Gordana Borović (preuzeto sa Portal Analitika)
Dok je Zdravko Cimbaljević davao izjave novinarima nakon što je održana prva Parada ponosa u Crnoj Gori, iza zaključane željezne kapije na ulazu u budvanski Stari grad, grupa mlađih i starijih žena i muškaraca nije štedjela riječi uvrede na račun direktora LGBT Progresa, drmajući rešetke.
Ko je tu bio “spolja”, a ko “unutra”, zavisi od ugla gledanja.
Ali, ono što je sigurno, jeste da ta skupina od desetak ili dvadesetak - ne od sparine užarenih lica - nisu bili ni huligani, ni navijači, ni ekstremisti.
Ta lica, koja su, kada se smire, upravo ona lica koja se srijeću u prodavnici, na poslu, u kafani, izobličena su iza ogromnih željeznih vrata bijesom kakav im, sasvim sigurno, malo što izaziva u životu.
Ruski se juče, u budvansko podne nije čuo, samo srpsko-crnogorski, ujedinjena ekavica i ijekavica u bogatom izboru psovki, kletvi i prijetnji.
Sa svih strana starobudvanskih zidina, umjesto gužve turista, u tom je momentu bio “brisani prostor”. Prazni kafanski stolovi, na zidinama specijalci, ispred zidina specijalci u planiranoj formaciji, iz koje nisu mrdnuli možda i dva sata, a na krovu Mogrena okupljeni radoznalci koji su sa policijski određene sigurne distance posmatrali događaje….
Još od 11 sati, pa sve dok parada nije okončana, tim dijelom grada razlijegali su se urlici “Ubij, ubij, ubij pedera!!!! Ubij, ubij, ubij pedera!!!!”
Skandiranje je imalo muzičku potku od nekoliko tonova, sličnih onim koji se čuju na stadionima.
Neki od bijesnih mladića koji su bili okupljeni ispred kafea “Hemingvej”, i mnogo niže, niz ulicu, imali su pokrivena lica do očiju. Neki učesnici parade, takođe su imali pokrivena lica, ali – gornji dio. Prvi su nosili zavezane marame, a ovi drugi – vesele karnevalske maske.
Prema zvaničnom izvještaju policije – ovih prvih, i to samo “ekstremnih”, bilo je oko 500. Po glavi ovih drugih – njih deset! Svaku glavu šetača, štitilo je, sa druge strane, isto toliko - deset policajaca.
Šetnja koja je Crnu Goru digla na noge
Još od Podgorice bude vam sve jasno. Dolazak aktivista prati pomno desetak radnika Parking servisa, Pauka i ostalih gradskih službi. Ne mogu odoljeti da ne dobacuju put autobusa na čijim su prozorima navučene sve zavjese.
To nekoliko desetina mladića i djevojaka koji iz taksija izlaze sa balonima i šarenim zastavama, diglo je juče cijelu Crnu Goru na noge sa njihovom polusatnom šetnjom od nekoliko stotina metara.
Kada sve utihne, i svi odemo kući, a oni što su pozivali na ubijanje pedera napokon se smire po trokaderima, maksimusima i tophilovima, prosto djeluje nestvarno i nevjerovatno da tih nekoliko desetina mladića i djevojaka, najčešće veoma krhke stature, koji su skoro svi stali u jedan autobus, mogu izazvati buru državnih, regionalnih, pa i širih razmjera. Jer, svi regionalni, a i mnogi evropski mediji propratili su juče budvansku paradu – i prema njoj nam “uzeli” mjeru.
Juče se, kao što reče neko u šali, moglo u Crnoj Gori usvojiti koliko hoćeš rebalansa budžeta, mogle su se privatizovati Plantaže, ili desiti serijsko ubistvo u kakvoj zabiti – nikoga to ne bi interesovalo!
Atmosfera se nije smirivala još dugo nakon što su se mladi ljudi iz LGBT populacije vratili iz sigurno najneprijatnije šetnje u svom životu.
Dvoje njih koji su ušli u autobus koji ih je prebacio od Podgorice do Budve, a koji je bio parkiran tačno na prostoru između kafea Hemingvej u kojem je u jednom momentu došlo do obračuna između protivnika parade i policijskih snaga, bili su u blagom šoku.
“Ovo je užas”, kazao je jedan od njih. Ostali su šutali, iscrpljeni od tolikog emotivnog i mentalnog pritiska.
Šofer autobusa koji ih je prebacio, kaže da se cijelim putem “niko živ nije čuo”.
Okružen terorom netolerancije
Jedan od učesnika Parade, kaže kasnije u neformalnom razgovoru, zbirajući utiske: “Znaš, ovo je za sve one koji su umrli sami, neudati i neoženjeni, jer nisu smjeli kazati i ispoljiti svoju seksualnost. Bilo je takvih uvijek u našem okruženju, ali su otišli sami i nesrećni”.
Treba provesti par sati sa njima i shvatiti, dokučiti taj stalno prisutni teror netolerancije - on je u pogledu konobara, u tihim međusobnim komentarima policajaca, u svakom momentu i na svakom mjestu. Taj tihi “nenasilni” teror okoline, koji neminovno šalje i osuđuje na život u getu, da se družiš i kontaktiraš samo sa istima ili sličnima sebi, jer “ispravni”, “strejt”, Bogom dani, oni i onakvi kakvih se roditelji i familija ne odriču, sa arogantne distance i arogantne visine gledaju na njih.
I ta priča – ma pusti ih neka budu što hoće, ali što ima da paradiraju - samo je izraz vrhunskog licemjerja. Treba zaista veliki unutrašnji poriv kakav samo mržnja daje, da se umjesto sunčanja i sjedjenja u kafiću, izabere vrijeđanje potpuno nepoznatih mladih ljudi koji se vjerovatno nikada više u životu neće sresti.
Sa dvije strane policijskog kordona bili su mladi ljudi istoga doba. Neki su tamo vrištali protiv svojih vršnjaka, sa pozivima na ubijanje i linč! Njima je potrebna masa da se osjete jakima, masa koja će svesti svo bogatstvo njihove ličnosti na nekoliko simbola identifikacije. Ovima drugima, ne može pomoći baš ništa i niko da se osjećaju prijatnije po mjestima kuda se kreću.
Ali, oni su barem svoju prirodu spoznali i imali hrabrosti da je pokažu, bez obzira na devastirajuće posljedice po njihov život. Ti krhki mladići i djevojke juče su bili najhrabriji ljudi u Crnoj Gori. Pa neka priča ko što hoće!
A neki njihovi vršnjaci, došli na ludi budvanski provod, tako hrabri i moćni, spremni da “ubiju, ubiju, ubiju pedera”, možda su se još sinoć tresli od straha pred nekom djevojkom, nesposobni i nenaučeni da je ispoljavanje naklonosti - normalna ljudska stvar. Ko zna kada su posljednji put zagrlili, ne djevojku, nego majku, sestru ili brata – jer, zaboga, najteži smo na tome. Ko zna kada su posljednji put zaplakali, jer, zaboga, to pravi muškarci ne rade.
Da li su one žene iza ograde model majki onih ispred policijskog kordona?
Ko će znati.
Nedorasli već davno osvojenim slobodama: Ali, sigurno je da su ti momci koji nose transparente sa natpisima o “paradi srama” (čijeg?) generacija rođena devedesetih, koja ne sluša ništa od svoga rođenja naovamo, osim jezika netolerancije, kao jedinu društveno prihvatljivu formu komunikacije. Ti mladi ljudi ne vole ni one koji su druge nacije, vjere ili političkih ubjeđenja od njih. Tako su ih naučili svi oni koji su predstavljali autoritete u njihovim životima – od roditelja, do nastavnika, popova i političara.
Njih niko nije učio empatiji. Vaspitani su na svojim pobjedama i njihovim porazima, na svojoj bezgrešnosti i svetosti, zato što pripada toj i toj grupi, nacionalnoj, vjerskoj, navijačkoj, političkoj… Pa i onda kada čine najveća nepočinstva, je li, za našu svetu stvar.
Jedan dio mladih ljudi, paradoksalno, “fura” neki novi neokonzervativizam, odbacujući sve liberalne svjetonazore vjekovima osvajane korak po korak, kao nešto čemu nisu dorasli, od čega ih je sve na ovim prostorima udaljavalo korak po korak, od njihovog rođenja. Mnogi među njima, zaista, nisu imali šanse da budu drugačiji od onoga kakvi su, kao u onoj pjesmi Bijelog dugmeta “uzalud, uzalud, sve je protiv nas”.
Naravno, stručnjaci će reći da je u pozadini njihovog ponašanja duboki strah od drugačijeg i osjećaj ugroženosti od tog drugačijeg. Ali, taj njihov strah izaziva jezu, jer je toliko primordijaran u toj iskrivljenoj formi navodne samoodbrane od šačice, realno slabijih i malobrojnijih.
Da, ovi naši “pluralizmi” i “demokratije” izrodili su u međuvremenu neke od najrigidnijih formi jednoumlja. I naravno, ta je masa tako podložna i laka za svaku kontrolu. Može se usmjeriti u kom pravcu bi neko moćan želio.
I možda su neki, ili mnogi među njima i duhoviti, i zanimljivi u društvu, iako nikad nisu čuli za Oskara Vajlda, ili za remek djelo Margerit Jursenar “Hadrijanovi memoari”, koje govori o posljednjem rimskom caru i njegovoj ljubavi prema mladom Antinoju. U malo kom djelu svjetske literature je toliko ljudskosti, toliko umnosti i dubine. To je djelo ličnoga preobražaja za svakoga “strejt”.
Nisu čuli ni za “preko bare” čuvenog Luća Dalu, kantautora, koji bi - da je živ i Crnogorac - danas stajao, zna se sa kime. “Samo jedan čovjek može pobijediti svijet, ako njegovo srce osvoji posljednji metar, posljednju sekundu sna u snu…Sloboda, sloboda…”
Da li se neko zapitao – koliko je starijih pripadnika LGBT populacije, zapretane godinama u samoći, bilo juče negdje u dubini duše – tužno srećno?
Crna Gora (ni)je ista
Na kraju, što reći? U moru svakakvih komentara koji su se pojavili na Netu, ima, kad se odvoje od uvreda na račun stereotipnog mačo Crnogorca i duhovitih: “A što ovi dečaci nose razne poveze preko lica ako misle da su u pravu?”. Ili, na račun medijske histerije:
“Kakvi smotani komentari, a niko da pita ono glavno: prežive li onaj što ga pogodiše šišarkom u rame?”
Na kraju, naravno, treba reći da je policija odradila odličan posao.
I, što onda?
Naravno, negdje, u nekom neobjašnjivom smislu, Crna Gora od danas nije ista. Eto, nije ista samo zato što se desila gej parada. (Kao što još neko reče – da je bio neki nacionalistički skup, bilo bi tu gratis autobusa sa svake strane).
A negdje je, opet, ostala ista.
“Neka rade što hoće, samo neka ne paradiraju”... “Neka paradiraju, ali ne tokom turističke sezone…” “Ma može i tokom turističke sezone, ali što u Budvi, prestrašiše nam goste…” “Ma neka prestraše i goste, samo ne i Ruse, “Ma mogu i Ruse, samo ne i Srbe”, “Ma mogu i Srbe, samo ne i Ruse”…
I biće ista dok nas od vrtića ne počnu učiti da se nekom malom Marku ne treba (i ne smije!) rugati jer je vrljav ili nekoj prestrašenoj Jeleni jer ne umije da preskače konopac…
A kasnije, zbog toga što se Marku, kad je porastao, sviđa neki Petar, a ne Jelena. Jer, to je, jednostavno – tako.
Dok je Zdravko Cimbaljević davao izjave novinarima nakon što je održana prva Parada ponosa u Crnoj Gori, iza zaključane željezne kapije na ulazu u budvanski Stari grad, grupa mlađih i starijih žena i muškaraca nije štedjela riječi uvrede na račun direktora LGBT Progresa, drmajući rešetke.
Ko je tu bio “spolja”, a ko “unutra”, zavisi od ugla gledanja.
Ali, ono što je sigurno, jeste da ta skupina od desetak ili dvadesetak - ne od sparine užarenih lica - nisu bili ni huligani, ni navijači, ni ekstremisti.
Ta lica, koja su, kada se smire, upravo ona lica koja se srijeću u prodavnici, na poslu, u kafani, izobličena su iza ogromnih željeznih vrata bijesom kakav im, sasvim sigurno, malo što izaziva u životu.
Ruski se juče, u budvansko podne nije čuo, samo srpsko-crnogorski, ujedinjena ekavica i ijekavica u bogatom izboru psovki, kletvi i prijetnji.
Sa svih strana starobudvanskih zidina, umjesto gužve turista, u tom je momentu bio “brisani prostor”. Prazni kafanski stolovi, na zidinama specijalci, ispred zidina specijalci u planiranoj formaciji, iz koje nisu mrdnuli možda i dva sata, a na krovu Mogrena okupljeni radoznalci koji su sa policijski određene sigurne distance posmatrali događaje….
Još od 11 sati, pa sve dok parada nije okončana, tim dijelom grada razlijegali su se urlici “Ubij, ubij, ubij pedera!!!! Ubij, ubij, ubij pedera!!!!”
Skandiranje je imalo muzičku potku od nekoliko tonova, sličnih onim koji se čuju na stadionima.
Neki od bijesnih mladića koji su bili okupljeni ispred kafea “Hemingvej”, i mnogo niže, niz ulicu, imali su pokrivena lica do očiju. Neki učesnici parade, takođe su imali pokrivena lica, ali – gornji dio. Prvi su nosili zavezane marame, a ovi drugi – vesele karnevalske maske.
Prema zvaničnom izvještaju policije – ovih prvih, i to samo “ekstremnih”, bilo je oko 500. Po glavi ovih drugih – njih deset! Svaku glavu šetača, štitilo je, sa druge strane, isto toliko - deset policajaca.
Šetnja koja je Crnu Goru digla na noge
Još od Podgorice bude vam sve jasno. Dolazak aktivista prati pomno desetak radnika Parking servisa, Pauka i ostalih gradskih službi. Ne mogu odoljeti da ne dobacuju put autobusa na čijim su prozorima navučene sve zavjese.
To nekoliko desetina mladića i djevojaka koji iz taksija izlaze sa balonima i šarenim zastavama, diglo je juče cijelu Crnu Goru na noge sa njihovom polusatnom šetnjom od nekoliko stotina metara.
Kada sve utihne, i svi odemo kući, a oni što su pozivali na ubijanje pedera napokon se smire po trokaderima, maksimusima i tophilovima, prosto djeluje nestvarno i nevjerovatno da tih nekoliko desetina mladića i djevojaka, najčešće veoma krhke stature, koji su skoro svi stali u jedan autobus, mogu izazvati buru državnih, regionalnih, pa i širih razmjera. Jer, svi regionalni, a i mnogi evropski mediji propratili su juče budvansku paradu – i prema njoj nam “uzeli” mjeru.
Juče se, kao što reče neko u šali, moglo u Crnoj Gori usvojiti koliko hoćeš rebalansa budžeta, mogle su se privatizovati Plantaže, ili desiti serijsko ubistvo u kakvoj zabiti – nikoga to ne bi interesovalo!
Atmosfera se nije smirivala još dugo nakon što su se mladi ljudi iz LGBT populacije vratili iz sigurno najneprijatnije šetnje u svom životu.
Dvoje njih koji su ušli u autobus koji ih je prebacio od Podgorice do Budve, a koji je bio parkiran tačno na prostoru između kafea Hemingvej u kojem je u jednom momentu došlo do obračuna između protivnika parade i policijskih snaga, bili su u blagom šoku.
“Ovo je užas”, kazao je jedan od njih. Ostali su šutali, iscrpljeni od tolikog emotivnog i mentalnog pritiska.
Šofer autobusa koji ih je prebacio, kaže da se cijelim putem “niko živ nije čuo”.
Okružen terorom netolerancije
Jedan od učesnika Parade, kaže kasnije u neformalnom razgovoru, zbirajući utiske: “Znaš, ovo je za sve one koji su umrli sami, neudati i neoženjeni, jer nisu smjeli kazati i ispoljiti svoju seksualnost. Bilo je takvih uvijek u našem okruženju, ali su otišli sami i nesrećni”.
Treba provesti par sati sa njima i shvatiti, dokučiti taj stalno prisutni teror netolerancije - on je u pogledu konobara, u tihim međusobnim komentarima policajaca, u svakom momentu i na svakom mjestu. Taj tihi “nenasilni” teror okoline, koji neminovno šalje i osuđuje na život u getu, da se družiš i kontaktiraš samo sa istima ili sličnima sebi, jer “ispravni”, “strejt”, Bogom dani, oni i onakvi kakvih se roditelji i familija ne odriču, sa arogantne distance i arogantne visine gledaju na njih.
I ta priča – ma pusti ih neka budu što hoće, ali što ima da paradiraju - samo je izraz vrhunskog licemjerja. Treba zaista veliki unutrašnji poriv kakav samo mržnja daje, da se umjesto sunčanja i sjedjenja u kafiću, izabere vrijeđanje potpuno nepoznatih mladih ljudi koji se vjerovatno nikada više u životu neće sresti.
Sa dvije strane policijskog kordona bili su mladi ljudi istoga doba. Neki su tamo vrištali protiv svojih vršnjaka, sa pozivima na ubijanje i linč! Njima je potrebna masa da se osjete jakima, masa koja će svesti svo bogatstvo njihove ličnosti na nekoliko simbola identifikacije. Ovima drugima, ne može pomoći baš ništa i niko da se osjećaju prijatnije po mjestima kuda se kreću.
Ali, oni su barem svoju prirodu spoznali i imali hrabrosti da je pokažu, bez obzira na devastirajuće posljedice po njihov život. Ti krhki mladići i djevojke juče su bili najhrabriji ljudi u Crnoj Gori. Pa neka priča ko što hoće!
A neki njihovi vršnjaci, došli na ludi budvanski provod, tako hrabri i moćni, spremni da “ubiju, ubiju, ubiju pedera”, možda su se još sinoć tresli od straha pred nekom djevojkom, nesposobni i nenaučeni da je ispoljavanje naklonosti - normalna ljudska stvar. Ko zna kada su posljednji put zagrlili, ne djevojku, nego majku, sestru ili brata – jer, zaboga, najteži smo na tome. Ko zna kada su posljednji put zaplakali, jer, zaboga, to pravi muškarci ne rade.
Da li su one žene iza ograde model majki onih ispred policijskog kordona?
Ko će znati.
Nedorasli već davno osvojenim slobodama: Ali, sigurno je da su ti momci koji nose transparente sa natpisima o “paradi srama” (čijeg?) generacija rođena devedesetih, koja ne sluša ništa od svoga rođenja naovamo, osim jezika netolerancije, kao jedinu društveno prihvatljivu formu komunikacije. Ti mladi ljudi ne vole ni one koji su druge nacije, vjere ili političkih ubjeđenja od njih. Tako su ih naučili svi oni koji su predstavljali autoritete u njihovim životima – od roditelja, do nastavnika, popova i političara.
Njih niko nije učio empatiji. Vaspitani su na svojim pobjedama i njihovim porazima, na svojoj bezgrešnosti i svetosti, zato što pripada toj i toj grupi, nacionalnoj, vjerskoj, navijačkoj, političkoj… Pa i onda kada čine najveća nepočinstva, je li, za našu svetu stvar.
Jedan dio mladih ljudi, paradoksalno, “fura” neki novi neokonzervativizam, odbacujući sve liberalne svjetonazore vjekovima osvajane korak po korak, kao nešto čemu nisu dorasli, od čega ih je sve na ovim prostorima udaljavalo korak po korak, od njihovog rođenja. Mnogi među njima, zaista, nisu imali šanse da budu drugačiji od onoga kakvi su, kao u onoj pjesmi Bijelog dugmeta “uzalud, uzalud, sve je protiv nas”.
Naravno, stručnjaci će reći da je u pozadini njihovog ponašanja duboki strah od drugačijeg i osjećaj ugroženosti od tog drugačijeg. Ali, taj njihov strah izaziva jezu, jer je toliko primordijaran u toj iskrivljenoj formi navodne samoodbrane od šačice, realno slabijih i malobrojnijih.
Da, ovi naši “pluralizmi” i “demokratije” izrodili su u međuvremenu neke od najrigidnijih formi jednoumlja. I naravno, ta je masa tako podložna i laka za svaku kontrolu. Može se usmjeriti u kom pravcu bi neko moćan želio.
I možda su neki, ili mnogi među njima i duhoviti, i zanimljivi u društvu, iako nikad nisu čuli za Oskara Vajlda, ili za remek djelo Margerit Jursenar “Hadrijanovi memoari”, koje govori o posljednjem rimskom caru i njegovoj ljubavi prema mladom Antinoju. U malo kom djelu svjetske literature je toliko ljudskosti, toliko umnosti i dubine. To je djelo ličnoga preobražaja za svakoga “strejt”.
Nisu čuli ni za “preko bare” čuvenog Luća Dalu, kantautora, koji bi - da je živ i Crnogorac - danas stajao, zna se sa kime. “Samo jedan čovjek može pobijediti svijet, ako njegovo srce osvoji posljednji metar, posljednju sekundu sna u snu…Sloboda, sloboda…”
Da li se neko zapitao – koliko je starijih pripadnika LGBT populacije, zapretane godinama u samoći, bilo juče negdje u dubini duše – tužno srećno?
Crna Gora (ni)je ista
Na kraju, što reći? U moru svakakvih komentara koji su se pojavili na Netu, ima, kad se odvoje od uvreda na račun stereotipnog mačo Crnogorca i duhovitih: “A što ovi dečaci nose razne poveze preko lica ako misle da su u pravu?”. Ili, na račun medijske histerije:
“Kakvi smotani komentari, a niko da pita ono glavno: prežive li onaj što ga pogodiše šišarkom u rame?”
Na kraju, naravno, treba reći da je policija odradila odličan posao.
I, što onda?
Naravno, negdje, u nekom neobjašnjivom smislu, Crna Gora od danas nije ista. Eto, nije ista samo zato što se desila gej parada. (Kao što još neko reče – da je bio neki nacionalistički skup, bilo bi tu gratis autobusa sa svake strane).
A negdje je, opet, ostala ista.
“Neka rade što hoće, samo neka ne paradiraju”... “Neka paradiraju, ali ne tokom turističke sezone…” “Ma može i tokom turističke sezone, ali što u Budvi, prestrašiše nam goste…” “Ma neka prestraše i goste, samo ne i Ruse, “Ma mogu i Ruse, samo ne i Srbe”, “Ma mogu i Srbe, samo ne i Ruse”…
I biće ista dok nas od vrtića ne počnu učiti da se nekom malom Marku ne treba (i ne smije!) rugati jer je vrljav ili nekoj prestrašenoj Jeleni jer ne umije da preskače konopac…
A kasnije, zbog toga što se Marku, kad je porastao, sviđa neki Petar, a ne Jelena. Jer, to je, jednostavno – tako.
