Porodica Ferizović jedna je od rijetkih u kojoj svaki član gaji ogromnu ljubav prema novitetima, ali i mašinstvu. Na desetine je njihovih izuma predstavljano širom svijeta, a nisu izostala ni priznanja i to većinom ona zlatnog sjaja. Međutim, njihovi izumi bili su test za vlast BiH, na kojem je pala, pa će ova porodica iz Bihaća, svoje dragocjene inovacije predstavljati pod zastavom susjedne Hrvatske.
Ponosan u carstvu nezaslužene anonimnosti, 73-godišnji Hajrudin Ferizović smatran je najpoznatijim mašinskim inžinjerom u Bihaću. Još kao dijete Hajrudin je igračke zamijenio šarafima i starim mašinskim dijelovima:
„Neograničena ljubav prema napravama, prema dijelovima strojeva uvijek me u životu privlačila. Na primjer, u osnovnoj školi, ja sam imao pune džepove dijelova raznih ležaja, vijaka. Ja sam se s tim igrao.“
Tokom rata Hajrudin je izumio oko 30 naprava, pa ga Bišćani smatraju jednim od najzaslužnijih za odbranu grada. Međutim, najvišu pažnju svjetske javnosti, ali i stručnjaka, privuklo je sedam poslijeratnih inovacija. Priznanja su stizala sa svih strana. Međutim, Hajrudinu je žao što niti jedno od priznanja nije dobio od Bosne i Hercegovine:
„Priznanja su uglavnom bila u vidu zlatnih medalja. Međutim, prototip je teško uraditi zato što tu trebaju ogromna materijalna sredstva. Najmanje deset puta je skuplji od serijske proizvodnje. A ja sam očekivao da će društvo to podržati, težiti za tim, međutim, društvo je uništilo i fabrike, tako da sve što bi čovjek ubuduće napravio je iluzija.“
U porodici Ferizović svi su inovatori. Hajrudinova djeca također su mašinski inžinjeri i do sada su izlagali na mnogim međunarodnim izložbama. Hajrudin kaže da je njegova porodica imala sreće:
„Porodica ima tu sreću da smo svi privrženi nečem novom, nečem interesantnijem, nečem zabavnom, nečim što život čini životom. Imao sam tu sreću da supruga podržava takav rad, tako su i djeca krenula istim putem, bez obzira na troškove za takav posao koji su nenormalni, ali, istrajava se.“
Hajrudinov sin Aladin mašinstvo je zavolio gledajući rad svog oca:
„To je jedna vrsta zaraze. Kad se time zarazite, onda to više od sebe ne možete odagnati. Jednostavno morate nastaviti tim putem. I onda dođu i rezultati.“
Međutim, ni Aladin nije zadovoljan odnosom koji bh. vlasti imaju spram inovatora:
„Ta vlast – to su vanzemaljci. To nisu ljudi, nikako. Oni su došli sa neke primitivne planete, vjerovatno. Tako ja to gledam, jer to što oni rade, toliko godina od rata, ja ne vidim drugo objašnjenje. To su vanzemaljci u ljudskom obliku, sa neke primitivne planete.
S obzirom da država kakva je BiH ne štiti svoje inovatore, niti im pruža bilo kakvu podršku, izumitelji iz porodice Ferizović svoje patente će izlagati pod zastavom susjedne nam Hrvatske. Hajrudin kaže kako su ga nadležni ljudi iz Hrvatske pozvali i ponudili mu državljanstvo:
„Prvi put sam odbio, ali onda, zašto ne bih prihvatio, da ne idem ovako, pješice. Ne treba ti uopšte viza kad ideš van. Tako je to došlo do toga da sam dobio i državljanstvo. Sada, kao državljanin, mogu patent prijaviti kod njih. Neće moja država – hoće druga. I druga država sad ovo može proizvoditi i izvoziti.“
Da krv nije voda potvrđuje i Hajrudinova 15-togodišnja unuka Samida:
„To je jako zanimljivo. Drago mi je što moj tata time bavi. Možda se budem i ja u budućnosti time bavila zato što me to jako interesuje.“
Porodica Ferizović samo je jedan od primjera koji pokazuju da Bosni i Hercegovini ne trebaju pametni i inovativni ljudi. Stoga, treba se nadati da će bar najmlađi članovi ove, ali i mnogih drugih porodica, imati bolji život, te da će njihova budućnost u BiH biti mnogo sretnija.
Ponosan u carstvu nezaslužene anonimnosti, 73-godišnji Hajrudin Ferizović smatran je najpoznatijim mašinskim inžinjerom u Bihaću. Još kao dijete Hajrudin je igračke zamijenio šarafima i starim mašinskim dijelovima:
„Neograničena ljubav prema napravama, prema dijelovima strojeva uvijek me u životu privlačila. Na primjer, u osnovnoj školi, ja sam imao pune džepove dijelova raznih ležaja, vijaka. Ja sam se s tim igrao.“
Tokom rata Hajrudin je izumio oko 30 naprava, pa ga Bišćani smatraju jednim od najzaslužnijih za odbranu grada. Međutim, najvišu pažnju svjetske javnosti, ali i stručnjaka, privuklo je sedam poslijeratnih inovacija. Priznanja su stizala sa svih strana. Međutim, Hajrudinu je žao što niti jedno od priznanja nije dobio od Bosne i Hercegovine:
U porodici Ferizović svi su inovatori. Hajrudinova djeca također su mašinski inžinjeri i do sada su izlagali na mnogim međunarodnim izložbama. Hajrudin kaže da je njegova porodica imala sreće:
„Porodica ima tu sreću da smo svi privrženi nečem novom, nečem interesantnijem, nečem zabavnom, nečim što život čini životom. Imao sam tu sreću da supruga podržava takav rad, tako su i djeca krenula istim putem, bez obzira na troškove za takav posao koji su nenormalni, ali, istrajava se.“
Hajrudinov sin Aladin mašinstvo je zavolio gledajući rad svog oca:
Međutim, ni Aladin nije zadovoljan odnosom koji bh. vlasti imaju spram inovatora:
„Ta vlast – to su vanzemaljci. To nisu ljudi, nikako. Oni su došli sa neke primitivne planete, vjerovatno. Tako ja to gledam, jer to što oni rade, toliko godina od rata, ja ne vidim drugo objašnjenje. To su vanzemaljci u ljudskom obliku, sa neke primitivne planete.
S obzirom da država kakva je BiH ne štiti svoje inovatore, niti im pruža bilo kakvu podršku, izumitelji iz porodice Ferizović svoje patente će izlagati pod zastavom susjedne nam Hrvatske. Hajrudin kaže kako su ga nadležni ljudi iz Hrvatske pozvali i ponudili mu državljanstvo:
„Prvi put sam odbio, ali onda, zašto ne bih prihvatio, da ne idem ovako, pješice. Ne treba ti uopšte viza kad ideš van. Tako je to došlo do toga da sam dobio i državljanstvo. Sada, kao državljanin, mogu patent prijaviti kod njih. Neće moja država – hoće druga. I druga država sad ovo može proizvoditi i izvoziti.“
Da krv nije voda potvrđuje i Hajrudinova 15-togodišnja unuka Samida:
„To je jako zanimljivo. Drago mi je što moj tata time bavi. Možda se budem i ja u budućnosti time bavila zato što me to jako interesuje.“
Porodica Ferizović samo je jedan od primjera koji pokazuju da Bosni i Hercegovini ne trebaju pametni i inovativni ljudi. Stoga, treba se nadati da će bar najmlađi članovi ove, ali i mnogih drugih porodica, imati bolji život, te da će njihova budućnost u BiH biti mnogo sretnija.