Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ono što je, u simboličnim slikama međusobnog poštovanja francuskog predsjednika i njemačke kancelarke – Emmanuela Macrona (Makron) i Angele Merkel – bilo zamišljeno kao manifestacija pomirenja i solidarnosti istorijskih protivnika tačno „u 11 sati, jedanaestog dana u jedanaestom mjesecu“ kad je prije 100 godina okončan Prvi svjetski rat, nije moglo prikriti nego je čak pred globalnom javnošću potcrtalo duboke razlike i čak netrpeljivost i među velikim i među perifernim akterima savremene svjetske politike.
Globalnu pažnju je prirodno privukla polemika između francuskog i američkog predsjednika, koja je počela Makronovom izjavom kako Evropa treba da ima vlastite vojne snage za „odbranu i od Rusije i Kine i čak Sjedinjenih Država“ koju je Donald Tramp (Trump) odbacio kao „uvredljivu“ a nastavila se Makronovim govorom na pariskom Mirovnom forumu u kojem je nasuprot Trampovom javnom naglašavanju kako je on sam nacionalista, povukao oštru liniju razlikovanja nacionalizma i patriotizma: „Patriotizam je upravo suprotan nacionalizmu ...
Kad kažemo kako su "naši interesi prvi a interesi drugih nevažni" mi brišemo ono najvažnije što nacija ima, što joj omogućuje da živi: njene moralne vrijednosti“. Tramp je u sada već prepoznatljivom nediplomatskom tonu odbrusio kako su Sjedinjene Države spasavale Francusku u Drugom svjetskom ratu i kako su Francuzi „počeli da uče njemački u Parizu prije nego što su Sjedinjene Države došle“.
Dnevna doza Trampovih javnih sporenja s kritičarima u zemlji i svijetu uživa entuzijastičnu podršku njegove izborne baze, ali to je manje od polovine izbornog tijela, što je pokazao i poraz njegove partije na prošlonedjeljnim kongresnim izborima. Inistiranje na politici „prvo Amerika“ i po cijenu odbacivanja godinama postizanih međunarodnih sporazuma – o klimatskim promjenama, iranskom nuklearnom programu, slobodnoj trgovini, smanjivanju nuklearnih arsenala s Rusijom – ima i vrlo izmjerljive posljedice u međunarodnim poslovima: povlačenje Amerike iz svjetskih poslova otvorilo je prostor za Kinu koja ne krije aspiracije za vodstvo na globalnoj sceni i Rusiju koja, kako ovih dana piše David Ignatius u Washington Postu, „razgovara sa svima: Izraelom i Iranom, Saudijskom Arabijom i Turskom, Talibanima i afganistanskom vladom“. A – kako se vidjelo i ovih dana u Parizu – i Srbijom i Kosovom, i Tačijem i Vučićem.
To u globalni događaj nedjelje uvodi i karaktere s evropske periferije.
Ako su u ponašanju najuticajnijih ličnosti savremenog svijeta posmatrači pariskog okupljanja vidjeli raskrsnicu, na kojoj svijet ima izbor između budućnosti saradnje i bezbjednosti i prošlosti podozrenja i sukobljavanja, balkanske vođe projektovale su politiku neizlječivo zaglibljenu u prošlost.
Predsjedavajući bosanskohercegovačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović bio je u Parizu tek kao odlazeći predstavnik svoje države zaokupljen još jedino sasvim izglednom perspektivom da uprkos relativnoj pobjedi na izborima njegova partija bude istisnuta iz vlasti u opoziciju i on je – u susretu s turskim predsjednikom Erdoganom i predsjednikom Srbije Vučićem – mogao jedino da se žali na taj postizborni inženjering.
Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i u svjetskoj modnoj prijestonici ostavila je utisak elegancije ali – ako je i bilo nekih značajnijih političkih razgovora - onda je to moralo biti nešto o susjednoj Bosni i Hercegovini: ugroženost tamošnjih Hrvata kojima „drugi biraju predstavnika“.
Za najdublje vraćanje u prošlost, tamo negdje do kosovskog boja 1389. godine, pobrinuo se predsjednik Srbije koji je u uvažavanju koje je u Parizu ukazano predsjedniku Kosova Tačiju vidio „skandal“ i po vlastitom priznanju razmišljao kako da na to reaguje. Najbolji savjet bi mu bio: navikavanje na činjenicu da najuticajnije zemlje vide Kosovo kao završenu priču i nezavisnu državu. To što je srpska diplomatija ubijedila nekoliko zemalja da povuku ranije priznanje Kosova ne može odgoditi ni promijeniti sve dublje međunarodno uvažavanje nezavisnosti Kosova kako su to pokazale i fotografije predsjednika Tačija u Parizu s najuticajnijim ličnostima svjetske politike. U poređenju s tim, vijest da je recimo Grenada - sa svojih 107 hiljada stanovnika – povukla ranije priznanje Kosova djeluje kao žalosna utjeha: ta prelijepa karipska zemlja, koju sam posjećivao tri puta u diplomatskoj misiji, posljednji put je bila u svjetskim vijestima povodom američke invazije 1983. godine protiv prokomunističke-prokubanske vlade ne računajući nekoliko razornih uragana.
Vučić je, opisujući vlastite susrete u prolazu u Parizu s američkim predsjednikom, pokazao i dozu realizma kad je rekao kako mu je Tramp „u prisustvu 25 ljudi“ rekao kako su Srbi veliki narod ali i da on i nije siguran da Tramp zna ko je on. To razumijevanje da Trampove pohvale treba uzimati sa zdravom rezervom osnaženo je u nedjelji pariskog okupljanja pisanjem pariskog dnevnika Le Monde o epizodi koja pokazuje koliko Tramp zna o Balkanu: on je, naime, primajući u Bijeloj kući predsjednike baltičkih država – Litvanije, Latvije i Estonije – počeo da ih kritikuje za izbijanje rata u Jugoslaviji. Gostima je trebalo vremena da shvate kako je njihov domaćin pomiješao Baltik i Balkan.
Tako ne bi trebalo da čudi da je u suretu s Vučićem Tramp našao kako njihove dvije zemlje imaju zajedničku temu: Vučić se borio za „veliku Srbiju“ s istim žarom s kojim je Tramp osvajao Bijelu kuću s obećanjem kako će ponovo napraviti Ameriku „velikom“.
Facebook Forum