Sasvim je jasno da se ne može nastaviti i dalje na isti način. Moramo izvući pouku iz sadašnje pandemije. Pitanje je samo koju. Svi ćemo se složiti da ulazimo u nešto nepoznato, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) književnik i društveni teoretičar Igor Štiks.
Štiks naziva sadašnju situaciju "savršenom olujom".
"Temelji su već bili uzdrmani. Čekao se samo nešto jači udar koji je, neočekivano, došao iz sfere nevidljivoga, ali toliko moćnog, jakog kao što je virus – napravivši nešto što u povijesti kapitalizma nikada nismo vidjeli, a to je da mašina stane."
Stoga je, prema njegovim rečima, nužan novi društveni ugovor koji bi se morao izgraditi nasuprot onom u čemu smo živeli poslednjih 30-tak godina.
Sarajlija po rođenju, Zagrepčanin po ranoj mladosti i školovanju koje je nastavio u Parizu i Čikagu, do skora profesor Univerziteta u Edinburgu, a poslednjih godina uglavnom nastanjen u Beogradu – Štiks kaže da je zbunjen sadašnjom situacijom, kao i svi ostali.
Utjeha u umjetnosti
RSE: Mnogi kažu, ne samo umetnici, da živimo u nadrealnom vremenu zbog pandemije korona virusa. Izjutra kada ustajemo ne znamo da li smo se probudili iz ružnog sna ili nas čeka još ružnija java. Da li samo iz neke umetničke perspektive možemo naći smisao u svemu ovome i energiju da opstanemo i izdržimo. Kako Vi, kao pisac, sve ovo doživljavate?
Činjenica je da u ovakvim situacijama, koje doista izazivaju ogroman strah i tjeskobu, veliki broj ljudi odgovore traži baš u umjetnosti. Tek sada oni koji su inače slabo plaćeni, postaju vitalno važni.
Štiks: Biti pisac vam ne daje prednost nad drugima. Svi tražimo izvore koji mogu donijeti utjehu ili pojasniti ono što osjećate. Zato ne čudi popularnost Kamijeve "Kuge" poslednjih dana. Naravno da sama situacija priziva i atmosferu Kafkinih djela.
RSE: Ili Bokačovog "Dekamerona" iz srednjeg veka.
Štiks: Tako je. "Dekameron", koji su mnogi zadnji put čitali u lektiri i, vjerujem uživali, pogotovo u pričicama koje si pričaju izbjeglice iz jedne pandemije, a mnoge od njih su ne samo briljantno napisane nego prepune erotskih sadržaja. Činjenica je da u ovakvim situacijama, koje doista izazivaju ogroman strah i tjeskobu, veliki broj ljudi odgovore traži baš u umjetnosti. Tek sada oni koji su inače slabo plaćeni, postaju vitalno važni.
'Savršena oluja' i strah političara od nemira
RSE: Pre nego što budemo u nastavku razgovarali o posledicama koje će biti višestruke, najpre o uzrocima svega ovoga. Da li je problém u zakasneloj reakciji nadležnih širom sveta, ili smatrate da to isto ne bi mnogo pomoglo, da zapravo uzroke treba tražiti dugoročnije u tipu društva u kome živimo? Tačnije, da je ova pandemija razotkrila mnoge slabosti u samim temeljima društava u kojima živimo.
Štiks: Sasvim je jasno da u globalno povezanom društvu velikih što privremenih što dužih migracija, pojava virusa ne može biti zaustavljena. Međutim, svi dobro znamo da su godine uništavanja javnog zdravstva sada došle na naplatu, kao i da bi posljedice bile manje da je uslijedila brža reakcija političara.
Istina je da se zakasnilo i da danas gledamo kod najvećeg broja političkih vođa operetu u kojoj oni zapravo glume da nešto čine, da ginu za svoje narode kako bi zapravo ublažili političku štetu koja je već tu. Oni se također pribojavaju, jer dobro znaju, da ovakve pandemije izazivaju nemire. Političari znaju da su ljudi kada izgube posao i nemaju što da jedu, a smrt ili bolest ih vreba, puno odlučniji nego što su bili kada je sistem donekle funkcionirao i tako dobivao njihov pristanak.
Oni se itekako plaše a i trebaju se bojati reakcije koja će se tek dogoditi. Ovo je ono što se naziva "savršena oluja". Temelji su već bili uzdrmani. Čekao se samo nešto jači udar koji je, neočekivano, došao iz sfere nevidljivoga, ali toliko moćnog, jakog kao što je virus – napravivši nešto što u povijesti kapitalizma nikada nismo vidjeli, a to je da mašina stane.
Zašto Srbija uvozi kvasac?
RSE: Prošle godine je bila velika rasprava oko uništavanja šuma u Amazoniji. Tada se nije pominjala opasnost od virusa nego više od ugrožavanja pluća čovečanstva, kako se naziva Amazon. Pominjete problem uništavanja javnog zdravstva, što su pre svega činile desničarske vlade u poslednje dve, tri decenije. Dakle, da li je na neki način čovek odgovoran za ovo što se desilo?
Štiks: Čovjek je pripremio kontekst za ovaj virus koji je sada razgolitio realnost u kojoj već dugo živimo. Na primjer, da u Srbiji nema kvasca jer se ne proizvodi u Srbiji. Meni je jasno da se nuklearne bombe ili rakete s kojima biste putovali u svemir ne proizvode u nekoj perifernoj zemlji, ali kvasac lako možete napraviti i u vlastitom domu.
Represivni aparat je, naravno, uvijek bio spreman da zaštiti sistem kao takav.
To samo pokazuje koliko su vlasti u ovim našim balkanskim, ali i mnogim drugim zemljama, pogodovale uvozničkom lobiju koji vam onda uvozi čak i kvasac. Prema tome, model je vrlo jasan – uništili ste vlastitu privredu, nemate vlastite resurse, izrazito ste zaduženi i sve ste to mogli krpati na način da se i dalje zadužujete, da time održavate socijalni mir plaćajući i sam državni aparat, ali i pogodujući privatnom sektoru dopuštajući da vam posljednje resurse razgrabe svjetski lešinari.
(Video: Sukob učesnika protesta "1 od 5 miliona" i obezbeđenja Predsedništva Srbije u Beogradu, avgust 2019.)
Sve je to bilo moguće dok ste na neki način mogli kupovati konsenzus najvećeg broja ljudi. Jedan dio ljudi je otišao, dok onaj dio koji se buni nije nalazio kanale da iskaže svoju frustraciju i bijes. Represivni aparat je, naravno, uvijek bio spreman da zaštiti sistem kao takav. Sada se sve to raspada.
Ne može se nastaviti na isti način
Ja svakako neću tvrditi da vidim budućnost. Mislim da je niko ne zna, ali da je sasvim jasno da se ne može nastaviti i dalje na isti način. Moramo izvući pouku iz sadašnje pandemije. Pitanje je samo koju.
Svi ćemo se složiti da ulazimo u nešto nepoznato. Oni koji su imali privilegije od prethodnog stanja stvari žele povratak "u normalu". Oni koji će biti gubitnici, a to je najveći broj ljudi, će tražiti promjene. Ali pitanje je kako će ih tražiti? I gdje će nalaziti rješenja?
Hoće li doista tražiti od političara da više ulažu u ljude a manje u profit? Hoće li tražiti da javno zdravstvo bude prioritet a to, naravno, uključuje i školstvo, visoko obrazovanje i znanost? Hoćete li i dalje pristajati na to da vam iz javnog budžeta crkve uzimaju ogromne količine novca sa kojima biste mogli školovati na desetine generacija?
Nužnost novog društvenog ugovora
RSE: Hoće li se smanjiti ogromna sredstva koja se ulažu u naoružanje…?
Štiks: Upravo to. Mi ovdje govorimo o potrebi novog društvenog ugovora koji bi se morao izgraditi nasuprot onome u čemu smo živjeli zadnjih tridesetak godina. To znači da na prvo mjestu dolazi dobrobit samih građana a ne bogatih. To znači vrlo jasne mjere oporezivanja, ulaganje u vlastito društvo, u njegovu infrastrukturu koja je tu da bi mu služila, a ne podilaženje bogatoj manjini kako biste na nekakvim svjetskim burzama imali dobar rejting. U pitanju je promjena socio-ekonomske paradigme.
Oni zastupnici neoliberalnog kapitalizma koji su tri desetljeća vladali, bojim se da više neće moći uvjeriti ljude da će slobodno tržište riješiti njihove probleme. Ono ne može riješiti problem pandemije, niti njene posljedice. Slobodno tržište neće, na primjer, pomoći hiljadama ljudi u Zagrebu koji su ostali bez krova nad glavom u nedavnom potresu.
Bili smo depresivni i prije pandemije
RSE: Naravno, govorite o onome šta bi bilo dobro i poželjno. Međutim, mnogo toga sugeriše da će se verovatno nastaviti po starom. Dakle pomenuli ste nužnost jačanja javnog zdravstva. Vidimo da je javno zdravstvo da kažem u prvoj liniji, maltene jedino u tom segmentu. Predrag Kon, epidemiolog iz Srbije, rekao je da je privatni zdravstveni sektor u Srbiji ostao po strani, da nisu želeli u svemu tome da učestvuju.
Bio je nedavno jedan post na društvenim mrežama kada je jedna doktorka iz Španije rekla: "Sada očekujete od nas lekara koji primamo 1.800 evra platu da se žrtvujemo i spasavamo ljude, dok fudbaleri koji zarađuju milione dolara mesečno sada negde u nekom egzotičnom mestu odmaraju, vežbaju i pošteđeni su svega".
Naravno, ti ljudi sada neće spašavati građane osim simboličkim filantropskim gestama koje samo prikrivaju da su odavno svoje novce spremili u različite Paname ili otoke kako bi, zapravo, pobjegli od kontrole tih samih građana.
Štiks: Naravno, ti ljudi sada neće spašavati građane osim simboličkim filantropskim gestama koje samo prikrivaju da su odavno svoje novce spremili u različite Paname ili otoke kako bi, zapravo, pobjegli od kontrole tih samih građana. Zanimljivo je da su aberacije tog sistema, pa i kriminalne radnje do kojih je dovela deregulacija tržišta samo povremeno izazivale istinski revolt, a da, zapravo, nisu utjecale na bitnu promjenu paradigme nakon krize 2008. godine.
Činilo se do pandemije da se sistem uspio spasiti nakon doista velikog udara i da će se sve dalje nastaviti na više manje isti način. Sistem je spašen ne samo finansijski, nego su i državni organi te mediji odigrali važnu ulogu kako ne bi došlo do nečega što bi na bilo koji način moglo mirisati na socijalnu pravdu.
Deset godina krize neoliberalizma bilo je također i deset godina nadanja, borbi, ali i velikih razočarenja. Trgovi i ulice nisu, nažalost, donijeli promjene. Sistem je ostao više manje pošteđen. I prije ove epidemije svi smo bili prilično depresivni s obzirom na svijet u kome živimo i budućnost koju nam je obećavao.
I nezadovoljni prihvatili paradigmu globaliziranog kapitalizma
RSE: Reklo bi se da je čak na neki način učvršćen. Nakon krize 2008. pojavio se pokret "Okupirajmo Volstrit", koji je ubrzo nestao. Potom se bili svedoci "Arapskog proleća" 2011. godine, prvog demokratskog pokreta u islamskom svetu. Međutim, i on je neslavno završio u novim diktaturama i učvršćivanju vlasti prethodnih vlastodržaca.
Tu i tamo bilo je nekih pokreta kao što je Podemos, zatim Siriza u Grčkoj, povratak neke klasične laburističke politike sa Džeremijem Korbinom, zatím pojava Bernija Sandersa. Ali, činjenica je da je u međuvremenu neoliberalni koncept osnažio svoju poziciju. S druge strane, umesto progresivne levice kao alternativa se nude desničarske, populističke stranke. Da li će tu potrebu za promenama i dalje kanalisati populisti, ili će se pojaviti i nove snage?
Štiks: Problem je u tome da su i nezadovoljni prihvatili paradigmu globaliziranog kapitalizma u kojoj su u jednom trenutku osjetili da gube ili da nikada ništa nisu ni dobili. Kad kažem prihvatili, mislim da su se pomirili sa činjenicom da nema alternative tom sistemu, već da samo postoji borba različitih interesa i da jedinu zaštitu imate u vlastitom identitetu.
Paralelno s neoliberalizmom rastu identitetarne politike koje se počinju uzimati kao ključne jedinice političkih sistema. Naravno, tu prepoznajete pad klasne identifikacije i klasne borbe u ime identiteta kao društvenog i političkog resursa. Dakle, ako je moja zajednica jedina stvar koja me spašava u ovom kaosu, onda je sasvim logično da će se mnogi ljudi prepoznati u retorici nacionalne i etnokulturne borbe za samostalnost i samoodrživost. Tu je tajna "nacionalnog kapitalizma" kakvog predlaže Orban.
Stara nacionalistička prevara
RSE: Ili koncept "Amerika na prvom mestu".
Štiks: Jedanko tako. Neko vam obećava neku vrstu sigurnosti u ovom svijetu i tvrdi da mu je stalo do vas s obzirom da je sasvim jasno da globalnom kapitalu doista nije. Naravno, to je velika laž. Tramp je Amerikancima obećao zaštitu od zlog kineskog kapitala i tzv. najezde migranata s Juga, naravno pod uvjetom da se održi isti eksploatatorski sistem u Americi kojeg je upravo Tramp i proizvod i simbol.
Dakle, tu vidimo staru nacionalističku i desnu konzervativnu prevaru vlastitih građana. Obećavate zaštitu od nekog drugog, tvrdite da ste od njega ugroženi, tog drugog potom prepoznajete i denuncirate u vlastitim redovima, obično u manjinama, u onima koji se ne slažu s vama, u intelektualcima. Sve to jako dobro poznajemo na području bivše Jugoslavije.
Sandersove ideje sada dolaze do izražaja
RSE: A zašto neka nova progresivna levica nije u stanju da artikuliše to nezadovoljstvo? Vidimo sada da Berni Sanders po drugi put nije uspeo da dobije nominaciju, iako je vodio na početku primarnih izbora, čak i u ovoj situaciji za koju su neki smatrali da bi možda mogla da mu ide u prilog.
Teza je rukovodstva Demokratske stranke da on suviše polarizuje Ameriku i da nema šansi da pobedi Trampa. Da li je taj taktički momenat bio ključan, ili da njegove ideje, zapravo, nisu sazrele da se ostvare?
Štiks: Njegove ideje koje danas popularno nazivamo demokratskim socijalizmom, zapravo su klasične socijaldemokratske ideje o državi koja će oporezivati bogate i pokušati pomoći ostatku stanovništva, pogotovo u socijalnoj katastrofi u kojoj se Amerika nalazila i prije ove pandemije.
Sada je jako interesantna njegova pozicija jer se povlači iz utrke, a time vjerovatno i iz aktivnog političkog života, u trenutku u kojem se ideje koje zastupa ponovo vraćaju na stol, a one uključuju otpisivanje ili ublažavanje dugova, pogotovo studentskih dugovanja i kredita, kao i javno zdravstvo dostupno svima. Udar s lijeva bio bi jako dobar korektiv za Demokratsku stranku desnog neoliberalnog centra koji predstavlja Džo Bajden.
RSE: Bajden je izjavio da će preuzeti neke od tih ideja. Mislite da je to samo taktički potez u cilju pridobijanja Sandersovih pristalica?
Štiks: Mi smo sada u jednoj potpuno drugoj situaciji dok se političke elite ponašaju kao da će se sve nastaviti kao i ranije kada ovo prođe. Jasno je da je zahvaljujući Berniju Sandersu jedan dobar dio mladih ljudi ušao u politiku. To u Americi nije tako često.
Popularnost lijevih ideja među ljudima starim od 20 do 30 godina je danas izrazito velika. Šta god činio Džo Bajden, on ih ne može predstavljati. Amerika ide u veliku socijalnu rekompoziciju, da ne kažem duboku depresiju. Ti ljudi čije vrijeme tek dolazi ne mogu naći svoj glas i reprezentante u ovom dvopartijskom sistemu pod tolikom kontrolom novca.
Kapitalizam neće nestati
RSE: Da pređemo na drugi deo intervjua koji se odnosi na posledice. Znamo da su neke od velikih pandemija u prošlosti bile i velike istorijske prekretnice.
Zanimljiva je teorija Pola Mejsona da je "crna kuga" u 14. veku dovela do kraja feudalizma i omogućila nastanak kapitalizma. Naime, feudalci su pokušali da vrate prethodni sistem privilegija. To je izazvalo razne seljačke pobune u Engleskoj, zatím takozvane žakerije u Francuskoj. U njima su učestvovali pripadnici buduće nove vladajuće klase buržoazije. Mejson smatra da ova pandemija može označiti kraj kapitalizma kakvog znamo i uspostavljanje "postkapitalizma".
Dakle, da li se nakon ovoga mogu očekivati masovniji izlivi nezadovoljstva ljudi koji su ostali bez posla, ili će elite u strahu od tih pobuna povući makar neke kozmetičke poteze kojima će ublažiti sve izraženija neravnoteža pre svega u finansijskoj moći?
Štiks: Kapitalizam kao takav neće nestati. On je imao razne faze i transformacije. Kapitalizam nije uvijek bio programiran da jedan posto ljudi ima prekomjerno bogatstvo. Možete imati i uravnoteženiji kapitalizam kakav je jednim dijelom postojao u Zapadnoj Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
RSE: Država blagostanja.
Štiks: Država blagostanja, koja malo više ulaže u svoje društvo, ublažavajući tako socijalne nemire, a pojačavajući potrošnju. Idealno, društvo bi služilo kao korektiv ekscesivnom bogatstvu koje se posljednjih četrdesetak godina vidjelo kao znak individualne vrijednosti i predstavljalo kao uspjeh.
Bogati danas strepe pred onim što će se desiti. Jedan dio njih će biti dovoljno pametan da vrati svojim društvima barem dio onoga što je uzeo od tuđeg rada. Svakako će se tražiti rekompozicija moći s obzirom na ovaj prijelomni događaj. No, ja ne mislim da će se sve naprosto raspasti i da će to dovesti do dubinski drugačijeg sistema tek tako. Dakle, novom društveno-ekonomskom sistemu koji neće počivati na profitu se možemo nadati samo u najluđim snovima.
Danas nema organiziranog otpora
RSE: Šta još može da se desi da bi ovakav sistem doživeo kraj?
Štiks: Neki se ljudi nadaju da će na ruševinama nastati nešto novo. Katastrofe svakako ne treba prizivati. One bi uništile živote milijuna ljudi, bez garancije da će iz te patnje nastati neki bolji svijet. Tu je, također, jedna velika razlika spram prošlih iskustava kao i veliki problem za ljevicu u 21. stoljeću.
Nakon kataklizme Prvog svjetskog rata i pandemije španjolske gripe opstale su strukture masovnog organiziranja radništva. Svi oni koji baš nisu željeli da umru za cara znali su dobro da je car problem a ne neprijateljski vojnik u drugom rovu. Mogli su da se vrate u svoje gradove i da se priključe već postojećim pokretima. Vladajući su morali nakon svjetskih ratova prihvatiti zahtjeve tih masovnih pokreta. Mi danas to nemamo. To je posljedica 40 godina vladavine neoliberalizma.
Spoznate, a ne možete djelovati
RSE: Zašto nema te snage jer imamo apsolutno jasnu svest o onome što se dešava. Toga su svesni i pojedini bogati ljudi, poput Bila Gejtsa, koji dosta ulaže u dobrotvorne svrhe, zatim Voren Bafet. Čelnik Tvitera Džek Dorsej je dao milijardu dolara za borbu protiv korona virusa. Ali, taj perpetuum mobile i dalje traje. Tako da je malo paradoksalno i nedokučivo zašto je to tako.
Štiks: Eto tu je sva misterija, da spoznate a da ne možete djelovati. Ogromni broj ljudi je u krizi 2008. shvatio da nešto nije u redu sa sistemom. To se nije mehanički prelilo u glasove niti u političku moć novih društvenih snaga. Politička moć se ne stvara samo uvidima u realnost svijeta nego stvaranjem organizacija koje su u stanju da politički djeluju prema tim uvidima. To je sva misterija bavljenja politikom. Imali ste Rusoa nekoliko desetljeća prije Francuske revolucije, ali su bili potrebni neki drugi ljudi, spremni na odlučnu akciju, i mase voljne da tu akciju podrže, da bi njegove ideje zaživjele.
Filantropi ne diraju temelje sistema
RSE: Čak i kada deo najbogatijih ljudi koji su imali najveću korist od tog kapitalizma upozorava da to više ne funkcioniše?
Štiks: Fundamenti sistema se nikada ne dovode u pitanje. Samo pretjerivanja, ekscesi, kriminal. Radi se o želji da se pronađe dobri kapitalizam, koji bi opstao na svojim temeljnim premisama, ali ne bi bio toliko uništavajući kao ovaj.
Oslabljena država koja sada mora biti jaka
RSE: Kako bi izgledao taj "dobri" kapitalizamili "postkapitalizam"? Imamo primer javnog zdravstva koje je u prvoj liniji borbe protiv pandemije. Istovremeno, SAD su usvojili paket pomoći - bez presedana u istoriji - od oko 2.000 milijardi dolara, što između ostalog znači da država faktički, makar privremeno, preuzima deo vlasništva u velikim kompanijama? Dakle, da li će to voditi ka nekom podržavljenju kapitalizma u smislu da će biti više javnog sektora a manje privatnog?
Štiks: Izgleda da nam je u modernoj povijesti potrebno da nas se udari u glavu nekoliko puta i da se svaki put iznova zaključi da slobodno tržište ne može biti regulator kapitalističkih odnosa. Tu se onda pozivamo na državu koju smo, naravno, demontirali u posljednjih tridesetak godina. Tako da sada imate slabu državu koja treba glumiti da je jaka i provoditi ekonomske mjere direktne intervencije. A šta radi slaba država? Ona štampa novac, ili ga posuđuje, i ubacuje ga, opet kao što možete vidjeti, dobrim dijelom u bankarski sektor.
Nije moguć ni 'dobri' kapitalizam
RSE: Zbog toga su američke demokrate odbile da odmah podrže paket pomoći jer su tražile dodatne garancije da 500 milijardi dolara namenjenih za stabilizaciju finansijskog tržišta, tako da velike kompanije, koje su svojim postupcima dovele do turbulencija na berzama, taj novac opet ne potroše na kupovinu akcija.
Da, brod tone a oni se brinu za svoje akcije, dividende, korporacije. Kada je riječ o "dobrom" kapitalizmu, problem je što mi već 40 godina živimo u paradigmi koja kaže da se ne treba ulagati u dobrobit što većeg broja ljudi, već u kapital, koji se onda sam reproducira.
Štiks: Da, brod tone a oni se brinu za svoje akcije, dividende, korporacije. Kada je riječ o "dobrom" kapitalizmu, problem je što mi već 40 godina živimo u paradigmi koja kaže da se ne treba ulagati u dobrobit što većeg broja ljudi, već u kapital, koji se onda sam reproducira. Neki su se jako dobro snašli u tom sistemu, dok dobar dio nije. Prema toj paradigmi, država se ne treba miješati jer time ograničava ne samo tržište već i slobodu pojedinca.
Sada vidimo da je ta paradigma izvrnuta na glavu i da očajno tražimo arbitra, onoga tko bi doista mogao napraviti neku intervenciju. Veliki dio ljudi, pogotovo iz srednje klase, bi pristao na neku vrstu stabiliziranog kapitalizma. No, bojim se da sada idemo u situaciju u kojoj će biti nemoguće napraviti i taj "dobri" kapitalizam koji bi se koristio standardnim instrumentima distribucije bogatstva, jer će propasti srednja klasa diljem svijeta. To će otvoriti prostor za nešto novo. Ne nužno bolje.
Jedina nada u globalnom pokretu
RSE: U ovoj krizi se pokazalo da je ostatak sveta u velikoj meri zavisan od lanca snabdevanja iz Kine. Hoće li populističke vlasti sada reći svome stanovništvu da im nude sigurnost otvaranjem radnih mesta na domaćem terenu, da će, kao što je Tramp obećavao, vratiti američke kompanije iz Kine? Da li postoji rizik od nove manipulacije i dodatnog zakivanja ovoga što vidimo kao trend recimo u Mađarskoj, u Poljskoj i drugde?
Štiks: Krenimo od tog Iphone-a čija je proizvodnja stala. Da li ćete moći taj Iphone proizvesti za isti novac u vlastitoj zemlji, gde neki ljudi dobro znaju svoja prava i koje nećete moći izrabljivati kao što ste mogli izrabljivati kineske radnike uz pomoć kineske države. Dakle, mijenjat će se potrošačke navike.
Ne vjerujem da će preživjeti narativ da nam treba više kapitalizma, dok će zahtjev za socijalnom sigurnošću sasvim sigurno biti tu. Da li će, a čini mi se da hoće, taj narativ dobiti svoju nacionalnu dimenziju, dakle i nacionalnu i socijalnu? Ili će se shvatiti da se unutar postojećih država ovi problemi ne mogu riješiti, to jest, da je nužna neka vrsta internacionalizacije problema socijalne sigurnosti i pravde? Za sada šanse za potonju opciju nisu u porastu. Ali, to ne znači da se takav pokret neće dogoditi u budućnosti. Odnosno, samo u njemu i vidim nadu za bilo kakvu budućnost koja neće biti prepuna konflikta i katastrofa.
U svijetu će biti manje narcisoidnosti
RSE: Dakle, globalni izazovi svakako zahtevaju globalni odgovor. A, s druge strane, ovo što ste pomenuli u slučaju nacionalnih država znači i opasnost od jačanja protekcionizma, čega smo bili svedoci poslednjih nekoliko godina.
Štiks: Pa, znate, protekcionizam će sigurno ući u igru kao i političko i ekonomsko oružje. Javna kontrola institucija će biti ključ opstanka kakvih takvih demokratskih procedura. S druge strane, nadam se da ćemo svjedočiti redefiniciji naših potreba (od kojih je većina ionako bila lažna kao što je potreba za novom verzijom spomenutog Iphone-a). Možda ćemo živjeti u svijetu u kojem će biti manje narcisoidnosti. Odnosno, da ćemo i kao pojedinici i kao društva shvatiti da doista nismo sami i da čitav svijet ne može biti samo refleksija naše iluzije o samima sebi.
Izazovi za Kinu
RSE: Da li će ova kriza zaoštriti borbu za moć, pre svega u odnosima između SAD i Kine kao dve najjače države gde se i Rusija ubacuje kao pretendent za bolju međunarodnu poziciju?
Štiks: Na srednji rok sasvim sigurno će doći do zaoštravanja u situaciji velikog gubitka za sve. Dakle, vidimo veliku krizu u SAD, ali sasvim je jasno da će pad stope rasta u Kini izazvati jednako krupne probleme. Kineski model je funkcionirao na osnovu obećanja konstantnog rasta koji je odista bio nevjerovatan. Ali, sada će stvari izgledati drugačije kada tog rasta neće biti i sama potražnja za onim što Kina može ponuditi jednako će tako opasti. Dakle, vidjet ćemo neku vrstu preslagivanja i promjene prioriteta. To sasvim sigurno nije uvod u veću stabilnost.
Rizik od bumeranga po vlasti u Mađarskoj i Srbiji
RSE: Svedoci smo i pokušaja političara da ovu krizu iskoriste za jačanje sopstvene popularnosti i pozicije. U tom kontekstu dosta kontroverzi je izazvala odluka mađarskog parlamenta da omogući vladi da faktički vlada uredbama. Slično se dešava i u Srbiji gde vlast kritikuje pojedine medije da dovode u pitanje efikasnu borbu protiv pandemije. Postoji li opasnost da taj autoritarni trend, čiji smo svedoci bili i ranije, ta takozvana neliberalna demokratija - dodatno osnaži nakon ove krize?
Štiks: Onima koji situaciju realne ugroženosti ljudskih života koriste da bi povećali svoju političku moć, možemo samo poželjeti da im se takve akcije vrate kao bumerang. Neki će, naravno, situaciju iskoristiti da konačno ostvare plan totalnog preuzimanja vlasti.
Ali, kao što znate, mnogi od tih režima koji u ovom trenutku grabe vlast suspendirajući demokratske procedure počivaju na nekoj vrsti klijentelističke piramide koja se možda još danas drži, ali se sutra može vrlo brzo raspasti. Ako zaista misle da će im vladavina, institucionalna, vaninstitucionalna pa i kriminalna, biti stabilna u situaciji koja nas čeka nakon pandemije – onda se radi ili o sljepilu ili o spremnosti da se društveni i politički sukobi do kraja zaoštre.
RSE: Predsednik Srbije Aleksandar Vučić nema problem sa opozicijom kao Viktor Orban u Mađarskoj. Stoga se postavlja pitanje čemu ta potreba da dodatno osnaži svoju poziciju kada je već inače pojedinačno najjači političar, makar tako izgledalo u ovom trenutku.
Ako zaista misle da će im vladavina, institucionalna, vaninstitucionalna pa i kriminalna, biti stabilna u situaciji koja nas čeka nakon pandemije – onda se radi ili o sljepilu ili o spremnosti da se društveni i politički sukobi do kraja zaoštre.
Štiks: Upravo zbog onog što sam rekao: zato što je takav način vladanja suštinski nestabilan. I to najbolje znaju oni koji tako vladaju. Zbog toga se zbivaju preventivni udari - bilo medijski, bilo politički - kako bi se spriječilo ono što će jednog dana postati neminovno, a to je plaćanje računa. Lekcija ovakvih šokova jest da su ljudi prvo u potpunosti dezorijentirani, zbunjeni i traumatizirani, ali da u jednom trenutku počinju dizati glave. Da li će tada imati kanale da iskažu svoj bijes ili će te frustracije biti negdje drugde pretočene, to ćemo tek vidjeti.
Nacionalni egoizmi unutar EU
RSE: Ovih dana smo svedoci velike rasprave unutar Evropske unije. Prvo je počelo sa pitanjem pomoći u medicinskoj opremi. Potom se postavilo pitanje evroobveznica, što su tražile Italija i Španija. Nemačka i Holandija nisu pristale. Neki je kompromis postignut ali bez evroobveznica. Slična pitanja su se postavljala i nakon 2008. godine u vreme dužničke krize, kada je Grčka bila na tapetu.
Dakle, da li će ovo biti ponovo tačka razdora koja će sputavati Evropsku uniju da odlučnije i brže izađe iz krize? Ili će upravo, shvatajući da pojedinačno čak i Nemačka kao najbogatija zemlja ne znači ništa na svetskoj sceni, makar taj strah, to uviđanje realnosti naterati je na neki zajednički, odlučniji odgovor?
Štiks: Vidjeli smo jako puno egoizma, pogotovo od zemalja poput Nizozemske, ali i Njemačke. Dakle, straha da će se njihov nacionalni ekonomski model urušiti ako pristanu na previše solidarnosti. Evropska unija je doživjela velik udarac zbog Brexita. Bilo je iluzija misliti da se stvari mogu nastaviti na isti način bez Britanije. Doći ćemo sasvim sigurno u situaciju u kojoj će se tražiti promjena same strukture Evropske unije, a pogotovo načina odlučivanja.
Produžetak agonije na Zapadnom Balkanu
RSE: Kako će se to odraziti na perspektivu balkanskih zemalja koje teže da postanu članice? Kada smo razgovarali pre skoro četiri godine, rekli ste da se Evropska unije neće širiti - makar ovakva kakvu znamo. Kako će se to odraziti na balkanske zemlje?
Štiks: Nažalost, potvrdilo se ono o čemu smo govorili. Da li će Evropska unija biti u stanju da napravi još jedan trik, odnosno da nađe neko novo "kreativno rješenje" – i za vlastito funkcioniranje i za odnos sa svojim prvim susjedstvom? Tu mislim na izolirane zemlje takozvanog Zapadnog Balkana. Mislim da bismo bili suviše optimistični da vjerujemo da ćemo brzo doći do tog scenarija.
Dakle ostaje nam scenarij produžetka ovog stanja, što pod novim okolnostima znači pogoršanje. A onda se stvarno postavlja pitanje, kao što ste ga i postavili – što će se doista dogoditi u ovim zemljama? Da li će se održavati neki status quo koji kod nas znači samo da nema rata, dakle, da može sve samo ako nema rata? Ili će se dodatno zanjihati labave strukture ovih društava i dovesti do nekih promjena, od kojih, kao što sam i rekao, neke možda baš i neće biti dobre. I tko će onda, ako se taj loš scenarij dogodi, gasiti vatre po Balkanu?
Ili će možda način da privučete nečiju pažnju biti baš da vatre potpalite.
RSE: Nakon završetka ratova iz 1990-ih godina takoreći nijedan međunacionalni spor nije rešen na Zapadnom Balkanu, osim oko imena Makedonije, kojoj je pridodata odrednica Severna. Hoće li se ona u odsustvu evropske perspektive dodatno zaoštriti?
Štiks: Problem je što nacionalistima njihovo nacionalno pitanje nikada nije riješeno. Nikada nisu dobili teritorije koje žele, nikada se nisu dovoljno homogenizirali, stalno ih muči unutrašnji neprijatelj, zli susjedi ili globalna urota. Dakle, interes svake nacionalističke politike - koja se kod nas vezuje uz desnu, konzervativnu struju - jest da ta pitanja ostanu otvorena. Ja se mogu samo nadati da će ih okolnosti i sama društva natjerati da se konačno s ovom pandemijom, prihvati vrlo jasna činjenica: u ovom svijetu male, slabe države same ne mogu ništa.
I ne samo to. Imati nacionalnu državu samo po sebi ne znači ništa ako ona najvećem broju svojih građanki i građana ne može omogućiti dostojan život; i, konačno, da bez okretanja onima koji su vam najbliži ne može biti niti mira, niti prosperiteta tu gdje živite. Ako doista želite tu da živite.
Balkanske elite neiskrene prema gastarbajterima
RSE: Kazali ste - ako želite da živite. Poslednjih godina bili svedoci masovnog odlaska, pre svega mlađih i kvalifikovanijih ljudi sa Balkana - uglavnom u Zapadnu Evropu - u potrazi za boljim životom. To će sada sigurno sve biti usporeno, a neki će se verovatno i vraćati, jer ekonomska kriza pogađa i bogatije zemlje. Aleksandar Vučić je na neki način indirektno krivio ljude koji su vratili iz inostranstva da su doneli korona virus.
Štiks: Godinama smo bili svjedoci jednog uistinu neprincipijelnog aranžmana. Mladi ljudi kojima ne možete dati posao odlaze pa vam tako smanjuju pritisak. S druge strane, novac koji zarade u Njemačkoj i drugdje, šalju nazad kući. To je bio dvostruki dobitak za najveći broj balkanskih političkih elita i upravo su zbog toga lili krokodilske suze gledajući kako ljudi masovno odlaze, ne čineći apsolutno ništa. Rješavali su problem nezaposlenosti i dobivali su devize koje su održavale socijalni mir.
Sada će se postaviti pitanje da li će ti ljudi imati dostojan život tamo gdje jesu i da li će smatrati da se dostojan život može ostvariti kući? Ili će ići u treće ili četvrte zemlje. Postoji, naravno, i cirkularna migracija, ali ona je moguća samo ako vidite prednosti u vlastitoj domovini. Morate stvoriti ekonomske uvjete da biste pozvali nekoga da se doista vrati.
Ako se želi ići u taj scenarij, mora se u potpunosti promijeniti paradigma vladanja kao i ideja o tome kakva ste vi država. Ako doista želite biti ekonomski relevantni onda ne možete biti samo otvoreni svojim državljanima koji su otišli, nego i prema nekim drugima, koji su možda spremni da emigriraju baš u vašu zemlju. A mi smo jako daleko od toga.
Možda će posljedice pandemije natjerati ova društva da pogledaju u ogledalo i shvate da to što pričaju o sebi, uključujući stare ili recentne nacionalne mitove - ne vrijedi apsolutno ništa.
Bili smo bolji ljudi u ratu
RSE: Pre pandemije računali smo na slobodu kretanja kao nešto što se podrazumeva. Sada smo odjedanput limitirani. Kako će se to odraziti na naš život kada sve ovo prođe? Hoće li se ljudi odnositi prema drugima sa više razumevanja i empatije, ili će refleksivni strah ostati u podsvesti u smislu da postoje opasnosti koje i nama prete. Naime, da to što smo čitali o zarazama kroz istoriju, uključujući i nedavno SARS i MERS, da se sada to dešava i nama. Gledali smo mnoge filmove sa apokaliptičnom pretnjom maltene nestanka planete, pa u poslednji čas dolazi neki junak koji spasava čovečanstvo.
Kako će to uticati na naš život u mikro okruženju, a kako će se to odraziti na našu spremnost na društveni angažman? Hoćemo li biti spremni da se više angažujemo da promenimo naše društvo na bolje, ili ćemo su u strahu za lični opstanak sve više povlačiti u sebe?
Štiks: Mnogi sarajevski prijatelji su često znali reći - bili smo bolji ljudi u ratu. To je značilo da su ljudi u ratnim okolnostima iskusili i vrijednosti solidarnosti i međusobnog pomaganja.
Činjenica da se sada pokazuje puno empatije i solidarnosti i da se ljudi okreću realnim vrijednostima u smislu međusobne pomoći i razumijevanja – ipak sve to može vrlo vrlo brzo nestati ako se vratimo u svijet u kojem ćemo se boriti samo za sebe i vlastito preživljavanje
A zašto smo postali lošiji kad je rat prošao, ili manje dobri ljudi? Zato što smo se, kada je taj rat prošao, našli u svijetu koji je bitno bio određen ideologijom - o kojoj smo govorili - koja je tvrdila da društvo zapravo i ne postoji. Solidarnost i empatija su gluposti koja vam nište ne donose. Rekli su nam da je sada svatko, zapravo, samo za sebe, a da je sve drugo sramotna nostalgija za socijalizmom. I u ovom kontekstu će ovisiti u kakvom ćemo se društvu odista probuditi za godinu ili dvije.
Činjenica da se sada pokazuje puno empatije i solidarnosti i da se ljudi okreću realnim vrijednostima u smislu međusobne pomoći i razumijevanja – ipak sve to može vrlo vrlo brzo nestati ako se vratimo u svijet u kojem ćemo se boriti samo za sebe i vlastito preživljavanje. S druge strane, ono što danas osjećamo i činimo može doista postati subverzivni kapital za izgradnju svijeta u kome će te vrijednosti ponovo postati društveno važne.
Pandemija će promijeniti paradigmu
RSE: Kako će književnici pisati o ovom trenutku? Hoće li pisati o ovoj pandemiji kao jednom od prelomnih trenutaka u ljudskoj istoriji, kao što su bile neke prethodne ili neki važni događaji?
Štiks: Pa na onaj način na koji se često bavimo tim međašima, ključnim, prijelomnim trenucima, koji su inspirativni za literaturu ili za druge umjetnosti kao kontekst ili okvir za radnju, likove ili poruke koju želimo poslati. Ne mogu ništa reći o tome da li ćemo ovu pandemiju stavljati uz bok "crne kuge", to ostaje da se vidi. Ali, ono u što sam siguran je da će u povijesti ova pandemija imati sličan status koji ima pad Berlinskog zida i urušavanje socijalizma. Nešto nakon čega se paradigma modificira ili čak duboko mijenja. Takvi traumatični momenti ostaju u našoj svijesti ili podsvijesti i od tamo će naći put do imaginacije.
Zbunjen sam, kao i ostali
RSE: Vaš najnovji roman "W" je nedavno objavljen u Hrvatskoj u izdanju Fakture, a u Srbiji u izdanju Kontrast izdavaštva. U njemu se bavite ključnim političkim događajima evropske istorije 20. veka. Da li ćete imati poriv da u nekom trenutku napišete roman o ovoj pandemiji?
Štiks: Za mnoge proživljene stvari nekad je potrebno da protekne 10 ili više godina da bi čovjek mogao određenom iskustvu dati umjetnički izraz. Iskreno, u ovom trenutku sam zbunjen kao i svi ostali. Jedva mogu pojmiti sve što se dešava, a kamoli procijeniti što će biti za mjesec dana. Kao i mnogi, jedva se koncentriram na bilo kakav rad. U različitim knjigama, često skačući iz jedne u drugu – tražim ili inspiraciju ili bijeg iz ove situacije. Neki željezo kuju dok je vruće - ja nisam jedan od njih.
Facebook Forum