Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Lideri stranaka koje godinama dobijaju izborni mandat da "legalno predstavljaju konstitutivne narode"– abecednim redom: Dragan Čović (HDZ), Bakir Izetbegović (SDA) i Milorad Dodik (SNSD) – dali su šefu delegacije Evropske unije i Specijalnom predstavniku u Bosni i Hercegovini Larsu-Gunnaru Wigemarku poklon kakav je mogao samo poželjeti praktično dan prije imenovanja njegovog nasljednika na toj funkciji: sporazum o formiranju Savjeta ministara i drugih državnih organa vlasti nakon punih deset mjeseci uslovljavanja, ucjena i blokada.
Fotografija s trojicom do tada nepomirljivih etničkih vođa koji jedan drugome i sami sebi čestitaju činilo se "nemoguć sporazum" biće za Wigemarka uspomena na najveći trenutak u njegovoj diplomatskoj karijeri. Čestitke na postizanju sporazuma pljušte iz Brisela i evropskih prijestonica, istina ne istim intenzitetom kojim se množe kritike sporazuma u domaćoj javnosti, sve do optužbi za izdaju prije svega bošnjačkih i srpskih interesa.
Kako je bosanskohercegovačko opredjeljenje za pristupanje NATO-u bilo najveći kamen spoticanja u formiranju vlasti, s insistiranjem SDA da neće dozvoliti imenovanje Dodikovog kandidata za predsjedavajućeg Savjeta ministara sve dok se ne ispune ranije preuzete obaveze u ispunjavanju uslova za pridruženje zapadnom vojnom savezu i insistiranjem SNSD da nipošto neće pristati na to, logično je da je vijest o postizanju sporazuma dočekana s pitanjem: znači li to i "odblokadu" NATO puta?
Ako je suditi po najpozvanijem izvoru, samom tekstu sporazuma, odgovor je negdje u sferi srpske anegdotske uzrečice: "Mož' da bidne al' ne mora da znači" koja se pripisivala jednom drugom Baji, Nikoli Pašiću, najvećem srpskom državniku s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća.
Tačka 3 ovonedjeljnog sporazuma, naime, glasi:
"Nastaviti integracijske procese u skladu sa Ustavom i zakonima, usklađujući stavove i interese svih nivoa vlasti u BiH. Potvrditi opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om, ne prejudicirajući buduće odluke u vezi sa članstvom BiH. Sve aktivnosti u ovom smislu provode se u skladu sa svim relevantnim odlukama Predsjedništva BiH, Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH, a imajući u vidu ustavnu nadležnost Predsjedništva za provođenje vanjske politike. Komisija za NATO integracije BiH će sarađivati sa svim relevantnim institucijama s ciljem realizacije odnosa sa NATO-om, uključujući izradu nacrta i planova, na bazi odluka Predsjedništva BiH i Vijeća ministara BiH".
Ovako neodređen odnos prema tako vitalnom pitanju kao što je euroatlantska budućnost Bosne i Hercegovine ostavio je prostor za interpretacije u rasponu od tvrdnji iz Republike Srpske kako od slanja godišnjeg nacionalnog plana za NATO "nema ništa"; kako će Republika Srpska odnos prema NATO-u usklađivati sa Srbijom i kako će slijediti vlastitu rezoluciju o vojnoj neutralnosti do Izetbegovićevih priznanja kako će put u NATO biti usporen u iduće tri godine – kao da uopšte može biti sporiji.
Ako bi se s nešto razumijevanja postdejtonskog razvoja sudilo po obavezi iz sporazuma o "usklađivanju stavova i interesa svih nivoa vlasti" i obećanju kako neće biti "prejudiciranja buduće odluke u vezi s članstvom" onda je prilično neutemeljeno Izetbegovićevo vjerovanje kako je u "usporenom kretanju" moguće "zadržati trend".
Ta strategija, takođe, ima izraz u bošnjačkoj narodnoj mudrosti: pohiti polako.
To teturanje SDA – od insistiranja kako neće biti imenovanja novog predsjednika Savjeta ministara ako ne bude poštovan raniji strateški izbor euroatlantske budućnosti do prihvatanja "usporavanja" na tom putu - moguće je prodavati bošnjačkoj javnosti i kao čin državničkog kompromisa čime su objašnjavani i svi raniji tragični izbori SDA: partnerstvo sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim strankama u "prvim slobodnim izborima" 1990; prihvatanje da se kao partneri u mirovnom procesu prihvate Karadžić i Boban u formatu "tri zaraćene strane" umjesto stvarnih inspiratora podjele Bosne i Hercegovine Miloševića i Tuđmana (u Dejtonu se pokazalo da su rat koji su oni započeli samo oni mogli i zaustaviti); pristanak da se ukine međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina a prizna Republika Srpska ...
Ali, ti kompromisi – u kojima se i tako temeljan izbor kao što je euroatlantski put žrtvuje u ime što skorije raspodjele "konstitutivnog" vlasništva nad uticajem, javnim fondovima i uhljebljivanjem u javnim službama – ostavljaju zbunjenima međunarodne partnere u očuvanju mirne Bosne.
Neki od njih – poput Amerikanaca – vjerovali su da podržavajući "euroatlantske aspiracije" Bosne i Hercegovine podržavaju zemlju u njenom strateškom izboru. Krajnje zbunjujući – iz te međunarodne perspektive – je i sljedeći stav iz sporazuma: "U procesu napretka Bosne i Hercegovine ka članstvu u Evropskoj uniji postepeno stvoriti uvjete da institucije BiH preuzmu puni suverenitet i da se završi mandat OHR-a ..."
To je do sada bio isključivo Dodikov prioritet, u kojem je od Savjeta bezbjednosti u Njujorku do Savjeta za implementaciju mira u Sarajevu, imao upornu podršku Rusije. Kako je – i zašto – ukidanje OHR kao posljednjeg garanta očuvanja suvereniteta bosanske države postalo prioritet i bošnjačke i hrvatske politike mogu objasniti samo Izetbegović i Čović.
Facebook Forum