RSE: Barem na prvi pogled značajne zakonske promjene u vezi sa zaštitom novinara prošle su prvi korak u Parlamentu Federacije, ali u samoj profesionalnoj zajednici ima oprečnih stavova u vezi s tim. Kako ga cijeniš?
Habul: Nacrt izmjena Krivičnog zakona Federacije je nekako blago i mlako popraćen u medijima. Nije mi poznato da u savremenim evropskim zakonodavstvima postoji slično rješenje. Kao pravnik, mislim da ne postoji čak ni pravna praznina jer su odredbama Krivičnog zakona zaštićene službene osobe za vrijeme vršenja službe – to je vozač tramvaja, policajac na dužnosti, poreski inspektor i novinar na zadatku. Ako te neko udari motkom ili letvom, u pitanju je krivično djelo napada, s tim što se pojačava ako je za vrijeme vršenja službe. Zakon uzima u obzir svaki napad na službeno lice i tu je Krivični zakon prilično precizan.
RSE: Misliš li da bi ove nove mjere u Krivičnom zakonu mogle promijeniti odnos prema novinarima?
Habul: Sve su to otvorene dileme koje zavise i od kapaciteta pravnog sistema, same profesije, društvenog ambijenta, cijelog konteksta i tako dalje. Postavlja se pitanje zašto je novinar na zadatku objekt posebne krivično-pravne zaštite? Znamo kakav je bosanskohercegovački kontekst. Mnogo je primjera koji govore da je novinarstvo ugrožena profesija. Da li vlast želi posebno zaštiti novinare, da li osjeća neku posebnu odgovornost, ili se ovim izmjenama Krivičnog zakona dodvorava novinarima? Koliko god ima napada na novinare, s vremena na vrijeme, pogotovo za oficijelnim govornicama, ima i neke vrste ulagivanja. Bilo je toga i prije 20 godina, a ima ga i sada. U određenim okolnostima laska se novinarima, ali po meni tu je još jedna značajnija poruka, a to je generalna prevencija. Moderno krivično zakonodavstvo počiva na principima i generalne i specijalne prevencije. U ovom slučaju, generalna prevencija odnosi se na sve buduće slučajeve i prijetnje svim budućim napadačima.
RSE: Djeluje utješno, ali radi se o Federalnom zakonu. Šta će značiti ukoliko neko iz Republike Srpske napadne novinara iz Federacije? Hoće li biti napisana međunarodna tjeralica, obzirom na policijski ustroj?
Habul: To je sada složenije pitanje i zavisi od volje cijelog sistema u kojoj mjeri će se provoditi Zakon. Svako lice i privatna osoba, a pogotovo ljudi koji se nalaze na svojim profesionalnim zadacima, su predmet krivično pravne zaštite. Ne mora biti poseban zakon da neki novinar koji bude napadnut na području Republike Srpske ne bude zaštićen, ali u praksi je sasvim druga situacija.
RSE: Bez obzira na ove pozitivne strane predloženih zakonskih izmjena, čini mi se da na nivou države ima dosta ljudi koji sugerišu da se iza brda nešto valja, kako bi oni promijenili nagore po profesiju čitav ovaj zakonodavni paket u vezi sa medijima?
Habul: Kada je u pitanju normativna regulativa, ona je na nivou najviših evropskih standarda. Imamo uređen sistem samoregulacije. Tu su Vijeća za štampu. Sada profesija sama uređuje odnose, bez sankcija. Imamo vrlo preciznu regulativu koju provodi RAK, koji uređuje odnose i standarde u elektronskim medijima. Imamo moderan Zakon o slobodi pristupa informacijama, imamo Zakon o kleveti ... Medijske kuće imaju i svoja pravila i uređivačke standarde koji su usaglašeni sa evropskih konvencijama. Sve je pitanje provođenja. RAK bi po svojoj definiciji morao biti nezavisno tijelo, lišeno od strane dnevno-političkih i inače političkih uticaja. Za izbor direktora sva je procedura završena ali Vijeće ministra ne da i drži pod ručnom. Vlast pokušava da ostvari svoj uticaj. Ako uđe u RAK, odoše u helać javni elektronski mediji. Javni RTV servis ima upravni odbor koji se sastoji od četiri člana. Uvijek postoji mehanizam, kada je tako skrojena norma, da se provuku stranački ljudi, da vode kuću, da postave direktore. U tom smislu vidim te prikrivene pokušaje da se obesmisle moderni zakoni i da politika ostvari potpunu kontrolu u medijima.
RSE: Čini li se tebi da je novinarska zajednica, ovakva kava jeste, sposobna pomoći sebi u ovim procesima? Koliko je sve ovo što si nabrojao bio neočekivani poklon međunarodnih zvaničnika, a koliko naše novinarske pameti i energije?
Habul: Svi ključni zakoni koje imamo su direktan poklon međunarodne zajednice u vrijeme čvršćeg prisustva u Bosni i Hercegovini. To se odnosi na vrijeme dok je OHR bio moćan i dok je vladao Bosnom i Hercegovinom. Sama novinarska zajednica ništa ne bi mogla progurati. Naša je nevolja što se ne ponašamo kao esnaf, da nas povezuju interesi i pravila koja bi nas trebala držati jer je to u interesu svakog uposlenika profesionalca koji jede ovaj hljeb. Na sceni imamo šest novinskih udruženja, a najveći broj njih ima nacionalni predznak, pa nekako prepoznaješ u istupima tih članova entitet, to jeste nacionalne politike. S druge strane, Udruženje novinari Bosne i Hercegovine, koje je multietničko, ima najveći broj profesionalaca, ali mi nemamo dovoljno kapaciteta unutra i ljudi su, imam utisak, na neki način zamoreni. Tek kada neki belaj dođe onda se okupimo, nešto kažemo, izdamo neko saopštenje. To je prilično štetno za sve nas, pa čak ni vlast ni politika ne prihvata nas kao ozbiljne partnere jer smo između sebe razjedinjeni.
RSE: U ovom trenutku možemo zahvaliti međunarodnoj zajednici što nam je poklonila paket evropskih zakona, a da je bilo drugačije, bilo bi nam još teže?
Habul: Bilo bi nam teže. U većini medijskih kuća, izuzev javnih servisa, ne znam da li postoji sindikat. Kod nas po inerciji ide neka priča - nacionalni i politički interesi - ali pogledaj interese vlasnika. Svaki vlasnik ima svoj interes i svoju politiku, a nekada se ta politika mijenja iz dana u dan. Onda ova raja radi po sistemu hoće-nećeš, osiguranja nisu riješena, radno-pravni status zavisi od volje vlasnika. Cijeli niz odnosa je neuređen i prepušten je volji vlasnika i poslodavaca.
Habul: Nacrt izmjena Krivičnog zakona Federacije je nekako blago i mlako popraćen u medijima. Nije mi poznato da u savremenim evropskim zakonodavstvima postoji slično rješenje. Kao pravnik, mislim da ne postoji čak ni pravna praznina jer su odredbama Krivičnog zakona zaštićene službene osobe za vrijeme vršenja službe – to je vozač tramvaja, policajac na dužnosti, poreski inspektor i novinar na zadatku. Ako te neko udari motkom ili letvom, u pitanju je krivično djelo napada, s tim što se pojačava ako je za vrijeme vršenja službe. Zakon uzima u obzir svaki napad na službeno lice i tu je Krivični zakon prilično precizan.
Mnogo je primjera koji govore da je novinarstvo ugrožena profesija. Da li vlast želi posebno zaštiti novinare, da li osjeća neku posebnu odgovornost, ili se ovim izmjenama Krivičnog zakona dodvorava novinarima?
Habul: Sve su to otvorene dileme koje zavise i od kapaciteta pravnog sistema, same profesije, društvenog ambijenta, cijelog konteksta i tako dalje. Postavlja se pitanje zašto je novinar na zadatku objekt posebne krivično-pravne zaštite? Znamo kakav je bosanskohercegovački kontekst. Mnogo je primjera koji govore da je novinarstvo ugrožena profesija. Da li vlast želi posebno zaštiti novinare, da li osjeća neku posebnu odgovornost, ili se ovim izmjenama Krivičnog zakona dodvorava novinarima? Koliko god ima napada na novinare, s vremena na vrijeme, pogotovo za oficijelnim govornicama, ima i neke vrste ulagivanja. Bilo je toga i prije 20 godina, a ima ga i sada. U određenim okolnostima laska se novinarima, ali po meni tu je još jedna značajnija poruka, a to je generalna prevencija. Moderno krivično zakonodavstvo počiva na principima i generalne i specijalne prevencije. U ovom slučaju, generalna prevencija odnosi se na sve buduće slučajeve i prijetnje svim budućim napadačima.
RSE: Djeluje utješno, ali radi se o Federalnom zakonu. Šta će značiti ukoliko neko iz Republike Srpske napadne novinara iz Federacije? Hoće li biti napisana međunarodna tjeralica, obzirom na policijski ustroj?
Habul: To je sada složenije pitanje i zavisi od volje cijelog sistema u kojoj mjeri će se provoditi Zakon. Svako lice i privatna osoba, a pogotovo ljudi koji se nalaze na svojim profesionalnim zadacima, su predmet krivično pravne zaštite. Ne mora biti poseban zakon da neki novinar koji bude napadnut na području Republike Srpske ne bude zaštićen, ali u praksi je sasvim druga situacija.
RAK bi po svojoj definiciji morao biti nezavisno tijelo, lišeno od strane dnevno-političkih i inače političkih uticaja. Za izbor direktora sva je procedura završena ali Vijeće ministra ne da i drži pod ručnom. Vlast pokušava da ostvari svoj uticaj. Ako uđe u RAK, odoše u helać javni elektronski mediji.
Habul: Kada je u pitanju normativna regulativa, ona je na nivou najviših evropskih standarda. Imamo uređen sistem samoregulacije. Tu su Vijeća za štampu. Sada profesija sama uređuje odnose, bez sankcija. Imamo vrlo preciznu regulativu koju provodi RAK, koji uređuje odnose i standarde u elektronskim medijima. Imamo moderan Zakon o slobodi pristupa informacijama, imamo Zakon o kleveti ... Medijske kuće imaju i svoja pravila i uređivačke standarde koji su usaglašeni sa evropskih konvencijama. Sve je pitanje provođenja. RAK bi po svojoj definiciji morao biti nezavisno tijelo, lišeno od strane dnevno-političkih i inače političkih uticaja. Za izbor direktora sva je procedura završena ali Vijeće ministra ne da i drži pod ručnom. Vlast pokušava da ostvari svoj uticaj. Ako uđe u RAK, odoše u helać javni elektronski mediji. Javni RTV servis ima upravni odbor koji se sastoji od četiri člana. Uvijek postoji mehanizam, kada je tako skrojena norma, da se provuku stranački ljudi, da vode kuću, da postave direktore. U tom smislu vidim te prikrivene pokušaje da se obesmisle moderni zakoni i da politika ostvari potpunu kontrolu u medijima.
RSE: Čini li se tebi da je novinarska zajednica, ovakva kava jeste, sposobna pomoći sebi u ovim procesima? Koliko je sve ovo što si nabrojao bio neočekivani poklon međunarodnih zvaničnika, a koliko naše novinarske pameti i energije?
Habul: Svi ključni zakoni koje imamo su direktan poklon međunarodne zajednice u vrijeme čvršćeg prisustva u Bosni i Hercegovini. To se odnosi na vrijeme dok je OHR bio moćan i dok je vladao Bosnom i Hercegovinom. Sama novinarska zajednica ništa ne bi mogla progurati. Naša je nevolja što se ne ponašamo kao esnaf, da nas povezuju interesi i pravila koja bi nas trebala držati jer je to u interesu svakog uposlenika profesionalca koji jede ovaj hljeb. Na sceni imamo šest novinskih udruženja, a najveći broj njih ima nacionalni predznak, pa nekako prepoznaješ u istupima tih članova entitet, to jeste nacionalne politike. S druge strane, Udruženje novinari Bosne i Hercegovine, koje je multietničko, ima najveći broj profesionalaca, ali mi nemamo dovoljno kapaciteta unutra i ljudi su, imam utisak, na neki način zamoreni. Tek kada neki belaj dođe onda se okupimo, nešto kažemo, izdamo neko saopštenje. To je prilično štetno za sve nas, pa čak ni vlast ni politika ne prihvata nas kao ozbiljne partnere jer smo između sebe razjedinjeni.
RSE: U ovom trenutku možemo zahvaliti međunarodnoj zajednici što nam je poklonila paket evropskih zakona, a da je bilo drugačije, bilo bi nam još teže?
Habul: Bilo bi nam teže. U većini medijskih kuća, izuzev javnih servisa, ne znam da li postoji sindikat. Kod nas po inerciji ide neka priča - nacionalni i politički interesi - ali pogledaj interese vlasnika. Svaki vlasnik ima svoj interes i svoju politiku, a nekada se ta politika mijenja iz dana u dan. Onda ova raja radi po sistemu hoće-nećeš, osiguranja nisu riješena, radno-pravni status zavisi od volje vlasnika. Cijeli niz odnosa je neuređen i prepušten je volji vlasnika i poslodavaca.
