Boris Musić je muzički producent, kompozitor i prevodilac iz Podgorice. Umjetnička duša, borbenog duha bez dlake na jeziku. Hiperaktivni element, neidentifikovani leteći objekat i svaštočina. Obožava izazove i ukus slave u savladavanju istih. Mrzi životne plićake, a uživa da radi uspješno stvari, za koje mnogi uporno tvrde da su nemoguće.
Subota, 30. maj.
U naivnom polusnu kako to već i biva, spoljni svijet postaje opipljiviji, htjeli - ne htjeli. Osjećam mlak snop na licu a već sledećeg momenta sunce u penjanju kači i moje kapke. "U redu, to je to. Novi dan, nova prilika." Pomišljam. Narednih par minuta provodim na terasi, škiljim u sunce, upijam energiju užarene lopte. Čujem te grade kako oživljavaš, sa sobom budiš sve svoje ljepote i apsurde koje nosiš u sebi.
Elem, pratim aktivno X-Factor Adria takmičenje. Na prvu loptu bi se reklo da je to samo još jedan show instant polularnosti u nizu takvih. Gdje popularnost traje... pogodite.. Onoliko koliko traje i show. No, ipak ko odvoji malo vremena i odgleda na YouTube kanalu Adrie emisiju shvatiće da ovo izdanje X-Factora jeste za koplje iznad ostalih emisija ovog tipa. I to sa pravom.
Uzrok hvalospjeva jesu dvoje takmičara. Nikola Marjanović i Danijela Večerinović. Pa ipak, desilo se nešto što bi malo kome normalnom palo na pamet. Mada, budimo iskreni, na Balkanu bajke traju surovo kratko, koliko li traju i pahulje u užarenom plamenu. Marjanović i Večerinović su ispali.
Najveću odgovornost dajem žiriju. Bilo je i vrijeme da nas Joksimović, Kovač i Huljić razočaraju od očaranosti!
Neko će biti "pametan" i izigravati advokata za pomenuti žiri trio: (Joksimović, Kovač i Huljić) tako što će reći da su i Marjanović i Večerinović već izgrađeni i iskusni izvođači u svijetu muzike i trebalo je upravo dati šansu nebrušenima, koji to nisu.
Uredu, ovo se može nazvati nekim argumentom. No, samo na prvi korak. I to onaj nepromišljeni, sa kojim se lako oklizneš i padaš u provaliju. Kakva budalaština. Konceptom, emisija je otvoreno takmičenje, jednako za sve učesnike. Dakle pobjeđuje najbolji - onaj koji ima najviše X-Factora i tačka. U suprotnom preimenujte emisiju u amater-faktor.
Na samom kraju, vjerovatno u želji da se iskupi, poslije savršene egzekucije giljotinom, Huljić pilatovski pere ruke i obećava Marjanoviću da će mu pomoći u daljoj karijeri. Super.
Nego što je sa emisijom? Poenta? Hej, svrha je promašena. Pomenuti trojac je poništio sopstveni show kojim žiriraju. I što se mene tiče, za ovu godinu, poslali su show kući, istog trena kad su poslali i Marjanovića doma. Stoga, pa-pa do sledeće sezone / godine - sa malo više pameti nadam se, a puno više X-Factora!
Nedelja 31. maj.
Za razliku od prošlog, početak ovoga dana, već od samog starta, mnogo je aktivniji a obaveze mnogo raznovrsnije i brojnije. Gomilaju se kao i izlučevine adrenalina pred sam skok sa 7.000 metara. Nezaustavljivo.
Elem, u 95% slučajeva poslodavci u Crnoj Gori izrabljuju zaposlene, primoravajući ih na rad u vrijeme praznika. Ovo u osnovi predstavlja svojevrsno i neoprostivo kršenje osnovnih radničkih i ljudskih prava. A tog mišljenja je kako makar javno saopštava i Unija slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG).
No, zaposleni u Crnoj Gori su poput ljudi raštrkanih po planeti Zemlji. Samo što se u ovom slučaju planeta Zemlja ne okreće. A budući da je zakon Sunce, u primjeni takav zakon obasjava uvijek jednu istu polovinu dok ovu drugu ostavlja svagda u potpunom mraku. Pa kako kako koga zapadne!
Aleksa Marojević, koordinator regionalnih povjereništava pri (USSCG), ističe da je zakon mrtvo slovo na papiru, te da se poslodavci prema pravu zaposlenih odnose prema slobodnoj volji i sopstvenom nahođenju. Kako Marojević navodi: "Poštovanje praznika i prava zaposlenih u vrijeme praznika je etičko, kulturološko i patriotsko pitanje, što očigledno veliki broj poslodavaca u Crnoj Gori ne razumije". Prema Marojeviću, poslodavci takođe selektivno daju na značaju praznicima. Pa je recimo 21. maj dan nezavisnosti u najčešćem broju slučajeva uvažen praznik na koji se najčešće ne radi, dok su ostali krajnje marginalizovani i irelevantni.
No kad uzmemo u obzir koliko proslavljanje dana državnosti može biti profitabilno i unosno, a kad uz to to sagledamo kao znak lojalnosti i nastavak vožnje kroz zeleni talas bulevara "neometanog poslovanja i zagarantovanog benefita" onda nas taj podatak i ne može mnogo začuditi. Vlada, ministarstvo ekonomije, skupština, poslanički klubovi su gluvo-nijemi, no taj hendikep ih nije zadesio, sami su ga odabrali. A dok se to ne promjeni zakon će nastaviti da postoji u paralelnom univerzumu zvanom: A4 format.
Do tada, nastavljamo po starom geslu: "nema odmora dok traje obnova - idemo drugovi!"
Ponedeljak 1. jun.
Krenuo sam dočekati porodičnog prijatelja kojeg se zaista radujemo vidjeti poslije niza godina. Simpatični australijski gospodin, kolega mojih roditelja iz dana UNHCR-a i OSCE-a. Ian McCallister, prevalio je čovjek put od Adelaide/Australije, da bi došao vidjeti nas. A ja kasnim
Uz doručak, pregledajući novosti na svom "pametnom telefonu", naišao sam na iskru nade u bolje sjutra u ovoj zemlji. Naime, sportski klub "Iskra" iz ravničarske regije Crne Gore - Bjelopavlića, klub opštine Danilovgrad koji je uzgred drugi najstariji fudbalski klub u Crnoj Gori osnovan još davne 1919. godine, pobjedom od 2:0 protiv fudbalskog kluba "Bratstvo" ulazi prvi put u svojoj klubskoj istoriji u Prvu Crnogorsku ligu. A i u neku prvu ligu uopšteno, ikada!
Ovaj klub dobrog pedigrea je prošao kroz: Kraljevinu Jugoslaviju, Socijalističku Republiku, Saveznu Republiku, Zajednicu SiCG i na poslijetku dočekao Državu Crnu Goru. Na putu od 1919. Pa do danas bilo je svega. Nešto prepreka, uspona a nebrojeno više padova. Od kojih je jedan mogao biti i krucijalno tragičan: prije samo dvije i po godine klub je tavorio na rubu srednje regije u trećoj ligi. Uspjeh, rad, predanost i vizija uvijek moraju naići na naše poštovanje, na naše divljenje, priznanje i odobravanje.
Ovakav primjer profesionalizma i rada, uspjeha je zaista rijedak. Još uvijek. No, to je period tranzicije. Do nekog tamo vremena, u kome ćemo napokon stasati kao građani u čijoj državi se ovako nešto događa svake sedmice, ostaje nam da uživamo i cijenimo kao bescen blago ovakve iskre nade sa zalogom za bolje sjutra, koje gle kao što se vidi i po ovome primjeru - gradimo upravo onim: boljim danas.
Utorak, 2. jun.
U paklenoj sam žurbi, trebam se vidjeti sa Slavkom Klikovcem - rediteljem dokumentarca na kom trenutno radim kao kompozitor. Fokus dokumentarca je priroda - flora i fauna Crne Gore. Slavko je zaista izuzetna ličnost, avangarda i originalitet - istinski se radujem susretu!
No, danas nam kao građanima stiže još jedna u nizu "lijepih" vijesti. Taman kada dan ima potencijal da postane divnim, zašto ga ne učiniti užasnim? Naime, EPCG je u svom današnjem obavještenju zvučala tako sigurno i odvažno, pa skoro kao da nam čine neku uslugu. A o kakvoj se usluzi radi?
Ako stojite molim vas sjedite. Ili legnite još bolje. Ne želim biti odgovoran za frakture bilo kakve vrste uslijed nesvjestice izazvane šokom.
Iz EPCG nam potvrđuju da crnogorska domaćinstva mogu računati na dodatnih 23% uvećanja već do sada poskupljenih računa iz prvog kvartala ove godine. U iznosu je uračunato ukidanje jeftine tarife, a biće i uvedena taksa na električna brojila, koja uzgred do sada svi imamo. U prvi mah sve ovo zvuči kao prvoaprilska šala, sa obzirom na kratko objašnjenje, kratko izlaganje i nedovoljnost informacija. Samo se to i moglo zaključiti.
Nego, prvi april je uveliko prošao. Drugi je jun. I mislim da u tome i jeste poenta. Ljeto dolazi. Vrijeme je toplije, dani su duži. "Ljeto je sirotinjska majka", kako su oduvijek govorili stari. No, tako nešto neće dozvoliti i EPCG. U čemu je računica EPCG?
U sledećih 4 do 5 mjeseci, što je blizu ciklusu u rasponu od pola godine, domaćinstva ne bi koristila grijanje, osvjetljenje a i napuštaju svoje domove i idu na ljetovanje i godišnji odmor negdje drugdje i van zemlje. Jedina pozitivna stvar za elektroptivredu su aktivni klima uređaji. No ljeti vrućine nisu kao nekada. Pa se često i bez njih može pregurati.
Sve bi to jako pogodilo EPCG. Zato je EPCG u interesu nas i države smislila način kako da sakupi neophodan harač. A i takav program bez smanjenja će se tek isplatiti kada se uđe u treći i četvrti godišnji kvartal. Ipak, nismo mi sirotinja, zato i mogu uvesti povećanja. Naročito će se kako javljaju to odraziti na ona najracionalnija domaćinstva u potrošnji električne energije.
Dakle: ko je trošio do sada racionalno u nižoj tarifi, džaba ga je pametno trošio. Slobodno neka i nastavi. Svejedno sa ovim povećanjem računi će im od sada biti duplirani. Ipak su najdraži elektroprivredi oni veliki potrošači, neracionalni. Od kojih, gle začudo, ne mogu naplatiti dugovanja čak i ako se radi o dugovima u iznosu od par stotina hiljada evra.
Srijeda, 3. maj.
Ovih dana klima je čudna, proljećni period sa tendencijom prelaska na ljeto zna biti prilično izvitoperen. A možda je priroda odraz nas samih. Naše ogledalo koje nas vjerno prikazuje. Bez pristrasnosti, sujete, povlađivanja. Etički perfektno.
Nesumnjivo, mi jesmo u interakciji sa svim živim svijetom oko nas. Pa da li nas to majka priroda oponaša?! Sasvim moguće.
Podgoričko ljeto uveliko kuca na vrata, temperature standardno premašuju trideseti podiok na termometru, džada (asfalt) je sve vrelija, a ove sedmice eto još jednog razloga da bude užarena pa i u noćnim časovima.
Naime, ovoga ljeta zahvaljujući naporu i entuzijazmu izuzetno kreativnih ljudi punih ljubavi prema ovom gradu, sedmoj umjetnosti i kulturi uopšteno, glavni grad Crne Gore dobija novi film fest - "Džada Fest". Riječ je o manifesticiji za kojom je Podgorica u duši kao slobodarski grad, poprilično vapila, lamentirala. "Džada Fest" je kako se već i po samom imenu može naslutiti gušt festivalskog gledanja filma pod vedrim nebom. Na otvorenom.
Festival na jedan novi i izvanredan način za Podgoricu i Podgoričane, pod zvjezdanim nebom okuplja generacije kroz opuštenost, kreativnost, podizanje građanske svijesti i dobro druženje oslobođeno predrasuda palanačkog mentaliteta. Prizor gomile prostirki, hoklica, peškira i ljudi koji uživaju od 7 pa do 77 godina, pa možda i još koju godinu više i platna na kojem se prikazuju klasici poput filmskih ostvarenja : "Blade Runner"; "Casablanca" ; "Neki to vole vruće"; "Djevojka koju sam volio" itd. je zaista inspirativan i stoga prija.
Festival traje sedmicu dana. Od ponedeljka 1. juna do nedelje 7. juna. A svakog dana prikazuje se po jedan kultni klasik na sedam različitih lokacija u glavnom gradu.
Upravo ovakva koncepcija i ideja zbližava žitelje i grad u kome žive. Te ovoga puta nećemo biti na džadi u svojstvu užurbanosti naše svakodnevice u gradskoj vrevi.Ovoga puta smo na džadi da bi u saradnji sa gradom podarili i udahnuli gradu njegovu urbanost, a u nama probudili ljepotu koju samo umjetnost može probuditi u nama.
Opšte stanje u Podgorici, gradu sa sve manje svojih monumenata je opštepoznato. No, bez obzira na sve beštije i levijatane novog doba koji Podgorici oduzimaju njen duh i preoznatljivost, ipak nas ima dovoljno koji se na razne načine kao diskretni heroji borimo jednom aktivnom reanimacijom da joj taj duh nanovo udahnemo, da ga oživimo i nadogradimo. Ove sedmice balans je uspostavljen.
Sile dobra su razmontirale retrogradno, sumorno i razgrađivačko učmalo zlo. Ove sedmice "Bioskop je (na)Otvoren(om) !"
Četvrtak, 4. maj.
Vrijeme je za familijarno okupljanje i aktuelna je danas posjeta vikendici. Imam slobodan dan. Radni sto je raščišćen. A priroda svuda unaokolo. Živahna, nabujala u zvucima i vegetaciji. Možda i do te mjere da se može steći utisak da je blago kičasta u toj dinamici života i dešavanja.
Balkan. Prelijepo je ovo naše poluostrvo. Bogato u raznolikosti, onoj etničkoj, kulturološkoj i religijskoj. Balkan se izgovara brzo na ustima, međutim, paradoskalno, varijacija imena u prevodu ima koliko želite. Poznato je bar njih desetak. U većini prevoda preovladava upravo negativnost.
A možda smo mogli na ovim prostorima zakačiti i neko ljepše ime? Neko bolje. Manje naslutnije. No, možda ono takvo kakvo je, kakvog smo ga i dobili sa silnim značenjima je upravo trebalo da nas opomene i upozori na ono što bi moglo doći. A još kako je došlo. "Nomen est omen."
Međutim, bez obzira na istoriju gorke prošlosti Balkan je oduvijek bio rasadnik talenta svjetskog kalibra, svjetskih razmjera. Mlade nade poput imena: Damira Džumhura, Borne Ćorića i Danke Kovinić ili etabliranih prvaka: Marina Čilića, Ane Ivanović, Novaka Đokovića, su izrasli ili izrastaju u najbolje ambasadore ovog trusnog područja poljuljanog ugleda.
Međutim, osim geografskog prostora kojem pripadaju, svima pomenutim je zajednička jedna stvar. A to je borba! To je glad! To je čovječnost! Za razliku od kolega širom sređenog svijeta, ovi divni i zdravi mladi ljudi su vodili borbu sa našim kancerom društva: nacional-šovinizmom, razaranjem, opsadom, agresijom i tako dalje i tome slično.
Primjerice, Džumhur je trenirao u tek obnovljenoj areni prethodno razorenoj u opsadi grada devedestih a koja je sagrađena namjenski za zimsku Olimpijadu u Sarajevu '84. Podrum arene je u ratnim dejstvima služio kao mrtvačnica, a od klupa drvenih su pravljeni mrtvački kovčezi.
Đoković i Ivanović su prošli kroz slične stvari '99 godine za vrijeme NATO bombardovanja tadašnje zajednice SiCG. Đoković je kao dijete u to doba trenirao u isušenom bazenu (?!) koji je prinudno osposobljen kao teniski teren. A na nekim lokacijama su bukvalno padale tomahavke oko glave.
No, po njihovim riječima to ih je učinilo jačima, većim i snažnijim borcima, u datoj situaciji izvukli su najbolje iz takvih prilika. Odustati, za njih to zasigurno nije bila opcija. Ratu, razaranjima, bombama, mrtvačnicama i teniskim terenima u bazenima oni nisu pružili šansu a ni podršku da im budu opravdanje za frustraciju i poraz u životu. Oni su nesumnjivo ono naše perspektivno i zdravo MI!
Petak, 5. maj.
Meditiram uz dozu kofeina - nezaslađenu i svoju dobru nikotinsku drugaricu - cigaretu. Lagano ispijam svoj gutljaj kafe i završavam partiture za solistički klavirski koncert. A uporedo azmišljam upravo o tebi stara damo.
Ljubav prema tebi Podgorice je nemjerljiva. Pa i ako sam ponekad prevrtljivac.
Zaključujem: Ima nas mnogo koji te volimo. Očigledno tom ljubavlju ne stajemo svi geografski u tvoje dimenzije. I dobro je da je tako.
Naime, znao sam još od ranije da si sravnjena sa zemljom u Drugom svjetskom ratu. Znao sam za tvoj nesrećni hendikep, za tvoje mučeništvo koje si 86 puta bjesomučno pretrpjela. Znao sam čak i za podatak da si sticajem okolnosti najviše stradala od savezničke ruke. Ironija.
Mada ono što me ostavlja bez teksta ono što me beskrajno muči, poput nekog dosadnog crva. Čini me upravo zamišljenim i zagledanim u tebe kao da stojim nad bezdanom koji zjapi. Pitam se:
- Kako to da se ništa nije naučilo?
- Kako to da je tvoja sudba produžena i osuđena si da stradaš od savezničke (građanske) ruke?!
- Kako to da je jedan strahovit rat za svijet prestao? Utihnuo.
A u tebi staroj dami nastavio da postoji. Tutnji. Zatirući tvoje monumente, čak i one iz pepela podignute. Rukom naših očeva i đedova. One koji bi trebali najviše da se cijene. One koji su imali šansu da ostanu a tako su varvarski nestali.
Jer što je grad bez monumenata svojih? Bez svoga obilježja? Bez svoje istorije?
Nesumnjivo, grad bez pamćenja, prestaje biti gradom. Baš kao i narodi i individue pojedinci što nestaju bivajuć' razjedeni amnezijom. Jednom plimom potopljeni, plimom, koja se nikada više neće povući. Tugujući u meni su odjeknuli stihovi dobroga i velikoga nikšićanina Vitomira Vita Nikolića. Odjeknuo je pečat, odjeknula je tačka na vapaj i odgovor istovremeno nad izgubljenim identitetom
Hvala ti dobri Vito, pomogao si mi da završim ovaj dnevnik na prigodan način.
"Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu."
