Sjedeći pored komšije Karenzija Nassona, Margaret Murekatete je opuštena i nasmijana u selu Rukara, na istoku Ruande. Ali nije uvijek bilo tako.

"Kada bih ga sretala ranije, htjela sam vrištati i sakriti se. Živjela sam kao životinja, nisam išla na terapije i obuke", kaže Margaret.

Preživjela je genocid, u kojem joj je ubijeno oko sedamdeset članova porodice s očeve i isto toliko s majčine strane. Danas živi u selu pomirenja, učestvuje u obukama i aktivnostima čiji je cilj da približe žrtve i počinioce zločina iz 1994. godine.

Devet godina kasnije, Ujedinjene nacije su označile 7. april Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Ruandi.

"Bio sam čovjek koji je imao izbor", priznaje Karenzi Nasson. 9. aprila 1994. bio je dio grupe Hutua koji su napali lokalnu crkvu u Rukari. Veliki broj mještana je tražio utočište u crkvi, koja je postala centar za ubijanje. Oko 10 hiljada osoba ubijeno je u crkvi i okolini narednih dana. A u cijeloj Ruandi, u sto dana genocida, ubijeno je skoro milion Tutsija.

Karenzi je ubrzo pobjegao u Tanzaniju. Kada se vratio u Ruandu, priznao je zločine i proveo sedam godina u zatvoru gdje je shvatio težinu počinjenog zločina.

"Genocid je najveći zločin koji ljudi vole poricati. Rijetko je pronaći nekoga u svijetu ko je svjestan da je počinio genocid", kaže on. Dodaje da se u njemu vodio veliki rat prije nego što je zatražio oprost od Margaret.

"Ako me ne ubije, oprostit će mi."

Albert Rutikanga, čiji su roditelji ubijeni u crkvi, pomogao je da se uspostavi ovo selo pomirenja.

"Prije petnaest godina sam živio sa ljutnjom i gorčinom. Patio sam. Onda sam 2015. učestvovao na treningu Aegis Trusta (britanska NVO koja se bavi prevencijom genocida), i to mi je mnogo pomoglo da prevaziđem ljutnju. Počeo sam da razmišljam šta mogu da učinim za zajednicu u kojoj sam se rodio."

Albert je osnovao nevladinu organizaciju Inicijativa za mirovno obrazovanje Ruande. Put je bio dug, priznaje. Ni preživjeli, ni počinioci mu nisu vjerovali u početku. Počinioci su mislili da je u pitanju neki trik, a preživjeli su osjećali da ih je izdao ili 'prodao'.

Suočavanje s prošlošću

Nekih 8.000 kilometara dalje, u selu blizu Srebrenice, živi Emin Bektić sa desetak starijih osoba. Jasenova je jedno od rijetkih sela u kojem Bošnjaci i Srbi žive jedni pored drugih nakon genocida u Srebrenici 1995. godine, u kojem su snage bosanskih Srba ubile više od 8.000 Bošnjaka.

"Ma nema nikoga. Pusto sve, otišlo. Nekih dana čisto želiš da vidiš čovjeka, nije važno ko je i kakav je", kaže Emin za Radio Slobodna Evropa.

Vratio se u Srebrenicu nakon što je proveo godine u Njemačkoj, gdje je otišao poslije rata. Njegove četiri kćerke žive u glavnom gradu.

Niti u glavnom gradu, ni u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, učenici ne uče o genocidu u Srebrenici. Zbog komplikovanog uređenja dogovorenog Dejtonskim mirovnim sporazumom nema ministarstva obrazovanja na državnom nivou.

Nastavni planovi i programi određuju se na nižim nivoima vlasti. Neke škole iz Federacije BiH posjećuju Memorijalni centar u Srebrenici na inicijativu profesora. U Republici Srpskoj, genocid se negira, a Memorijalni centar nema saradnju ni sa jednom školom sa područja ovog entiteta.

"Ne može nastavnik sam. Mi moramo imati jedan tim oko sebe, koji će naći način da to sve prezentuju učenicima na najbolji mogući način," kaže Alma Berbić, profesorica Gimnazije Meša Selimović iz Tuzle.

Rezultat ovakvog obrazovnog sistema je da djeca u školama uče o genocidu u Ruandi, ali ne o onome u njihovoj zemlji.

Sa druge strane, djeca u Ruandi o genocidu uče od osnovne škole. Vrlo brzo poslije genocida 1994. osmislili su nastavni plan i program, koji se mijenjao i prilagođavao kroz godine. Lekcije u osnovnoj školi su jednostavne i prilagođene uzrastu, dok se na fakultetu otvaraju svi aspekti genocida.

Lekcije potekle iz Memorijalnog centra u Kigaliju 2015. godine postale su dio državnog plana i programa.

Joan Murungi, šefica nastavnog plana i programa Ruande objašnjava da je "ovo proces. Ne možemo vam reći da smo mi sto posto upravu".

Posjeta Memorijalnom centru u Kigaliju obavezna je za učenike.

Jedan od razloga što preživjeli i počinitelji genocida u Ruandi žive zajedno je što većina nije imala izbora osim da se vrati u predratne domove. Ne postoji selo ili okrug u kojem žive isključivo preživjeli ili isključivo počinitelji, kažu sagovornici RSE.

Vincent Sezibera, psiholog i profesor na Univerzitetu u Ruandi, objašnjava da je u godinama nakon genocida gotovo dva miliona ljudi procesuirano na lokalnim sudovima. Da bi im bilo dopušteno da se vrate kući, morali su tražiti oprost, priznati svoja djela i, ako su imali informacije, otkriti lokacije masovnih grobnica.

Kroz čitav taj proces, dodaje Sezibera, snažno se naglašavalo da ne postoji kolektivna krivica.

"Iako su milicija i propaganda koja je stajala iza genocida pozivali sve Hutue da ubijaju sve Tutsije, morali smo biti oprezni i identifikovati odgovorne pojedince," kaže on. "Trebamo reći: 'Josef je učestvovao u ubistvima.' I moramo biti pažljivi da u to ne uključimo čak ni Josefovu djecu, jer dijete ubice nije ubica."

Preživjeli u Srebrenici godinama pozivaju sve koji imaju informacije da otkriju lokacije masovnih grobnica. Više od 1.000 žrtava genocida se još uvijek traga.

Za one koji su se vratili u Srebrenicu, svakodnevica nije jednostavna. Brojna svjedočenja pred sudovima opisuju kako počinitelj i dalje žive u tom gradu, gdje se svakodnevno susreću s preživjelima, a da nikada nisu odgovarali za zločine.

Većina ljudi se nikada nije vratila. Prije rata, Općina Srebrenica imala je oko 36.000 stanovnika. Danas, prema podacima Općine, taj broj iznosi oko 5.000.

U gradu nema pekare, mesnice, a autobuska stanica zatvorena je prije nekoliko godina.

Vožnja od Srebrenice do regionalnog centra, Tuzle, traje nešto manje od dva sata. Prvih dvadeset minuta, put je mračan. Naziru se obrisi kuća u kojima ne gore svjetla.