Dostupni linkovi

Hajdarpašić: Gomila neutemeljenih mišljenja o Sarajevskom atentatu


Edin Hajdarpašić
Edin Hajdarpašić
Kada je riječ o interpretacijama Sarajevskog atentata, Mladoj Bosni i Gavrilu Principu, problem je u nacionalističkim stavovima, stvarima koje je neko čuo od nekoga nekada, koje ne proizlaze iz naučnog istraživanja nego iz političkih kuloara, kaže za RSE profesor historije na Loyola univerzitetu u Čikagu Edin Hajdarpašić
RSE: Profesore Hajdarpašiću, kada studentima govorite o modernoj historiji Balkana čini se nemogućim zaobići austrougarski period. Kako objasniti mladim ljudima u BiH da razumiju sve kontroverze koje su evo i stoljeće nakon Principovog atentata i dalje živo prisutne?

Hajdarpašić: Studentima je, pošto ja predajem na jednom američkom univerzitetu, zaista teško objasniti, pogotovo ljudima koji nisu navikli da svaka veća tačka u historiji naši prostora je sporna za političare. To se može reći za 1914. godinu, za 1941. godinu, za 1945. itd.. To je zaista teško jednoj široj publici objasniti, ali ja mislim da je ipak vrlo važno istrajati u toj namjeri da imamo jednu kritičku distancu ne samo ka prošlosti nego i ka sadašnjosti, da imamo u vidu da uvijek postoje različite interpretacije događaja. I ne treba od toga toliko bježati i tražiti da se svi dogovorimo da imamo jednu te istu interpretaciju atentata. Mislim da je, prije svega, to nemoguće. A pod dva, mislim da to čak ne bi bilo dobro za društvo ili historiju kao nauku i disciplinu, jer mislim da je uvijek mnoštvo mišljenja, naravno onih koja su utemeljena, jedno dobro. Problem je da imamo gomilu neutemeljnih mišljenja, koja se temlje na raznim proizvoljnim mišljenjima, nacionalističkim stavovima, stvarima koje je neko čuo od nekoga nekada, koje ne proizlaze iz naučnog istraživanja nego iz stvari koje dolaze iz političkih kuloara, iz raznih političkih manipulacija da bi se nekad podigle tenzije, pogotovo pred izbore ove godine. Mislim da u tom smislu na neke stvari se ne treba čak ni obazirati - nato što je neko rekao o Gavrilu Principu, ili je neko prijetio da će podići spomenik, srušiti spomenik. Često se to kaže a da se stvarno ne misli da će se išto od toga desiti. Ja zaista mislim da je važno nekada ignorisati šta političari govore.
RSE: Koliko je, kada pogledate iz današnje perspektive ono što smo nekada učili, pa i o Prvom svjetskom ratu, doprinijelo da se razviju možda i neke pogrešne pretpostavke i o činu Gavrila Principa, njegovim motivima, ali i da se prikrije, možda, ono što će decenijama kasnije isplivati na površinu - porast nacionalizma o kojem se nije govorilo, čini mi se, u tom kontekstu, bar ne tada i na ovim prostorima?
Hajdarpašić: Tu jeste bilo pokušaja da se različite interpretacije naglase, a druge jednostavno ugase ili stave pod upitnik. To se pogotovo dešavalo, što je možda čak i iznenađujuće gledano kroz historiju, 50-ih i 60-ih godina kada je ta socijalistička, marksistička vizija historije jugoslavenskih naroda prihvatila i ponovo kreirala jednu interpretaciju Mlade Bosne i Gavrila Principa kao osloboditelje od okupatora. To je vrlo komplikovana interpretacija u kojoj se borba Južnih Slavena protiv Austro-Ugarske na neki način podudarala ili imala jednu paralelu u borbi južnoslavenskih naroda protiv njemačkog okupatora. Čak i sam naziv okupator za Austro-Ugarsku i za, naravno, njemačko-nacističku okupaciju je bio prilično jedan napregnut momenat u toj historiji, jer govoriti o jednoj okupaciji koja traje 40 godina na sličan način kao i drugim okupacijama koje su trajale tokom 20. vijeka nije bilo isto, tako da mislim da to nasljeđe socijalizma mi još uvijek nismo dovoljno proučili. Mnogo generacija, mnogo historičara, uključujući i mene, koji su išli u škole na ovim prostorima ipak imaju neke obrise iz tog perioda. Mislim da je bitno obračunati se s time – ne sve odbaciti jer tu je bilo zaista sjajnih momenata iz 70-ih godina kada su historičari imali skupove kada su raspravljali da li možemo stvoriti novu interpretaciju Mlade Bosne, novu interpretaciju atentata. U udžbenicima je postajala ta jedna, prilično tvrdolinijska interpretacija koja se ponavljala u i BiH i u Srbiji i u Hrvatskoj.
RSE: Možemo li to uraditi zaista? Ne govorimo više samo o Mladoj Bosni i Gavrilu Principu, jer ima ličnosti i pokreta iz Drugog svjetskog rata koje pretenduju da budu stavljeni pod drugačije svjetlo historije. Izgleda kao da nema spremnosti za širu raspravu već se sve pokušava zadržati u vlastitim, često nacionalnim percepcijama. Čak i rasprave o posljednjem ratu na ovim prostorima upadaju u istu zamku.

Hajdarpašić: S te strane ja sam u neku ruku čak optimista jer mislim da popularizacija historije kao nauke, kao jednog pristupa, je moguća danas na način na koji nije bilo moguće 20 ili 30 godina ranije, 80-ih ili 90-ih godina. Recimo, putem interneta moguće je uspostaviti različite forume na kojima se mogu - ne mora to biti forum tipa da svako komentariše - iznijeti dokumenta, objaviti, jednostavno dopustiti javnosti da ima pristup dokumentima, različitim interpretacijama kroz različite periode. I ja vjerujem u moć tih dokumenata i u moć javne rasprave danas preko socijalnih mreža, medija, a ne samo preko udžbenika, da napravimo od historije nešto novo, a ne samo novi udžbenik.
RSE: Kada se govori o Prvom svjetskom ratu ,za nas je jako značajno pitanje nacije. Čini se da ni nakon toliko godina nije dovršeno njihovo sazrijevanje. Da se i dalje grade na pogrešnim pretpostavkama straha jednih od drugih. Evo, i obilježavanje Sarajevskog atentata je i stoljeće kasnije podijelilo regiju.

Hajdarpašić: Mislim da, nažalost, u historiji često ima stvari koje nisu toliko napredak ili nazadak, nego se jednostavno vraćaju na neke sporne tačke. Mislim da nacionalizam sam nikada ne sazrijeva. Ako nacionalizam ima neki cilj, on je postavljen toliko nemoguće da on uvijek mora imati neki temelj za svoje obnavljanje. Nacionalisti uvijek moraju imati neko nezadovoljstvo za svoju okolinu, čak za svoj narod. Pazite šta nacionalisti govore u 19. vijeku ili danas – „naš narod nema nekako dovoljno svijesti, nije dovoljno razvijen“, uvijek je neki problem koji, budimo iskreni, oni stvaraju, to je problem za njih. Mislim da su narodi i naši ljudi dovoljno zreli da misle i razmisle, a to što nas nacionalisti tako karakterišu kao da smo mi nedovoljni i da mi trebamo njih da nas dovrše u nekom historijskom smislu - je jedna velika varka. S te strane nacionalizam nema sazrijevanja, nema neke faze a, b, c, d, i onda postane jedna dobra nacija, i mislim da je to jedan projekat bez kraja. I to je njegova politička prednost - da uvijek može imati neku osnovu za obnavljanje, ali i jedna vrlo opasna zamka u koju ne smijemo mi pasti kao historičari i smatrati da je to nešto kao dovršivo, ili čak progresivno i napredno.
XS
SM
MD
LG