok čeka na vratima Evrope, ispunjavajući ili ne pravila koja ulazak u porodicu evropskih država zahtijeva, BiH sve sporije i nezainteresiranije rješava jednu od najvažnijih obaveza prema samoj sebi i civiliziranom svijetu – ne pronalazi žrtve iz proteklog rata.
Goraždanka Ines Ribić 26 godina čeka da joj institucije ove zemlje kažu gdje su posmrtni ostaci njenog oca Ibrahima i ko je, ispred kućnih vrata, ubio njenu majku Slavicu. Priču o ženi, koja je kao dijete doživjela neočekivanu životnu dramu, objavili smo prije nekoliko godina, ali do danas se ništa nije promijenilo, osim što je svaka posjeta majčinom grobu u Goraždu, sve teža.
Prvi dan rata u Goraždu, 4. maj 1992. godine, Ines i njen otac Ibrahim i majka Slavica, sestre Anesa i Emina, te deda i baba, Ilija i Esma Hrenek, dočekali su u porodičnoj kući. Nakon što je na kuću pucano, pobjegli su u naselje Mahala. Na insistiranje dede Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, nakon desetak dana odlučili su se vratiti kući. Njenom ocu, poznatom taksisti iz Goražda, odmah su oduzeli automobil, a porodica je smještena u kućni pritvor.
„Tatu kad su odveli, on nije imao snage ni da se okrene. Kada je silazio niz stepenice, ja sam ga vidjela malo sa strane, on je već plakao. Mislim da je znao da nas neće više vidjeti. A mi smo cijelo vrijeme bili tu, i kad su tatu odveli i kad su mamu ubili. Ona je izašla u dvorište ispred kuće i tu su je ubili, odmah ispred vrata. Pucali su iz snajpera. Isti taj koji je pucao, došao je da vidi je li baš pogodio. Htjeli su da je ukopaju u neko srpsko groblje, gore, oko Površnice i Jabuke, međutim, Srbi nisu dali. Rekli su: 'Ona je Muslimanka, udata za Muslimana'. Nisu dali i onda su je vratili dolje. Ispred kuće je ukopana.“
Posmrtni ostaci majke Slavice ekshumirani su kasnije i sahranjeni na groblje Kolijevke u Goraždu.
Ines danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali često posjeti njen grob kako bi položila cvijeće. U izbjeglištvo iz dijela Goražda koje je početkom rata bilo u rukama srpskih snaga, Ines i njene sestre su krenule pod drugim imenima. Bio je to jedini način da dobiju propusnicu srpskih vlasti.
„Mi smo promijenile imena i rekle da smo prihvatile srpsku vjeru. I oni su nas kao srpsku djecu pustili da izađemo u njihovom konvoju. Ja sam ostala Ines, srednja sestra Anesa je bila Ana, najmlađa sestra Emina bila je Mira. I to su nam bila imena nekih dvadeset dana.“
O sudbini oca Ibrahima raspitivala se sama i od preživjelih svjedoka i drugih zarobljenika saznala da je najprije bio zatočen u školi u Podrenjinu, gdje je pretučen, a potom je odvezen prema Sokocu, gdje je posljednji put viđen.
Dok čuva njegovu posljednju poruku napisanu u logoru nekoliko kilometara od kuće, Ines nastavlja borbu za pravdu, koja je teška i predugo traje.
„Borba za istinu traje već dvadeset i šest godina. Traje toliko dugo da ne mogu više ni da brojim. A gdje stoji? Ne stoji nigdje. Stoji zabačena, kao da ti ljudi nikad nisu postojali i kao da više nikoga nije briga za njih. Ne samo moj otac, nego sav narod, sva ta djeca.“
Facebook Forum