Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Početak kampanje za izbore u Bosni i Hercegovini 5. oktobra bolno podsjeća kako, sa svim iskustvima iz protekle tri decenije – od ratnih užasa do poratne obnove – u razumijevanju i osvajanju političkog pluralizma „nismo odmakli dalje od početka“: sve se, kao i uoči „prvih demokratskih izbora“ 1990. godine, okreće oko tri nepomirljiva nacionalistička projekta u kojima se kao glavni kriterij nameće najzadrtiji oblik patriotizma. Jedni bi, kao i nekada, da odvoje od Bosne i Hercegovine „srpske teritorije“ s perspektivom pripajanja Srbiji; drugi bi da obnavljaju međunarodno osuđeni ratni projekt ekskluzivno hrvatske „Herceg-Bosne“; treći se zaklinju kako neće dozvoliti otimačinu ni pedlja bosanske zemlje ali – osim uzvraćanja istom mjerom najratobornijim zagovornicima srpskog i hrvatskog nacionalizma – nemaju nikakvih ujedinjujućih ideja i projekata. Zaokupljenost zastrašivanjem od „drugih“ i nadmetanje u tome ko će im najsnažnije uzvratiti potiskuju u drugi plan svaki pokušaj artikulisanja i promocije političke alternative i zakivaju zemlju na beznadno začelje kandidatkinja za euroatlantske integracije.
Kako uopšte, pored prijetnji opstanku i zakletvi o odbrani svakog pedlja bosanskohercegovačke zemlje, očekivati da u izbornoj kampanji odgovarajuću pažnju dobiju najvažnije teme: vladavina prava i jednakosti, obuzdavanje korupcije kao poticaja investicijama i razvoju, obrazovanja i zdravstva. To najbolje znaju oni koji se odluče da, nasuprot i uprkos vladavini nacionalističkog, uđu u izbornu trku nudeći alternativu dokazano štetočinskim projektima. Oni se unaprijed otpisuju, sistematski ignorišu i izlažu čak i podrugivanju u medijima koji su pod potpunom kontrolom partija na vlasti ili poslovnih interesa svojih vlasnika i njihovih pogodbi s onima na vlasti.
Posmatrajući bestidnu ja-pa-ja promociju nacionalističkih projekata u uticajnim medijima, i iz nekog sasvim ličnog iskustva, čini mi se da je stanje u vezi s ulogom medija u izbornom procesu za protekle tri decenije dramatično pogoršano.
U vrijeme kad je u Bosni i Hercegovini najavljeno višestranačje bio sam glavni urednik Oslobođenja u Sarajevu. Godinu dana prije tih „prvih slobodnih izbora“ list je – uvodeći svakodnevni redakcijski komentar na naslovnoj strani; cijelu stranu za gostujuće i vlastite kolumniste i ugledne autore iz javnog života; stranu Tribine u kojoj se nisu više kritikovale samo komunalne službe nego i najviši državni funkcioneri koji su i sami odgovarali na kritiku čitalaca ... – u 1989. godini u anketi Slobodne Dalmacije proglašen i za List godine u Jugoslaviji.
U proljeće 1990. godine, u pripremama za osnivanje Stranke demokratske akcije, najavili su se i došli na razgovor u redakciju njeni inicijatori, Alija Izetbegović i Muhamed Čengić, koji su željeli da znaju: Kakav tretman mogu očekivati u listu koji je nastao pod okriljem do tada jedine partije?
Odgovorio sam kako mogu da im garantujem fer tretman ali da to ne znači da će biti tretirani „ravnopravnije“ nego druge stranke.
„U izbornoj utakmici novinarima je mjesto gdje i na fudbalskoj utakmici – u novinarskoj loži: Njihovo je da bez strasti i navijaštva zabilježe ko je dao gol i kakav je rezultat i ništa više“, rekao sam im naglašavajući da izvještaj mora biti tačan a komentar slobodan.
Vjerovao sam i pisao i tada – kao, evo, i sada – da razvrstavanje građana u nacionalne partije i torove nužno vodi nacionalnim podvajanjima, nepovjerenju, svađama pa i mogućim sukobima.
Ironija je istorije da jedino na toj kritičnoj tački – politike širenja strahova od drugoga – savremena Bosna i Hercegovina ide ukorak s Evropom. Tamo su zastrašujući javnost od muslimana, imigranata i Afrikanaca snažno ojačale desničarske populističke partije. Koliki je taj strah od „gubljenja nacionalnog identiteta“ pokazuje i ispitivanje javnosti u kojem – po Vašington postu - Francuzi vjeruju kako je svaki treći njihov sunarodnjak musliman (a stvarni broj je 7.5 posto) dok Italijani misle da je omjer jedan od pet (a zapravo je 3.7 posto).
Strah je riječ nedjelje i u Sjedinjenim Državama.
Ovih dana je, naime, najavljeno skoro objavljivanje knjige Boba Vudvorda (Woodward) pod naslovom „Strah: Tramp u Bijeloj kući“. Vudvord je gigant američkog novinarstva, koji je zajedno s Karlom Bernstajnom (Carl Bernstein) u Vašington postu razotkrio aferu Votergejt (Watergate) koja je dovela do ostavke američkog predsjednika Ričarda Niksona (Richard Nixon) u avgustu 1974. U knjizi zasnovanoj na stotinama sati intervjua s ljudima iz neposredne Trampove okoline Vudvord opisuje predsjednikovu paranoju i bijes povodom istrage o vezama njegove kampanje s Rusijom; nastojanja njegovih najbližih saradnika da kontrolišu njegov temperament u stvarima rata i mira i međunarodnih odnosa sve do toga da ga šef kabineta naziva „idiotom“ a ministar odbrane kaže kako se predsjednik ponaša kao da je đak šestog-sedmog razreda.
Naslov knjige („Strah“) inspirisan je jednom Trampovom izjavom reporteru Vašington posta: „Stvarna moć je – i ja čak neću ni da koristim tu riječ – strah“. Samo dan nakon najave objavljivanja Vudvordove knjige pojavio se i anonimni komentar u New York Timesu čiji autor, viši zvaničnik Trampove administracije, kaže kako pripada „pokretu otpora“ u Bijeloj kući koji nastoji da obuzda opasne impulse predsjednika. Tramp je to nazvao činom „izdaje“ i pokušao obezvrijediti komentar zbog anonimnosti autora ali da Vudvord i Bernstain nisu koristili neimenovano „duboko grlo“ kao izvor u aferi Votergejt ko zna kako bi izgledala američka istorija od sedamdesetih.
Facebook Forum