Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Sa narastanjem antidržavne retorike i aktivnosti unutar Bosne i Hercegovine i znacima potpune blokade državnih institucija, pa i kretanja prema euroatlantskoj perspektivi, i napadnih manifestacija „specijalnih veza“ dva konstitutivna naroda sa susjednim zemljama kao „garantima dejtonskog sporazuma“ – sve do otvorenog prizivanja stvaranja trećeg entiteta ili raspada zemlje – oni kojima je do mirne Bosne kao i u godinama raspada Jugoslavije sve nade polažu u međunarodnu zajednicu.
Svi znamo koliko je ona bila beskorisna tada.
Amerika je još bila opijena pobjedom u tek završenom „hladnom ratu“ i intervencijom u Zalivu za obustavu iračke okupacije Kuvajta i njena tadašnja administracija ostavljala je Evropi da se brine o miru i bezbjednosti u svom dvorištu. Ali, Evropa se tek navikavala na ujedinjenje kontinenta nakon rušenja zida i uklanjanja „gvozdene zavjese“ i nije imala ni zajedničku spoljnu politiku ni moć ili interes da se bavi tragedijom na svojoj jugozapadnoj periferiji.
Od tada se dosta promijenilo.
Sjedinjene Države su, demonstrirajući efikasnost „diplomatije podržane silom“, najzad intervenisale, zaustavile krvoproliće i zajedno s evropskim saveznicima nametnule Dejtonski sporazum koji jeste sačuvao Bosnu i Hercegovinu u međunarodno priznatim granicama ali – sa ustupcima balkanskim zlim momcima – i sa komplikovanom ustavnom strukturom koja znatno ograničava njenu funkcionalnost.
Gotovo četvrt stoljeća kasnije, suočena s upornim osporavanjima bosanskohercegovačke državnosti, međunarodna zajednica, prije svega – Amerika i Evropa, dosljedno ponavljaju kako su odane suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.
„Probosanskim snagama“ to je premalo: željeli bi robusniji zapadni odgovor na antidržavne aktivnosti. „Antibosanskim snagama“, koje sve otvorenije slijede tekovine dva udružena zločinačka poduhvata, i ta verbalna podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu je previše: one bi željele da se okonča međunarodno bdijenje nad mirovnima procesima i da u miru završe posao koji Milošević i Tuđman nisu dovršili u ratu.
Iako „garanti dejtonskog sporazuma“, Srbija i Hrvatska i danas – kao i ranih devedesetih kad su i međusobno ratovale – imaju obilje međusobnih nesporazuma i napetosti, one su izvanredno sinhronizovane u zajedničkom interesu podjele Bosne i Hercegovine.Unutrašnja blokada državnih institucija i njenih euroatlantskih perspektiva i sve otvorenija i učestalija narušavanja njenog državnog integriteta iz susjedstva dijelom počivaju na pogrešnom razumijevanju šireg međunarodnog konteksta.
Kao i nacionalističke snage i pokreti širom svijeta, balkanski nacionalisti ohrabreni su narastanjem populističkog nacionalizma i u Evropi i u Americi posljednjih godina. Njima nije moglo promaći kako širenje uticaja ekstremne desnice počiva na nekim od formula kojima se hranio balkanski nacionalizam u vrijeme raspada Jugoslavije. Jedna od njih je: za sve su krivi drugi. „Oni“ su nam bili neprijatelji u prošlosti, otimali su našu zemlju, progonili nas s naših ognjišta, okupirali nas, ekonomski iskorištavali. Kao nova zajednička tema – na kojoj je narastala privlačnost desnice – pojavila se svjetska imigrantska kriza: 2015. godine u Evropu je došlo više od milion izbjeglica mahom s Bliskog Istoka, potičući panične pozive na „očuvanje naše kulture, vjere i jezika“ i ta povika dobro je došla da potisne u drugi plan krizu unutrašnjih evropskih migracija u kojoj je sa proširenjem Evropske unije sa 12 članica 1995. na 28 danas u periodu od 2004. do 2014. godine dva miliona Poljaka preselilo u Veliku Britaniju i Njemačku a 2 miliona Rumuna u Italiju i Španiju.
Na tim sentimentima, ugroženosti od „drugog“, i Donald Tramp (Trump) je gradio pobjedničku izbornu kampanju 2016: optužio je imigrante iz Meksika da donose drogu, silovanja i nasilje i traži od Kongresa milijarde dolara za izgradnju zida na granici između dvije zemlje; prijetio je „potpunom zabranom ulaska muslimana“ u Sjedinjene Države; poništio godine diplomatskih nastojanja za postizanje sporazuma o slobodnoj trgovini, iranskom nuklearnom programu, globalnoj saradnji u vezi s klimatskim promjenama.
Ne treba da čudi ako balkanski nacionalisti, kao uostalom i sva evropska desnica, nalaze ohrabrenje i inspiraciju u Trampovom otvorenom prihvatanju nacionalizma.
„Mi ne bi trebalo da koristimo tu riječ. Znate li šta sam ja. Ja sam nacionalista, je li to u redu? Ja sam nacionalista. Nacionalista. Ništa pogrešno. Koristite tu riječ. Koristite tu riječ“.
Kada se tome doda kriza izazvana odlukom Britanaca na referendumu za izlazak iz Evropske unije (Brexit), sa svim naknadnim kolebanjima u vezi sa cijenom „obnove suvereniteta“, taj aktuelni svjetski okvir mogao bi ohrabriti nosioce nacionalističkih projekata na Balkanu na zaključak kako je to i najpogodniji trenutak za ostvarenje radikalnih „konačnih rješenja“ i za Bosnu i Hercegovinu.
Ljudi iskreno zabrinuti za mirnu Bosnu postavljaju očito pitanje: "A gdje je u svemu tome glas Bosne i Hercegovine?" Prisjećajući se ritualnih polugodišnjih rasprava u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija povodom izvještaja Visokog predstavnika o stanju u zemlji, znam da o tome svako – pa i Amerika i Rusija, i Hrvatska i Srbija – ima šta da kaže osim predstavnika Bosne i Hercegovine: on ili ona osuđeni su na ponižavajuću šutnju jer „u Predsjedništvu nema saglasnosti o tome šta da se kaže“.
Sve je to, kao i himna dejtonske Bosne, govor bez riječi. U odsustvu domaće ujedinjujuće vizije možda je međunarodna odanost suverenitetu i teritorijalnom integritetu i najviše što se može očekivati.
Facebook Forum