Čitam ovih dana u "Oslobođenju" kako je Gradsko vijeće Sarajeva odlučilo da povodom predstojećeg gradskog praznika 6. aprila - dana oslobođenja u Drugom svjetskom ratu - dodijeli Ključ grada Sarajeva američkom novinaru i publicisti Roju Gatmanu (Roy Gutman) koji je bio među prvima koji su alarmirali američku i međunarodnu javnost izvještajima o koncentracionim logorima u Bosni na kraju stoljeća u kojem je svijet svečano obećao kako se takvo šta neće ponoviti "nikada više".
Gatmanovi izvještaji u ljeto 1992. godine doprinijeli su dolasku u Bosansku krajinu međunarodnih humanitarnih organizacija. Crveni krst je popisao zatočenike u logorima oko Prijedora i Banjaluke; oni više nisu mogli nestajati bez traga; transportovani su u zemlje koje su im ponudile utočište a logori su narednih mjeseci zatvoreni. Na taj način je, obavljajući svoj posao novinskog izvještača iz Bosne, doprinio spasavanju hiljada života. Od Gatmanovih reportaža nastala je knjiga "Svjedok genocida" a on je za ratne izvještaje iz Bosne i Hercegovine 1993. godine dobio i najviše priznanje u američkom novinarstvu - Pulitzerovu nagradu.
Jednom sam, za magazin "Dani," rekao - i to je čak uzeto za naslov tog intervjua - kako je sramota da i godinama nakon rata Sarajevo ima ulicu Azize Šaćirbegović a nema ni biblioteku koja bi nosila ime Roja Gatmana. Vijest o ovom priznanju, nakon što je nešto ranije zvanično odlučeno da će se i trg ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu ubuduće zvati Trg Susan Sontag, dolazi kao rijedak znak da u ovim godinama sistematske promocije zaborava, poništenja stvarnih i uspostave lažnih vrijednosti, makar i na ovim simboličnim primjerima opstaje i nešto od kulture sjećanja u kojoj se Sarajevo - odajući priznanja Sontagovoj i Gatmanu - na trenutak vraća onom najboljem u svojoj tradiciji: poštovanju zastupnika dobra u vremenu zla.
Imao sam profesionalno zadovoljstvo da se u ratnom Sarajevu, i kasnije u životu, susrećem i družim sa ovo dvoje izuzetnih ljudi. Sontagova je, sa sinom Dejvidom Rifom (David Rief) - takođe autorom knjige o ratnoj Bosni - provela i jednu noć s ratnom redakcijom "Oslobođenja" u podzemnomn atomskom skloništu u Nedžarićima iz kojeg je svakog dana troipogodišnje opsade izišao novi broj lista i jedno veče u mom sarajevskom stanu u razgovoru koji je završio sevdalinkama uz gitaru kojem se pridružio moj komšiluk dodajući na trpezu vruće uštipke i danski sir iz oskudne ratne humanitarne ponude.
U noći u atomskom skloništu zapodjenula je i priču o vječnim mržnjama u Bosni, propitujući i sebe i nas nije li Andrićevo "Pismo iz 1920. godine" zapravo ključ razumijevanja tih mržnji, da bi - bar u krugu mojih saradnika okupljenih oko stola - osim u njihovim kazivanjima dio odgovora dobila i iz njihovih imena: Branko, Mirko, Adil, Gordana, Boro, Rasim, Slavko, u čijim prijeratnim životima Bosna uzajamnog uvažavanja i ljubavi nije bila tek literarna fikcija već najstvarnija stvarnost. Susan je te noći prespavala tek nekoliko sati na gomilama tek odštampanih novina.
Iz njene sarajevske režije Beckettovog "Čekajući Godoa" ostala je, po brutalno aktuelnoj simbolici, nezaboravna scena u kojoj dječak s neprikrivenim osjećajem krivice poručuje publici: "Gospodin Godo mi je rekao da vam kažem da on neće doći večeras ali sigurno će doći sutra". Sontagova je - pored ostalog u The New York Timesu - govorila kako je Sarajevo devedesetih izazov kakav je bila Španija tridesetih ali je bila zapanjena razlikom u međunarodnom odgovoru: "U 1937. ljudi kao što su Ernest Hemingway i Andre Malraux i George Orwell i Simone Weil hitali su u Španiju iako je to bilo strašno opasno. Simone Weil je zadobila užasne opekotine i George Orwell je ranjen ali oni nisu u opasnosti vidjeli razlog da ne idu. Išli si iz solidarnosti i iz tog čina nastalo je ponešto od najbolje literature njihovog vremena".
Ona sama bila je svjedok sarajevskih godina opsade a kad ju je sin nazvao da je pita gdje bi željela da dočekaju simboličnu dvijehiljaditu godinu, smjesta je odgovorila: "U Sarajevu, naravno". I tako je i bilo. Dočekali su novu 2000. sa Sarajlijama na trgu koji će ubuduće nositi njeno ime.
Roj Gatman je zajedno s desetinom drugih takođe vrhunskih američkih ratnih reportera, da u ovoj prilici ne spominjemo i evropske izvještače, dao kritičan doprinos dubokom razumijevanju tragičnih devedesetih na Balkanu u američkoj javnosti. Tom razumijevanju - i narastanju moralnog imperativa da se ubijanje u Bosni zaustavi - doprinijeli su i Christiane Amanpour, John Burns, Tom Gjelten, Peter Maass, Elizabeth Neuffer, Samantha Power, David Rohde, Chuck Sudetic i drugi. Pri tome su uspostavljali i nove standarde novinarstva: izvještavajući samo o onome što su doživjeli i vidjeli pokazivali su i kako novinar može i mora da bude objektivan a da pri tome ne bude i neutralan kad se u njegovom vremenu događa genocid.
Gatmanovi izvještaji u ljeto 1992. godine doprinijeli su dolasku u Bosansku krajinu međunarodnih humanitarnih organizacija. Crveni krst je popisao zatočenike u logorima oko Prijedora i Banjaluke; oni više nisu mogli nestajati bez traga; transportovani su u zemlje koje su im ponudile utočište a logori su narednih mjeseci zatvoreni. Na taj način je, obavljajući svoj posao novinskog izvještača iz Bosne, doprinio spasavanju hiljada života. Od Gatmanovih reportaža nastala je knjiga "Svjedok genocida" a on je za ratne izvještaje iz Bosne i Hercegovine 1993. godine dobio i najviše priznanje u američkom novinarstvu - Pulitzerovu nagradu.
Jednom sam, za magazin "Dani," rekao - i to je čak uzeto za naslov tog intervjua - kako je sramota da i godinama nakon rata Sarajevo ima ulicu Azize Šaćirbegović a nema ni biblioteku koja bi nosila ime Roja Gatmana. Vijest o ovom priznanju, nakon što je nešto ranije zvanično odlučeno da će se i trg ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu ubuduće zvati Trg Susan Sontag, dolazi kao rijedak znak da u ovim godinama sistematske promocije zaborava, poništenja stvarnih i uspostave lažnih vrijednosti, makar i na ovim simboličnim primjerima opstaje i nešto od kulture sjećanja u kojoj se Sarajevo - odajući priznanja Sontagovoj i Gatmanu - na trenutak vraća onom najboljem u svojoj tradiciji: poštovanju zastupnika dobra u vremenu zla.
Imao sam profesionalno zadovoljstvo da se u ratnom Sarajevu, i kasnije u životu, susrećem i družim sa ovo dvoje izuzetnih ljudi. Sontagova je, sa sinom Dejvidom Rifom (David Rief) - takođe autorom knjige o ratnoj Bosni - provela i jednu noć s ratnom redakcijom "Oslobođenja" u podzemnomn atomskom skloništu u Nedžarićima iz kojeg je svakog dana troipogodišnje opsade izišao novi broj lista i jedno veče u mom sarajevskom stanu u razgovoru koji je završio sevdalinkama uz gitaru kojem se pridružio moj komšiluk dodajući na trpezu vruće uštipke i danski sir iz oskudne ratne humanitarne ponude.
U noći u atomskom skloništu zapodjenula je i priču o vječnim mržnjama u Bosni, propitujući i sebe i nas nije li Andrićevo "Pismo iz 1920. godine" zapravo ključ razumijevanja tih mržnji, da bi - bar u krugu mojih saradnika okupljenih oko stola - osim u njihovim kazivanjima dio odgovora dobila i iz njihovih imena: Branko, Mirko, Adil, Gordana, Boro, Rasim, Slavko, u čijim prijeratnim životima Bosna uzajamnog uvažavanja i ljubavi nije bila tek literarna fikcija već najstvarnija stvarnost. Susan je te noći prespavala tek nekoliko sati na gomilama tek odštampanih novina.
Iz njene sarajevske režije Beckettovog "Čekajući Godoa" ostala je, po brutalno aktuelnoj simbolici, nezaboravna scena u kojoj dječak s neprikrivenim osjećajem krivice poručuje publici: "Gospodin Godo mi je rekao da vam kažem da on neće doći večeras ali sigurno će doći sutra". Sontagova je - pored ostalog u The New York Timesu - govorila kako je Sarajevo devedesetih izazov kakav je bila Španija tridesetih ali je bila zapanjena razlikom u međunarodnom odgovoru: "U 1937. ljudi kao što su Ernest Hemingway i Andre Malraux i George Orwell i Simone Weil hitali su u Španiju iako je to bilo strašno opasno. Simone Weil je zadobila užasne opekotine i George Orwell je ranjen ali oni nisu u opasnosti vidjeli razlog da ne idu. Išli si iz solidarnosti i iz tog čina nastalo je ponešto od najbolje literature njihovog vremena".
Ona sama bila je svjedok sarajevskih godina opsade a kad ju je sin nazvao da je pita gdje bi željela da dočekaju simboličnu dvijehiljaditu godinu, smjesta je odgovorila: "U Sarajevu, naravno". I tako je i bilo. Dočekali su novu 2000. sa Sarajlijama na trgu koji će ubuduće nositi njeno ime.
Roj Gatman je zajedno s desetinom drugih takođe vrhunskih američkih ratnih reportera, da u ovoj prilici ne spominjemo i evropske izvještače, dao kritičan doprinos dubokom razumijevanju tragičnih devedesetih na Balkanu u američkoj javnosti. Tom razumijevanju - i narastanju moralnog imperativa da se ubijanje u Bosni zaustavi - doprinijeli su i Christiane Amanpour, John Burns, Tom Gjelten, Peter Maass, Elizabeth Neuffer, Samantha Power, David Rohde, Chuck Sudetic i drugi. Pri tome su uspostavljali i nove standarde novinarstva: izvještavajući samo o onome što su doživjeli i vidjeli pokazivali su i kako novinar može i mora da bude objektivan a da pri tome ne bude i neutralan kad se u njegovom vremenu događa genocid.